Sve nijanse žute

ponedjeljak, 01.05.2023.

Izaberi restoran, ali bez mene

Toliko turbulencija, i poslovno, i osobno u protekle 3 godine.... a prošlo je... više od pola života. Zadnji trenutak da svoj život posvetim sebi.... odmaknem se od svega što me čini nesretnom. I više nikad u životu si ne dozvolim da pomislim kako nisam dovoljno vrijedna, kako sam nedostojna.
Proći će ovaj umor, proći će i bol koju osjećam, na žalost proći će i moj život. Neću si dozvoliti da me u danima koji su ispred mene netko tretira kao roba, jadnicu, glupu, ludu, bolesnu, jer ništa od toga ja nisam.
Da mogu vratiti vrijeme, puno toga dogodilo se ne bi, ali ne mogu, pa ću to ostaviti iza sebe, kao neki ružan san, noćnu moru koja nikada nije bila stvarnost.
Hvala ti na svemu, na pomoći, stavu, postupcima, ponašanju, sve to natjeralo me da zacijelim ožiljke i počnem voljeti sebe.
Žao mi je zbog svega, žao mi je što nisam prepoznala na početku, što me tek jedan detalj, jedne slike, doveo do spoznaje. Previše kasno, ali to je bio samo ružan san. Žao mi je i zbog tebe, i zbog sebe. Toliko nepotrebnog mučenja. I godine koje su prošle uzalud.... a mogle su to biti dobre godine.
Izaberi restoran, ali bez mene. Hoću. I uživati ću u svakom trenutku, i nikada si više neću dopustiti da mi netko kaže kako nisam dovoljno vrijedna. I ubijati svoje zdravlje i sebe.
Postoje odnosi koji ne opterećuju, to su oni u kojima trebamo biti. Mi, takvi kakvi jesmo, bez predstave, jednakovrijedni. Zvijezde su na nebu, na zemlji treba biti samo čovjek.
Hvala ti na svim spoznajama. Naučio si me što šta, a na meni je sada da kroz one dane koji su mi ostali koračam ponosno, ne srameći se sebe, jer nemam se čega sramiti, dostojna sam svakog restorana i svake osobe, ali samo čovjek koji me poštuje je dostojan mene. I nikad više to ne smijem smetnuti s uma. Izgubiti osmijeh i obezvrijeđivati sebe.

nedjelja, 16.04.2023.

Oprosti mi

Oprosti mi sve ono što si ja nikada neću moći oprostiti. Zaboravi sve ono s čime ću ja živjeti do kraja života. Oprosti mi i zaboravi bar ti.
Ne mogu vratiti vrijeme, ne mogu spoznati prije spoznaje. Ne mogu, a tako bi htjela da mogu. Jer, ne trebaju mi ovi ožiljci… prepuna ih je moja nutrina.
Potpuno nemoćna stojim spuštene glave i sramim se. Sramim se svakog onog trenutka u kojem si se osjećao loše. Sramim se i s tom sramotom ću umrijeti.
Zabluda… nesvjesni nesklad volje i očitovanja. Tražiti sklad u zabludi… ima li veće ludosti!? Smisao tamo gdje smisla nema, sigurnost u nesigurnosti… ima li gore bolesti!?
I ne, ništa ne dođe kako dođe, ako mu ne dopustiš da te razvali, ako ne zanemariš racio. Treba li za to snage i hrabrosti, ne… samo je bilo potrebno ne dopustiti sebi putovanje cvjetnim livadama snova. Snovi nikada nisu bili dio života, s njima samo potisneš strahove koji te nacereni dočekaju odmah nakon buđenja.
Kasno je… proteklo vrijeme ne mogu vratiti. Sve što mogu je ne dopustiti sebi da me snovi odvedu ka dubljem, hladnijem i mračnijem ponoru. Sve što mogu je nikad ne izgubiti svijest, čvrsto stajati na tlu, spuštene glave… posramljena. Zarobljena u godinama koje su prošle… trenutcima koji nisu donijeli sreću tebi, a ostavili sramotu meni. Oprosti mi bar ti, jer ja si nikada neću oprostiti.

ponedjeljak, 03.04.2023.

