Sve nijanse žute
utorak, 31.03.2020.
Postala je cvijet
Nekada davno blogala sam… skladala snove u sonate, tugaljive, umorne, sjetne, a pomalo i sretne. Prestadoh iz nekih svojih razloga… iz nekih svojih pobuda. No… uvijek sam blogove doživljavala kao svjetionike u mračnom virtualnom svijetu. Baš pri svakom posjetu bio mi je ostavljen otvoren prozor… kako bi se mogla ušuljati i tiho prošetati nečijom dušom… nečijim mislima.
Vratih se… i ništa se promijenilo nije, a više od desetljeća prošlo je već. Svjetionici su isti… iza njih su možda isti, možda posve neki novi ljudi. Jednako prekrasni. Svjetlost na isti način lomi mrak, donosi radost… umiruje tugu. S istim veseljem tiho se šuljam kroz prozore… ostavljam tragove… odlazim s osmjehom.
Opet sam doma… opet sam svoja. Moja slova nižu riječi… ne skladam više one tugaljive sonate, polako rastvaram latice ruže. Spremna sam ogoliti sebe… bez skrivanja iza pseudonima… jer to više nije ona ruža… koja u pupoljku čuva miris. Miris je popunio praznine… rascvjetana je, postala je cvijet.
Sve se promijenilo, a ja sam ostala ista. Ista ona djevojčica koju će razveseliti topao stisak ruke, koja će zaspati na isti način… s osmjehom. Isto ono čudno biće koje će plakati bez suza, vrištati u sebi, a glasno se smijati. Promijenilo se tek nešto… što život donese odrastanjem… naučila sam prepoznati osmjeh, pokret… naučila sam koga ostaviti daleko, a kome ostaviti otvoren put za prebiranje po laticama.
Ne svraćam više na davno napušteni svjetionik… utihnula je sonata. Nestala je neka davna bol… zamijenila ju je neka posve nova. Ali… sada… čak i boli na drugačiji način. U ovoj boli znam naći svoj mir. Ne bježeći… prihvaćajući. A možda jednostavno… naučih živjeti na svoj način. D.L.
ponedjeljak, 30.03.2020.
Da bi bilo dobro
„Okreni malo kazaljke sata u suprotnom smjeru i sve će biti dobro.“, rekao si.
Možda bi bilo dobro, ali kome da ostavim okus beskraja koji protek vremena nije mogao potrošiti.
Da… bilo bi dobro… ali kome da dam taj prstohvat želje koji skrivam u sebi godinama. Gdje bi nestao miris dunje u noćima punog mjeseca.
Ma znam… ti si u pravu… no gdje bi se prosule sve nijanse žute kada bi otvorila čvrsto stisnutu ruku.
Vjerujem ti… no nije li to previsoka cijena… da bi bilo dobro. Nestali bi zvuci melodije uličnih svirača, čežnja, sjeta. Nepovratno bi nestalo jedno pripadanje… da bi bilo dobro. Dobro i isprazno. Dobro i jezivo.
Jedno travanjsko veče ostalo bi bačeno u kutu sobe, pogled bi izgubio sjaj, nestao bi smisao jednog postojanja… da bi bilo dobro.
Ne želim to dobro… meni je bezvrijedno. Ne ostavlja mogućnost bijega među plavičaste obrise sna. Ne oslikava puste ulice bojama rane jeseni. Ne donosi osmjeh s prvima zrakama sunca koje sramežljivo prodiru u sobu. Ne osluškuje šum vjetra koji sobom donosi boju tvog glasa. Dovoljno za još jedan dan. To dobro nudi samo ukočene usne, tupi pogled i hladan stisak ruke.
Ne treba mi to dobro… ako mu za uzvrat moram dati skriveni Svemir koji panično čuvam od pohlepnih očiju prolaznika koji prolaze kroz moj život.
Zar da nepovratno izgubim sebe… da bi bilo dobro. I kakvo je to dobro… kuda vodi… što ostavlja iza sebe… prema kuda gleda… može li to biti moje dobro.
