Toliko daleko od beskraja, toliko blizu vječnosti. Svijetlost svijeće oslikava sjene. Sjene nekih davnih putovanja kroz perivoje. Što li će se dogoditi kada prođe još jedno stanje koje prolazi pored mene? Ne vidim promjene, ne uočavam nepremostive prepreke.
U ustaljenom ritmu dana, s nekim novim zadacima… rješivim… zaboravljenim… označenim ad acta… odlazim u neki posve novi spis… i živim svoj san.
Ne… ne treba mi posebna priprema za sučeljavanje s čovjekom u ogledalu. Ta to je moj najbolji prijatelj. On se smije kada se ja smijem… oči su mu pune suza kada plačem… potiče me na dobro uvježbane amnezije. Zaboravi zlo… ne osvrći se na još jednu podvalu… pusti. Ne dopusti da bol dosegne granicu u kojoj bi imala utjecaj na bilo koju tvoju odluku. Ne dopusti da ljubav zaslijepi jasne boje stvarnosti.
Možda tek činjenica nepoznavanja čovjeka u ogledalu, neizbježno sučeljavanje s njim, donosi promjene koje će iznjedriti nakon ovog stanja. Tko sam? Gdje sam? Što želim? Kako ću živjeti ostatak života? Nemoguće je izbjeći odgovore na ta pitanja u izolaciji, bez mogućnosti bijega.
Hoću li sresti poznata lica nakon ovog stanja, ili samo u poznatom tijelu nepoznate ljude? Hoću li vidjeti hrabrost u njihovu pogledu ili će ih promjena potpuno slomiti? Hoće li ti isti ljudi još uvijek biti dio mog sna? Jesu li napokon našli svoj mir pa makar i daleko od mene?
Vraćam pogled na oslikane sjene. Radostan smijeh djeteta. Miris sviježe zakuhanog mlijeka. Od nekud dopire glazba. Pogledam čovjeka u ogledalu, razmijenimo osmjeh, zahvalimo jedno drugom na razumijevanju, zahvalimo se na svemu danom i svemu stečenom, namještam jastuk na ustaljen način i utonem san.D.L.
Post je objavljen 04.04.2020. u 07:27 sati.