Nabacana slova

Koliko pametnih savjeta za život, koliko mudrih misli o tome kako bi trebala i što bi trebala, a samo sam ja kroz život hodala u mojim cipelama. Desnom nogom neprimjetno stojim malo više vanjskom stranom pete, a lijevom unutarnjom stranom gornjeg dijela stopala. Vidi se to na već iznošenim cipelama, onim prašnjavim, koje skrivaju i sreću, i tugu.
Mogla bi, trebala bi, ti moraš… e baš to sam čekala. Ništa ja ne moram, osim živjeti život na svoj način. Pazeći da na tom putu ne gazim po ljudima, pa ni onda kada sam gažena.
Sve dok ne oprostiš, nanosiš štetu sebi. Ma nemam ja što opraštati, nikada ništa nikome nisam ni zamjerila. Samo ne mogu zaboraviti… ni potisnuti… ni ne sjetiti se… ni ne upaliti alarm pri sličnoj riječi ili postupku.
Zadrži dah, pogled, ne izreci. Vuci za sobom taj kufer i savijaj leđa. Neću, ne mogu, ne želim. Jer što će mi ljudi kojima ne mogu reći, što će mi ljudi koji ne mogu radovati se sa mnom, što će mi ljudi koji ne mogu shvatiti, niti imati razumijevanja za moju bol.
Zaboravila sam u bircu platiti kavu, nitko nije vikao za mnom, zvao me da se vratim. Doći ću sutra, i nitko mi neće reći da jučer nisam platila kavu. A ja ću reći: Jučer sam zaboravila platiti kavu, pa molim te danas naplati. Zašto je to bitno u ovom trenutku? Nije. Kakvog li to ima smisla u odnosu na početak ovog teksta? Nikakvog. Imala sam potrebu nabacati ta slova, to je moj način, nabacane misli, nabacana slova, nove cipele za nove korake i put ka ozdravljenju.

srijeda, 21.12.2022.

I junaci imaju pravo na greške...

Moj junak me danas prvi put razočarao... sav moj trud bacio u smeće. Nisam ni tužna, ni nesretna, samo razočarana. Ali to je moj junak, jedan jedini kojeg sam u životu imala.
Znam da sam ja mog junaka razočarala nebrojeno puta i da mu nisam dala odgovor na pitanje zašto sam to radila. I nisam, ne zato što ne želim, već zato što ne znam. Možda samo da obrati pažnju na mene, možda zato što sam imala potrebu čuti da sam bilo što dobro napravila, a to je izostalo, možda zbog hladnoće s kojom se ja kao toplo biće nisam znala nositi. Ne znam.
Zašto toliko sebe dajem.... zašto se toliko borim za svako pravo... valjda da moj junak bude zadovoljan.... da zna da sam uvijek tu, da na mene uvijek može računati. A on to ne vidi. Vidi samo moje greške.
Ali to je moj junak, jedan jedini kojeg sam u životu imala.
I ne znam da li zna kako je  dovoljno da smo u istoj prostoriji da bi se osjećala spokojno. I kad je ljut, razočaran, hladan, kad stisne usne.... meni je dovoljno da je tu, da mu vidim crte lica, da mu ne izgovorim milion riječi. I da budem manje sama.
I znam, sada će me netko pokušati uvjeriti da junaci ne postoje... da su ljudi ljudi bez razlike... i to će reći samo zato što ne poznaju mog junaka.... i ne mogu shvatiti da postoje ljudi koji se ne daju obmanuti, koji rade ono u što vjeruju, koji žive ono što govore. I reći će.... ipak si u krivu, razočarao te. Ne razmišljajući da i junaci imaju pravo na greške. I da se zbog jednog razočarenja plašt ne rastrga... da te još uvijek može njime ogrnuti i pružiti sigurnost.

ponedjeljak, 18.04.2022.

