utorak, 31.03.2020.
Postala je cvijet
Nekada davno blogala sam… skladala snove u sonate, tugaljive, umorne, sjetne, a pomalo i sretne. Prestadoh iz nekih svojih razloga… iz nekih svojih pobuda. No… uvijek sam blogove doživljavala kao svjetionike u mračnom virtualnom svijetu. Baš pri svakom posjetu bio mi je ostavljen otvoren prozor… kako bi se mogla ušuljati i tiho prošetati nečijom dušom… nečijim mislima.
Vratih se… i ništa se promijenilo nije, a više od desetljeća prošlo je već. Svjetionici su isti… iza njih su možda isti, možda posve neki novi ljudi. Jednako prekrasni. Svjetlost na isti način lomi mrak, donosi radost… umiruje tugu. S istim veseljem tiho se šuljam kroz prozore… ostavljam tragove… odlazim s osmjehom.
Opet sam doma… opet sam svoja. Moja slova nižu riječi… ne skladam više one tugaljive sonate, polako rastvaram latice ruže. Spremna sam ogoliti sebe… bez skrivanja iza pseudonima… jer to više nije ona ruža… koja u pupoljku čuva miris. Miris je popunio praznine… rascvjetana je, postala je cvijet.
Sve se promijenilo, a ja sam ostala ista. Ista ona djevojčica koju će razveseliti topao stisak ruke, koja će zaspati na isti način… s osmjehom. Isto ono čudno biće koje će plakati bez suza, vrištati u sebi, a glasno se smijati. Promijenilo se tek nešto… što život donese odrastanjem… naučila sam prepoznati osmjeh, pokret… naučila sam koga ostaviti daleko, a kome ostaviti otvoren put za prebiranje po laticama.
Ne svraćam više na davno napušteni svjetionik… utihnula je sonata. Nestala je neka davna bol… zamijenila ju je neka posve nova. Ali… sada… čak i boli na drugačiji način. U ovoj boli znam naći svoj mir. Ne bježeći… prihvaćajući. A možda jednostavno… naučih živjeti na svoj način. D.L.
31.03.2020. u 06:10 •
12 Komentara •
Print •
#
| |
ožujak, 2020 |
> |
| P |
U |
S |
Č |
P |
S |
N |
| |
|
|
|
|
|
1 |
| 2 |
3 |
4 |
5 |
6 |
7 |
8 |
| 9 |
10 |
11 |
12 |
13 |
14 |
15 |
| 16 |
17 |
18 |
19 |
20 |
21 |
22 |
| 23 |
24 |
25 |
26 |
27 |
28 |
29 |
| 30 |
31 |
|
|
|
|
|
...i sve to tako nejasno i mutno kruži, i sve je to tako pogodbeno, tako neodređeno, tako čudno trepetljivo: biti subjekt i osjećati identitet svoga subjekta! (Miroslav Krleža)
„Želim da onaj koga volim
bude slobodan – čak i od mene"
(ANNE MORROW LINDBERGH)
"Svijet je tako pust ako u njemu zamislimo samo brijegove, rijeke i gradove, ali znati da se ponegdje netko s nama slaže, i da s njim možemo i šuteći dalje živjeti: tek to nam zemaljsku kuglu pretvara u nastanjeni vrt."(Goethe, Wilhelm Meisters Wanderjahre)