Misliš li doista da bi trebala samo malo okrenuti kazaljke sata u suprotnom smjeru… putovati kroz vrijeme ne zaustavljajući se na trenutcima ukradenim negdje u vječnosti… najbolji dio sebe pretvoriti u tek hrpicu pepela… da bi bilo dobro!? (Zagreb, 1.8.2019.) D.L.
nedjelja, 29.03.2020.
Tebi... čije ruke donose miris grafita
U posljednje vrijeme često razmišljam o tebi… osjetim miris grafita za crtanje. Svatko u svom kutku sobe, ti crtaš, a ja bilježim neke svoje besmislice na papir. Povremeno nam se pogledi sretnu, osmjehnemo se jedno drugom i ponovo uronimo svatko u svoje misli.
I samo dok razmišljam o tebi poželim vratiti vrijeme, jer toliko vremena su nam oduzeli neki zločesti ljudi… ne dozvoljavajući mi da te vidim, a samo u tim rijetkim trenutcima s tobom, i samo u tvojim očima, ja vidjela sam ljubav. Samo ti nisi mogao podnijeti suze u mojim očima.
Toliko malo vremena proveli smo zajedno, a toliko tvojih riječi je u meni ostalo. Ti si taj mađioničar koji me naučio bez straha slijediti sebe. Ti si taj tvorac koji me naučio da ljudi nisu od gline, da ih ne možemo oblikovati, možemo ih prihvatiti takve kakve jesu, pokušati razumjeti ili jednostavno otići i ne remetiti njihov san.
Ostavio si mi u nasljeđe nevidljivi biljeg koji me razdvaja od krda. Ostavio si mi dar da izrazim sebe. Ostavio si spoznaju kako treba izgledati muškarac. Bio si taj muškarac koji će ženi, pa bila ona i petnaestogodišnja djevojčica, otvoriti vrata, pomoći obući kaput… donijeti ružu vraćajući se s nekog samo tebi poznatog mjesta… dok mirišeš na duhan… alkohol… grafit… neprospavanu noć. Govorim ti: Užas. Kako patetično. A osmjeh mi ne silazi s lica.
Naučio si me da je život potpuno besmislen ako slijediš unaprijed utvrđen popis odgovornosti i obveza, ako si ne dozvoliš po neko putovanje u nepoznato, slijedeći upravo probuđen poriv u sebi.
Znam… i danas me gledaš s tog nekog svog oblaka… gdje si napokon našao svoj mir. Navijaš za mene… ne spočitavaš… puštaš da po neki put razbijem koljena kako bi naučila što znači oprez. Zaustaviš suze… i tiho mi šapneš: Ustani. Koračaj. Idi. Bori se.
A ja… vrtim svoj film… slijedim svoj put… sve više ti sličim i ponestade mi riječi, svih onih riječi kojima ti htjedoh još nešto važno reći… no znam iz osmjeha ćeš pročitati… a u mom pogledu prema nebu vidjeti... koliko mi nedostaješ i koliko te volim tata. D.L.
subota, 28.03.2020.
Predivne li utvare...
Putujući bez putovanja, možda sam prisvojila po neki stih, dio rečenice ili frazu. Trgajući okove svakodnevice, možda sam ozlijedila sebe samu. Koračajući pustim ulicama, bez koraka, osluškujući uzburkano more, donoseći smiraj na obale, putujem kroz vrijeme.
Smjenjuju su se ljeta i zime, prolaze godine. Sve što nosim sa sobom je sunčev trag koji vadim iz džepa kada pomislim da nemam snage za još jedan korak. I nastavljam koračati… nasmijana. Sretna. Savršenog li privida jednog postojanja. Predivne li utvare.
