Ma ne… večeras ne bih razmišljala. Samo se želim prepustiti trenutku tišine. Uživati u besmislu s nikada više smisla. Otplesati čardaš. Nacrtati osmjeh. Vidjeti ljepotu i kada nije lijepa. Stati na vrh planine. Raširenim rukama dotaknuti zvijezde.
Ma ne… nemam potrebu tražiti uzroke i posljedice. Umorna sam… tako jako sam umorna. I ne mogu dozvoliti sebi još jednu besanu noć. Ne mogu putovati brodom koji se davno nasukao u uvalu iz koje se ne vidi ništa osim samoljublja. To nije moja uvala. To nije moj put. To nije moj brod.
Ma ne… ne mogu povesti bećutnost na put uzburkanim morem… tu je smisleno samo voljeti i biti voljen. Kao temeljna ljudska potreba. Kao molitva. Kao san. Tu je radost zapovijed. Tu je sreća put, a ne cilj.
Ma ne… ne mogu ponovo po prašnjavom drumu skupljati krhotine sebe. Ponekad je potrebno stresti prašinu s cipela i krenuti neokrznut na put… put u središte sebe… put u besmisao s nikada više smisla. I tamo naći svoj mir.
Ma ne… ne mogu zanemariti miris proljeća u zraku… godine koje su prošle… dane koji dolaze. Ne mogu ne radovati se ovoj noći koja nebom prosipa milione zvijezda koje se smiju i donose glazbu… ne mogu prestati uživati u besmislu s nikada više smisla.
A uživao bi i ti…
„Da za tebe postoji netko sasvim drag i lijep, čije ruke tebi radost donose.“ (Bolero) D.L.
Post je objavljen 06.04.2020. u 00:01 sati.