Sada znam

Koliko promašenih koraka, promašenih riječi… koliko sreće ili boli stane u tek jedno postojanje… i tada shvatim da je cio život tek u jednom otkucaju srca, putovanje tek kroz jedan san.
I sve ono što jesam… položih mirno na tvoj dlan. Dlan tvoje lijeve ruke. Ostavljam mogućnost da se dlan čvrsto zatvori, i tada ću znati da sam čuvana na najsigurnijem mjestu u Svemiru. Ili da obrišeš dlan dlanom desne ruke i tada ću znati da nisam vrijedna tog otkucaja srca… da nisam dio tog sna.
I uzaludna bijahu sva moja previranja, sva nastojanja da sve što jesam i sve što radim bude dovoljno dobro. I uzaludne bjehu sve moje suze koje su klizile niz obraze u noćima punog mjeseca, u noćima bez sna. Uzaludna bijaše svaka moja borba, briga, strah.
Ukaz shvaćen kao prigovor. Želja shvaćena kao prisila. Noći pune dilema. Besciljno lutanje labirintima. Dani koji su prošli. Nerazumijevanje kao poremećaj u Svemiru. A samo sam trebala, poput leptira, nježno sletjeti na tvoj dlan. I letjeti. Ili slomljenih krila pasti na tlo.
Oprosti mi… svo ovo vrijeme nisam to znala. Sada znam. Spusti pogled na svoj dlan. I samo ga čvrsto zatvori ili obriši. Dopusti da postojim u samo jednom otkucaju srca i tom jednom snu. Ili nemoj. Baci me na tlo.

četvrtak, 14.04.2022.

Kofer neizrečenog

Običan dan. Satkan nitima nekog novog buđenja. Ogrnut bojama sna. Živjeti, a ne sanjati… kazna ili smrt. Ne mogu odlučiti… ali bilo je dana u kojima je beskrajno teško bilo mrtav živjeti.
Pogled prema suncu. I osmijeh. Koliko snage je trebalo za pobijediti sebe i ponovo se naučiti smijati. Koliko je oblaka trebalo razgrnuti da bi ponovo ugledala sunce. Taj predivni izvor radosti.
Čuješ li? Mozart prebire po dirkama klavira. I ne pitam se više, a godinama sam se pitala, zašto je moje bitno tvoje nebitno. Jer to sam ja… spuštena na ovu planetu pukom igrom slučaja ili sudbine… predodređenjem nekoga tko je smatrao da sam ovdje potrebna. Ovakva kakva jesam… obavijena bojama sna.
I gle! Spustila se noć. Napokon su tu… moje zvijezde koje se smiju. Gledam u nasmiješeno nebo i smijem se. Znam, ti bi opet rekao da sam luda, ali ja više ne marim za to. I da… dobro je da sam shvatila… uvijek je dobro shvatiti. Spoznaje nas vraćaju u središte.
U središte prokletstva… jer i kada ne marim… tebi govorim. I kada ne želiš razumjeti posve običnu metaforu ili stih… tebi govorim. I kada zaustavim korak… tebi govorim. Govorim i za sobom vučem kofer neizrečenog. I ne znam kako ti reći ono bitno, kada je to bitno tebi posve nebitno.

nedjelja, 10.04.2022.

Preskupe su moje štikle za jeftinog čovjeka poput tebe

Preskupe su moje štikle za jeftinog čovjeka poput tebe.
I uzaludni bijahu svi moji koraci… svakim slijedećim tvoje sunce je grijalo toplije, a moj ponor bivao sve dublji.
I uzaludna bijaše svaka moja borba… svako moje uklanjanje prepreka… svakim slijedećim tvoj korak je bio sigurniji, a moj obasut trnjem… ožiljci od rana sve dublji, bolniji.
Preskupe su moje štikle za jeftinog čovjeka poput tebe.
I prestadoh koračati uklanjajući putem sve brige koje bi tebe mogle sustići.
I prestadoh preskakati sve tvoje postupke i riječi koje čovjek samo s namjerom da uništi drugog čovjeka može izreći.
Preskupe su moje štikle za jeftinog čovjeka poput tebe.
I ne znam zašto sam toliko dugo uklanjala tu misao iz mog uma. Tražila opravdanje za surovost… proračunatost… drskost.
I ne znam zašto nisam dozvolila sebi da vidim to što se od početka oslikavalo kao prikriveni obrisi tvog licimjerja… zašto nisam dozvolila sebi da čujem posve jasnu neiskrenost u boji tvog glasa.
Preskupe su moje štikle za jeftinog čovjeka poput tebe.
I znam da prema tebi i zbog tebe više nikada neću koračati.
I znam da će svaki moj korak biti usmjeren na put koji jeftinog čovjeka poput tebe zaobilazi.

srijeda, 03.03.2021.

