Sve nijanse žute

nedjelja, 16.04.2023.

Oprosti mi

Oprosti mi sve ono što si ja nikada neću moći oprostiti. Zaboravi sve ono s čime ću ja živjeti do kraja života. Oprosti mi i zaboravi bar ti.
Ne mogu vratiti vrijeme, ne mogu spoznati prije spoznaje. Ne mogu, a tako bi htjela da mogu. Jer, ne trebaju mi ovi ožiljci… prepuna ih je moja nutrina.
Potpuno nemoćna stojim spuštene glave i sramim se. Sramim se svakog onog trenutka u kojem si se osjećao loše. Sramim se i s tom sramotom ću umrijeti.
Zabluda… nesvjesni nesklad volje i očitovanja. Tražiti sklad u zabludi… ima li veće ludosti!? Smisao tamo gdje smisla nema, sigurnost u nesigurnosti… ima li gore bolesti!?
I ne, ništa ne dođe kako dođe, ako mu ne dopustiš da te razvali, ako ne zanemariš racio. Treba li za to snage i hrabrosti, ne… samo je bilo potrebno ne dopustiti sebi putovanje cvjetnim livadama snova. Snovi nikada nisu bili dio života, s njima samo potisneš strahove koji te nacereni dočekaju odmah nakon buđenja.
Kasno je… proteklo vrijeme ne mogu vratiti. Sve što mogu je ne dopustiti sebi da me snovi odvedu ka dubljem, hladnijem i mračnijem ponoru. Sve što mogu je nikad ne izgubiti svijest, čvrsto stajati na tlu, spuštene glave… posramljena. Zarobljena u godinama koje su prošle… trenutcima koji nisu donijeli sreću tebi, a ostavili sramotu meni. Oprosti mi bar ti, jer ja si nikada neću oprostiti.

ponedjeljak, 03.04.2023.

Nabacana slova

Koliko pametnih savjeta za život, koliko mudrih misli o tome kako bi trebala i što bi trebala, a samo sam ja kroz život hodala u mojim cipelama. Desnom nogom neprimjetno stojim malo više vanjskom stranom pete, a lijevom unutarnjom stranom gornjeg dijela stopala. Vidi se to na već iznošenim cipelama, onim prašnjavim, koje skrivaju i sreću, i tugu.
Mogla bi, trebala bi, ti moraš… e baš to sam čekala. Ništa ja ne moram, osim živjeti život na svoj način. Pazeći da na tom putu ne gazim po ljudima, pa ni onda kada sam gažena.
Sve dok ne oprostiš, nanosiš štetu sebi. Ma nemam ja što opraštati, nikada ništa nikome nisam ni zamjerila. Samo ne mogu zaboraviti… ni potisnuti… ni ne sjetiti se… ni ne upaliti alarm pri sličnoj riječi ili postupku.
Zadrži dah, pogled, ne izreci. Vuci za sobom taj kufer i savijaj leđa. Neću, ne mogu, ne želim. Jer što će mi ljudi kojima ne mogu reći, što će mi ljudi koji ne mogu radovati se sa mnom, što će mi ljudi koji ne mogu shvatiti, niti imati razumijevanja za moju bol.
Zaboravila sam u bircu platiti kavu, nitko nije vikao za mnom, zvao me da se vratim. Doći ću sutra, i nitko mi neće reći da jučer nisam platila kavu. A ja ću reći: Jučer sam zaboravila platiti kavu, pa molim te danas naplati. Zašto je to bitno u ovom trenutku? Nije. Kakvog li to ima smisla u odnosu na početak ovog teksta? Nikakvog. Imala sam potrebu nabacati ta slova, to je moj način, nabacane misli, nabacana slova, nove cipele za nove korake i put ka ozdravljenju.

<	travanj, 2023					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30