Oprosti mi sve ono što si ja nikada neću moći oprostiti. Zaboravi sve ono s čime ću ja živjeti do kraja života. Oprosti mi i zaboravi bar ti.
Ne mogu vratiti vrijeme, ne mogu spoznati prije spoznaje. Ne mogu, a tako bi htjela da mogu. Jer, ne trebaju mi ovi ožiljci… prepuna ih je moja nutrina.
Potpuno nemoćna stojim spuštene glave i sramim se. Sramim se svakog onog trenutka u kojem si se osjećao loše. Sramim se i s tom sramotom ću umrijeti.
Zabluda… nesvjesni nesklad volje i očitovanja. Tražiti sklad u zabludi… ima li veće ludosti!? Smisao tamo gdje smisla nema, sigurnost u nesigurnosti… ima li gore bolesti!?
I ne, ništa ne dođe kako dođe, ako mu ne dopustiš da te razvali, ako ne zanemariš racio. Treba li za to snage i hrabrosti, ne… samo je bilo potrebno ne dopustiti sebi putovanje cvjetnim livadama snova. Snovi nikada nisu bili dio života, s njima samo potisneš strahove koji te nacereni dočekaju odmah nakon buđenja.
Kasno je… proteklo vrijeme ne mogu vratiti. Sve što mogu je ne dopustiti sebi da me snovi odvedu ka dubljem, hladnijem i mračnijem ponoru. Sve što mogu je nikad ne izgubiti svijest, čvrsto stajati na tlu, spuštene glave… posramljena. Zarobljena u godinama koje su prošle… trenutcima koji nisu donijeli sreću tebi, a ostavili sramotu meni. Oprosti mi bar ti, jer ja si nikada neću oprostiti.
Post je objavljen 16.04.2023. u 20:58 sati.