Hrpica pepela i posljednji tinjali žar

Potopivši moj otok poklonio si mi oči pune suza i sjetu… beskrajan strah od tame koja je bila svuda oko mene. Potopivši moj otok vratio si me u davne godine nesigurnosti, spuštanja glave… noći su ponovo postale čudne dileme… i sve je poprimilo miris boli. No ta bol nije mirisala na gubitak, već na razočarenje. U samu sebe što sam pustila u moj svijet osobu poput tebe.
Iza mene su ostale uhodane godine bijega na mjesto gdje mi nitko ne može nauditi. Gdje ne postoje povlašteni i potlačeni, samo jednakovrijedni. No uvjerio si me da takvo mjesto… pa čak ni kao iluzija… ne može postojati.
I gdje sam danas? Ćuteći energiju zla svuda oko sebe… moj oklop biva sve čvrši i čvršći. Neprobojan za neku novu iluziju… poput dobrote… iskrenosti… obične ljudske podrške. Pomislim ponekad na neke lijepe trenutke… ali istovremeno mi se poput bumeranga vrate sve tvoje izgovorene riječi… kao opomena… kao nepobitna činjenica… i zahvalim nebu na vremenu koje mi je donijelo istinu.
Možda moj život za tebe jest dubokoumni literarni uradak… možda su tvoji psihijatri već uspjeli odrediti imena dijagnozama koje si mi dodijelio… no ja taj život nikada ne bi mijenjala za ispraznost… niti jednu od dodijeljenih dijagnoza ne bi mijenjala za nemogućnost osjetiti ljepotu kišne travanjske noći…
Ljudi su samo ljudi bez razlike… igraju svoje uloge, ne shvaćajući da život nije kazalište… da se u životu ne glumi, već živi.
I teško prepoznajem one rijetke… možda tek nakon što mi je netko razbio iluziju… shvatim da sam imala nešto vrijedno što nisam dovoljno cijenila. I prestanem se čuditi što mi netko s kim ne komuniciram godinama poželi sretan Božić, Uskrs, sretnu Novu godinu 1.1. u ponoć i nekoliko minuta. I posve normalno pročitam poruku, nakon što me je duboko potresla smrt nekog čovjeka: Kako si? Jer prirodno je da ta osoba osjeti moju bol. I osjetim sigurnost kada nakon odgovora: Jako sam tužna… stigne poruka na kojoj piše: Znam… Isto tako kao što zna da ćemo do nekog novog Božića… ili slične prigode živjeti svatko u svom Svemiru bez ometanja. Sigurnost da netko razumije taj dubokoumni literarni uradak… da je jednom netko znao prepoznati ljubav u svim dodijeljenim mi, možda već imenovanim, dijagnozama…
I shvatim da moram ponovo podignuti glavu… da sam poklanjala sebe bezuvjetno… bez skrivenih motiva, uvjeta i ugovora… bez očekivanja i predrasuda… da nemam razloga za strah.
I ne… nije mi žao vremena koje je prošlo… bilo je divno živjeti na otoku… u trenutcima boli otvoriti čvrsto stisnutu ruku… ugledati onaj sada ugasli sunčev trag i nasmijati se. Jer, kako bi rekao Urban: Tebi, tebi u inat dobro pamtim…
Možda si ponosno stao na hrpicu pepela koja je od mene ostala… no skupih dovoljno snage puhnuti jako i rasplamsati onaj posljednji tinjali žar, pretvarajući ga u osmjeh… u radost novom danu… zahvaljujući Bogu na spoznajama… na izgrađenom oklopu… i bez potrebe za bijegom u neki imaginarni svijet… jer život je zaista lijep.

utorak, 14.04.2020.

