Sve nijanse žute

ponedjeljak, 18.04.2022.

Sada znam

Koliko promašenih koraka, promašenih riječi… koliko sreće ili boli stane u tek jedno postojanje… i tada shvatim da je cio život tek u jednom otkucaju srca, putovanje tek kroz jedan san.
I sve ono što jesam… položih mirno na tvoj dlan. Dlan tvoje lijeve ruke. Ostavljam mogućnost da se dlan čvrsto zatvori, i tada ću znati da sam čuvana na najsigurnijem mjestu u Svemiru. Ili da obrišeš dlan dlanom desne ruke i tada ću znati da nisam vrijedna tog otkucaja srca… da nisam dio tog sna.
I uzaludna bijahu sva moja previranja, sva nastojanja da sve što jesam i sve što radim bude dovoljno dobro. I uzaludne bjehu sve moje suze koje su klizile niz obraze u noćima punog mjeseca, u noćima bez sna. Uzaludna bijaše svaka moja borba, briga, strah.
Ukaz shvaćen kao prigovor. Želja shvaćena kao prisila. Noći pune dilema. Besciljno lutanje labirintima. Dani koji su prošli. Nerazumijevanje kao poremećaj u Svemiru. A samo sam trebala, poput leptira, nježno sletjeti na tvoj dlan. I letjeti. Ili slomljenih krila pasti na tlo.
Oprosti mi… svo ovo vrijeme nisam to znala. Sada znam. Spusti pogled na svoj dlan. I samo ga čvrsto zatvori ili obriši. Dopusti da postojim u samo jednom otkucaju srca i tom jednom snu. Ili nemoj. Baci me na tlo.

četvrtak, 14.04.2022.

Kofer neizrečenog

Običan dan. Satkan nitima nekog novog buđenja. Ogrnut bojama sna. Živjeti, a ne sanjati… kazna ili smrt. Ne mogu odlučiti… ali bilo je dana u kojima je beskrajno teško bilo mrtav živjeti.
Pogled prema suncu. I osmijeh. Koliko snage je trebalo za pobijediti sebe i ponovo se naučiti smijati. Koliko je oblaka trebalo razgrnuti da bi ponovo ugledala sunce. Taj predivni izvor radosti.
Čuješ li? Mozart prebire po dirkama klavira. I ne pitam se više, a godinama sam se pitala, zašto je moje bitno tvoje nebitno. Jer to sam ja… spuštena na ovu planetu pukom igrom slučaja ili sudbine… predodređenjem nekoga tko je smatrao da sam ovdje potrebna. Ovakva kakva jesam… obavijena bojama sna.
I gle! Spustila se noć. Napokon su tu… moje zvijezde koje se smiju. Gledam u nasmiješeno nebo i smijem se. Znam, ti bi opet rekao da sam luda, ali ja više ne marim za to. I da… dobro je da sam shvatila… uvijek je dobro shvatiti. Spoznaje nas vraćaju u središte.
U središte prokletstva… jer i kada ne marim… tebi govorim. I kada ne želiš razumjeti posve običnu metaforu ili stih… tebi govorim. I kada zaustavim korak… tebi govorim. Govorim i za sobom vučem kofer neizrečenog. I ne znam kako ti reći ono bitno, kada je to bitno tebi posve nebitno.

nedjelja, 10.04.2022.

Preskupe su moje štikle za jeftinog čovjeka poput tebe

Preskupe su moje štikle za jeftinog čovjeka poput tebe.
I uzaludni bijahu svi moji koraci… svakim slijedećim tvoje sunce je grijalo toplije, a moj ponor bivao sve dublji.
I uzaludna bijaše svaka moja borba… svako moje uklanjanje prepreka… svakim slijedećim tvoj korak je bio sigurniji, a moj obasut trnjem… ožiljci od rana sve dublji, bolniji.
Preskupe su moje štikle za jeftinog čovjeka poput tebe.
I prestadoh koračati uklanjajući putem sve brige koje bi tebe mogle sustići.
I prestadoh preskakati sve tvoje postupke i riječi koje čovjek samo s namjerom da uništi drugog čovjeka može izreći.
Preskupe su moje štikle za jeftinog čovjeka poput tebe.
I ne znam zašto sam toliko dugo uklanjala tu misao iz mog uma. Tražila opravdanje za surovost… proračunatost… drskost.
I ne znam zašto nisam dozvolila sebi da vidim to što se od početka oslikavalo kao prikriveni obrisi tvog licimjerja… zašto nisam dozvolila sebi da čujem posve jasnu neiskrenost u boji tvog glasa.
Preskupe su moje štikle za jeftinog čovjeka poput tebe.
I znam da prema tebi i zbog tebe više nikada neću koračati.
I znam da će svaki moj korak biti usmjeren na put koji jeftinog čovjeka poput tebe zaobilazi.

<	travanj, 2022					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30