Koliko promašenih koraka, promašenih riječi… koliko sreće ili boli stane u tek jedno postojanje… i tada shvatim da je cio život tek u jednom otkucaju srca, putovanje tek kroz jedan san.
I sve ono što jesam… položih mirno na tvoj dlan. Dlan tvoje lijeve ruke. Ostavljam mogućnost da se dlan čvrsto zatvori, i tada ću znati da sam čuvana na najsigurnijem mjestu u Svemiru. Ili da obrišeš dlan dlanom desne ruke i tada ću znati da nisam vrijedna tog otkucaja srca… da nisam dio tog sna.
I uzaludna bijahu sva moja previranja, sva nastojanja da sve što jesam i sve što radim bude dovoljno dobro. I uzaludne bjehu sve moje suze koje su klizile niz obraze u noćima punog mjeseca, u noćima bez sna. Uzaludna bijaše svaka moja borba, briga, strah.
Ukaz shvaćen kao prigovor. Želja shvaćena kao prisila. Noći pune dilema. Besciljno lutanje labirintima. Dani koji su prošli. Nerazumijevanje kao poremećaj u Svemiru. A samo sam trebala, poput leptira, nježno sletjeti na tvoj dlan. I letjeti. Ili slomljenih krila pasti na tlo.
Oprosti mi… svo ovo vrijeme nisam to znala. Sada znam. Spusti pogled na svoj dlan. I samo ga čvrsto zatvori ili obriši. Dopusti da postojim u samo jednom otkucaju srca i tom jednom snu. Ili nemoj. Baci me na tlo.
Post je objavljen 18.04.2022. u 11:28 sati.