Jednom ću ti napisati pjesmu. Običnu, trapavu, pjesmu. I neću paziti ni na metar, ni na rimu. Tu pjesmu nikada nitko uglazbiti neće. Jer… neće to biti pjesma ni za klavir, ni za klarinet. Biti će to sasvim obična pjesma, posve običan stih.
Jednom ću ti napisati pjesmu. I ne… neće to biti sonata radosti. Ni epitaf na grobu nepoznatog pjesnika. Tu pjesmu neće čitati prije globalnih sjednica o spasu čovječanstva. Niti će je izgovarati prije no što novu pošast puste u orbitu. Biti će to sasvim obična pjesma, posve običan stih.
Jednom ću ti napisati pjesmu. Iz te pjesme nitko ništa naučiti neće, pa ni ti. Ta pjesma neće postavljati pitanja, ni pružati odgovore. Bez puno velikih riječi. S dvije – tri metafore… onako uz put. S osmjehom na licu. I suzom u oku. Biti će to sasvim obična pjesma, posve običan stih.
Jednom ću ti napisati pjesmu. Odu jednoj ljubavi. Dodiru dlana koji vodi bespućima sreće. Toplini glasa s nekoliko kockica leda. Beskrajnom miru s crticom nemira. Slatkom eliksiru s kapljicom gorčine. Putovanjima s tobom… bez tebe. Izgovorenom… neizgovorenim. Vrišteći tišinom. Slušajući menuet. Ali ne… neće to biti pjesma velikog značenja. Biti će to sasvim obična pjesma, posve običan stih. D.L.
Post je objavljen 08.04.2020. u 00:01 sati.