Mesala

Svakome od nas dogodi se jedan put, prije više puta, Mesala u životu. Čovjek koji će ljubav prodati za moć. Čovjek koji zanesen samoljubljem ljubav ne može ljubavlju uzvratiti. Čovjek kojemu je važnije imati nego biti. Čovjek s dvostrukim mjerilima. Čovjek s nekoliko lica.
I ma koliko oprezni bili, ma koliko znali prepoznati ljude, takav čovjek savršeno odigra ulogu. Iako… dok premijera traje… uočimo neke sitnice… pokret… riječ… zanemarimo, jer upravo razgovaramo s toplim ljudskim bićem. Zaboravljamo osobne granice… ne možemo se odreći tog trenutka topline, ma koliko neiskrena bila.
Mesala ima svoj cilj… pa makar to bilo samo nahraniti ego. U nekim trenutcima… zavaravamo sami sebe… kako će prepoznati naše iskrene postupke i namjere… kako će mu to biti dovoljno da spozna kako je pozornica na kojoj igra klimava… ne donosi radost. A najmanje spokojan san.
S druge strane… neke ljude mi sami, u našim životima, pretvorimo u Mesale, mada to nisu. Ne odobravamo njihovu surovost u rješavanju problema. Ne odobravamo njihov način komunikacije. Imamo dojam da su zli… a nikada nismo imali razloga posumnjati u njihovu odanost nama. Ti ljudi će nam iskreno reći: Neću. Neće filozofirati. Niti „tražiti“ riječi kako bi rekli ono što žele ili ne žele.
Dogoditi će se da prekinemo komunikaciju s njima, jer smo ih pretvorili u Mesalu. A Mesala nije potreban nikome u životu.
I tek kada nam se dogodi Mesala s početka ove priče… kada spoznamo kako neki ljudi mogu grijati lažnom toplinom… kako smo za njih potpuno nebitni, kao predmet ili stvar koji zamijeniš novim, shvatimo koliko je topla nečija hladnoća. Shvatimo da taj hladni Mesala, iako smo ga „izbacili“ iz svog života, ne razmišljamo o njemu, ne susrećemo ga, nikada nije izbacio nas. Neće s vremena na vrijeme… ničim izazvan… zaboraviti pitati kako smo… neće zaboraviti poslati uskršnju ili božićnu čestitku. I iza toga neće biti skriveno ništa, biti će to poruka: Sjetio/la sam te se. Htio/la sam znati da si dobro.
Što nam ostaje… nakon još jedne zablude do li zahvaliti "toplom i brižnom" Mesali na putokazu, postaviti osobne granice, te zahvaliti Bogu na "hladnom" Mesali, jer on će nam neće okrenuti leđa… on će nam pružiti ruku da nas podigne sa dna.

ponedjeljak, 13.04.2020.

Čuvajmo starije i nemoćne

Kada je u devedeset i trećoj godini umro moj dida, kraj njegovog odra stali su njegovi brat i sestra, u kasnim osamdesetim. Zagrlili su se i bolno plakali… njihova bol spustila se na prostoriju i ostalim prisutnima niz lice su potekle suze.
Čovjek položen na odar bio je moj dida, kojeg sam neizmjerno voljela. Bio mi je oslonac do posljednjeg dana života. Čekao me da dođem u bolnicu… i iako više nije imao snage otvoriti oči… podigao je obrve kao znak da me čuje. Tu noć je preminuo.
Sa svoje nepune devedeset i tri godine on je za mene bio mlad. On je bio moj dida. On je bio nečiji otac, brat, prijatelj, poznanik.
Danas živimo u vrijeme ugroze nazvane COVID-19 i najviše su ugroženi ljudi starije životne dobi. Nerijetko, kada ugroza odnese život, čujem: „On je star. Ništa strašno.“
Da… tamo neki on je možda star, možda ne bi živio još dugo, ali… da li je morao umrijeti baš danas? I da li je uzrok njegove smrti morala biti nepažnja ljudi koji ga okružuju? Zar nije mogao još nekoliko riječi podijeliti sa svojim najmilijima?
Vjerujte… kada umre stariji čovjek… strašno je. Strašno je ljudima koji su ga voljeli i poznavali. I naša je obaveza čuvati ih. Podariti im još nekoliko dana života. Neka naša nepažnja ne bude uzrok njihove bolesti i napose smrti.
Ta nemoćna… izrađena bića žele još po neki put zagrliti svoje unuke, pogledati s ponosom svoju djecu… razmijeniti nekoliko toplih riječi sa svojim prijateljima i poznanicima. Omogućimo im to svojom brigom i pažnjom. Jer svi oni su… i moji… i vaši baka i dida. Njihov organizam se ne može izboriti. Bez nas su nemoćni.

<	svibanj, 2023
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30	31