Sve nijanse žute

četvrtak, 09.04.2020.

Nebitno

Dok se na mom licu jasno ocrtavaju minule godine… prebirem po laticama ruže… i pitam se postoji li vrijeme prije i poslije… što je jučer, što danas, a što sutra? Kome li sam dala posebno pravo postojanja u vremenu? Jesam li sve riječi koje izgovorih poklonila nekome tko nikada neće moći razumjeti njihov smisao, tko ne vidi njihovu vrijednost?
Jer… sve moje riječi, to sam ja. To nije izraz… to nije upravo pročitana izreka… tim riječima mislim, osjećam, postojim. Tim riječima pokušavam reći koliko sam jaka i koliko sam slaba. To su djelići mene. Rasuti po bespućima. To su trenutci uhvaćeni u vremenu. To je slika. To je uzdah. To je pogled zaustavljen na pramenu kose. To je radost jednog osmjeha u noći ranog proljeća ili kasne zime.
Što li je to mogao oćutiti čovjek koji ne može vidjeti radost, koji ne može osjetiti bol? Čovjek koji ne zna prepoznati ranjivost.
Sve ono što njemu bješe nebitno… bilo je jednako bitno kao zrak koji udišeš, kao otkucaj srca, kao dar još jednog poklonjenog jutra. Bile su to bitnosti zbog kojih je život život.
On nije mogao oćutiti ljubav. A ljubav ne traži ništa za uzvrat. Ona jednostavno jest.
Prepoznati ljubav… i kada ljubav ne možeš ljubavlju uzvratiti je bitno u nebitnom. I ne tražiš joj smisao, poštuješ njeno postojanje. Ljubav ne vrijeđaš. Ne određuješ joj vrijednost. Ljubav je rijetka stvar koju pukom igrom slučaja dobiješ na dar. Ne… ljubav ne traži zahvalnost. Njoj nije potreban pljesak. Ljubav ne traži povrat uloženog. Ona jednostavno jest.
Ljubav je i ranjiva, i slaba, i hrabra, i jaka, istovremeno. Ljubav pomiče planine. Ostvaruje nemoguće. Postoji li veće bitnosti u nebitnosti kao što je ljubav?
Ali dok s ljubavlju prosipam slova, slažem ih u rečenice i riječi… te riječi ne može razumjeti čovjek koji ne može oćutiti ljubav. I nikada neće spoznati da je nebitno bitno. D.L.