I uvijek je sve baš onako kako treba biti… pogrešan potez ili dva… po neko udaranje o hladan oklop… rastavljanje i sastavljanje. Ne objašnjavajući sebe… nastavljam putovanje. Spotičući se o prepreke… postavljene zamke… osluškujući tišinu... slaveći i pobjede, i poraze… jer iz svega naučih po nešto… zatvaram se u magični krug samo meni poznatog Svemira.
Svemira u kojem ne postoje povlašteni i potlačeni, voljeni i nevoljeni, slabi i nadmoćni, više i manje vrijedni. Svemira u kojem sunce nikada ne gubi svoj sjaj, a mjesec je uvijek jednako plav. Svemira u kojem nikada ne padaju kiše… osim kada žele donijeti sjećanje na ljubav. Svemira u kojem caruje spokoj. Svemira koji pozna samo jednako vrijedne, sa svim svojim vrlinama i manama.
Prihvaćajući različitost… uranjam u masu i osluškujem… ne osuđujem… razumijem, ne tražeći razumijevanje. Samo živim ovaj život… jedini koji imam... ne dopuštajući tuzi da izroni na površinu… jer… izgubio bi se privid jednog postojanja. Nestala bi utvara koja me održava na površini mora i ne da mi da potonem. D.L.
petak, 27.03.2020.
Previranje
Ni milioni previranja ne mogu naći razloge i odgovore na pitanje: Zašto? Koji je motiv za savršeni zločin? Gdje je kraj umiranju? Da li se neko novo rođenje događa sa svitanjem?
Ma zar je uopće potrebno odgovarati na pitanja… tražiti razloge… nazirati odgovore i stvarati projekcije koje mogu biti ili tik uz, ili predaleko od istine? Nije… samo pustiš vrijeme da ispriča neku svoju priču, a ti se… koliko možeš… držiš podalje od nje. Jer… to nisu tvoje uloge. U tvojim filmovima nitko nikoga ne ubija… ne postoje suze… nedorečena pitanja i šturi odgovori.
O da… sve ono negativno… sve što može donijeti bol i suze… obriše tek jedan napisan tekst, što su li sve pretrpjela ta slova… obična slova… koja poput munje izlaze iz tipkovnice.
Bilo bi ljepše oslikavati riječi na notnom papiru, ali zar je to baš uvijek moguće!?! Koliko sebe treba ugraditi u nešto što onog drugog ubija… a da pri tom ne želi pustiti vrisak… lakše je iskazati sebe putem satire.
I zaboraviš u svoj toj konfuziji uma pogledati kroz prozor… zamišljeno putovati s kapljicama kiše koja upravo pokušava oprati baš svu prljavštinu koja se skupljala po hodnicima ljudskih duša… uporno se trudi očistiti svu zlobu ljudskog uma. No… ne ide… ma koliko dugo kišilo… uvijek će ostati ono nešto ljudski neprihvatljivo. Ali… postoji li uopće čovjek… onaj čovjek kojeg je netko jednom osmislio… predivnim bojama oslikao i dao mu slobodu da odlučuje… da sam bira između dobra i zla… i pri tom donese odluku hoće li na svojim putovima sijati smijeh ili suze.
Ponoć i nije najbolje vrijeme za razmišljanje o tome… no… postoji li bolje vrijeme, postoji li pravo vrijeme… ili je svaka sekunda gubitak… jer… u slijedećoj… moglo bi uslijediti neko novo umiranje. (Zagreb, zima 2013/2014) D.L.
četvrtak, 26.03.2020.
Možda samo zbog činjenice da se svi nalazimo u specifičnim uvjetima, možda iz hira, odlučih svojim slovima prošetati mračnim virtualnim svijetom. Ovdje vjerojatno nećete naučiti ništa novo, moći ćete tek pročitati po neku priču o čovječnosti, ljubavi, čežnji, sjeti, sreći... pripadanju. I da... naći će se i po neki tekst starijeg datuma... sve riječi prosute iz tipkovnice su na ovaj ili onaj način dio mene... s toga... koračajte oprezno labirintom moje nutrine. D.L.
