Kada je u devedeset i trećoj godini umro moj dida, kraj njegovog odra stali su njegovi brat i sestra, u kasnim osamdesetim. Zagrlili su se i bolno plakali… njihova bol spustila se na prostoriju i ostalim prisutnima niz lice su potekle suze.
Čovjek položen na odar bio je moj dida, kojeg sam neizmjerno voljela. Bio mi je oslonac do posljednjeg dana života. Čekao me da dođem u bolnicu… i iako više nije imao snage otvoriti oči… podigao je obrve kao znak da me čuje. Tu noć je preminuo.
Sa svoje nepune devedeset i tri godine on je za mene bio mlad. On je bio moj dida. On je bio nečiji otac, brat, prijatelj, poznanik.
Danas živimo u vrijeme ugroze nazvane COVID-19 i najviše su ugroženi ljudi starije životne dobi. Nerijetko, kada ugroza odnese život, čujem: „On je star. Ništa strašno.“
Da… tamo neki on je možda star, možda ne bi živio još dugo, ali… da li je morao umrijeti baš danas? I da li je uzrok njegove smrti morala biti nepažnja ljudi koji ga okružuju? Zar nije mogao još nekoliko riječi podijeliti sa svojim najmilijima?
Vjerujte… kada umre stariji čovjek… strašno je. Strašno je ljudima koji su ga voljeli i poznavali. I naša je obaveza čuvati ih. Podariti im još nekoliko dana života. Neka naša nepažnja ne bude uzrok njihove bolesti i napose smrti.
Ta nemoćna… izrađena bića žele još po neki put zagrliti svoje unuke, pogledati s ponosom svoju djecu… razmijeniti nekoliko toplih riječi sa svojim prijateljima i poznanicima. Omogućimo im to svojom brigom i pažnjom. Jer svi oni su… i moji… i vaši baka i dida. Njihov organizam se ne može izboriti. Bez nas su nemoćni.
Post je objavljen 13.04.2020. u 00:01 sati.