"Ženo! Evo ti sina!" Zatim reče učeniku: "Evo ti majke!" – Isus.
Ta krha žena pod križem gledala je muku svoga sina. Srce majke pucalo je od boli. On je preda Ivanu u ruke… da se o njoj brine i da je čuva.
Da li je Marijin sin umro uzalud? Jesmo li svjesni muke koju je podnio za nas? Jesmo li mu u danu njegove muke bar na trenutak u tišini zahvalili? Otkupio je naše grijehe. On koji grijeha nije imao reče: Onaj bez grijeha neka prvi baci kamen. I pruži ruku bludnici. Opra joj suze i učini je svojom sljedbenicom.
Možemo li bar na trenutak osjetiti njegovu bol? Ni u jednom trenutku nije osjetio previranje… niti se zapitao da li smo vrijedni te muke. Tek u najvećoj boli zavapio je: Bože moj, zar si me zaboravio!
Tako lako zaboravljamo i njega… i njegovu muku. Dijelimo ljude na vrijedne i bezvrijedne. Gazimo prema svom cilju ne osvrćući se… ne pružamo ruku umornima i bolesnima. Nismo u stanju podijeliti puno… a posljednju krišku kruha bi jedva dali i nekome bliskom. Ne obaziremo se na glad. Ne vidimo suze. Ne vidimo djecu s posebnim potrebama, ako to nisu naša djeca.
Umro je u nepodnošljivim mukama da bi ovu planetu stvorio ljepšim, boljim mjestom za život. Da bi nas podučio što je to ljubav… bezuvjetna ljubav prema čovjeku. Da bi nas naučio kako prihvatiti svako ljudsko biće. Kako u zlu naći malo dobra… i oplemeniti to dobro. Kako probuditi dobro u nama samima.
Zastanimo na trenutak. Razmislimo o svojim postupcima. Razmislimo. I pružimo ruku potrebitima. Ne samo u vrijeme blagdana. U svim danima našeg životnog puta budimo, svatko za sebe, onaj čovjek kojeg je Bog stvorio na svoju sliku i za kojeg je Marijin sin, u preteškoj muci, umro na križu. D.L.
Post je objavljen 11.04.2020. u 00:01 sati.