četvrtak, 14.04.2022.
Kofer neizrečenog
Običan dan. Satkan nitima nekog novog buđenja. Ogrnut bojama sna. Živjeti, a ne sanjati… kazna ili smrt. Ne mogu odlučiti… ali bilo je dana u kojima je beskrajno teško bilo mrtav živjeti.
Pogled prema suncu. I osmijeh. Koliko snage je trebalo za pobijediti sebe i ponovo se naučiti smijati. Koliko je oblaka trebalo razgrnuti da bi ponovo ugledala sunce. Taj predivni izvor radosti.
Čuješ li? Mozart prebire po dirkama klavira. I ne pitam se više, a godinama sam se pitala, zašto je moje bitno tvoje nebitno. Jer to sam ja… spuštena na ovu planetu pukom igrom slučaja ili sudbine… predodređenjem nekoga tko je smatrao da sam ovdje potrebna. Ovakva kakva jesam… obavijena bojama sna.
I gle! Spustila se noć. Napokon su tu… moje zvijezde koje se smiju. Gledam u nasmiješeno nebo i smijem se. Znam, ti bi opet rekao da sam luda, ali ja više ne marim za to. I da… dobro je da sam shvatila… uvijek je dobro shvatiti. Spoznaje nas vraćaju u središte.
U središte prokletstva… jer i kada ne marim… tebi govorim. I kada ne želiš razumjeti posve običnu metaforu ili stih… tebi govorim. I kada zaustavim korak… tebi govorim. Govorim i za sobom vučem kofer neizrečenog. I ne znam kako ti reći ono bitno, kada je to bitno tebi posve nebitno.
14.04.2022. u 21:48 •
6 Komentara •
Print •
#
| < |
travanj, 2022 |
> |
| P |
U |
S |
Č |
P |
S |
N |
| |
|
|
|
1 |
2 |
3 |
| 4 |
5 |
6 |
7 |
8 |
9 |
10 |
| 11 |
12 |
13 |
14 |
15 |
16 |
17 |
| 18 |
19 |
20 |
21 |
22 |
23 |
24 |
| 25 |
26 |
27 |
28 |
29 |
30 |
|
...i sve to tako nejasno i mutno kruži, i sve je to tako pogodbeno, tako neodređeno, tako čudno trepetljivo: biti subjekt i osjećati identitet svoga subjekta! (Miroslav Krleža)
„Želim da onaj koga volim
bude slobodan – čak i od mene"
(ANNE MORROW LINDBERGH)
"Svijet je tako pust ako u njemu zamislimo samo brijegove, rijeke i gradove, ali znati da se ponegdje netko s nama slaže, i da s njim možemo i šuteći dalje živjeti: tek to nam zemaljsku kuglu pretvara u nastanjeni vrt."(Goethe, Wilhelm Meisters Wanderjahre)