srijeda, 03.03.2021.
Hrpica pepela i posljednji tinjali žar
Potopivši moj otok poklonio si mi oči pune suza i sjetu… beskrajan strah od tame koja je bila svuda oko mene. Potopivši moj otok vratio si me u davne godine nesigurnosti, spuštanja glave… noći su ponovo postale čudne dileme… i sve je poprimilo miris boli. No ta bol nije mirisala na gubitak, već na razočarenje. U samu sebe što sam pustila u moj svijet osobu poput tebe.
Iza mene su ostale uhodane godine bijega na mjesto gdje mi nitko ne može nauditi. Gdje ne postoje povlašteni i potlačeni, samo jednakovrijedni. No uvjerio si me da takvo mjesto… pa čak ni kao iluzija… ne može postojati.
I gdje sam danas? Ćuteći energiju zla svuda oko sebe… moj oklop biva sve čvrši i čvršći. Neprobojan za neku novu iluziju… poput dobrote… iskrenosti… obične ljudske podrške. Pomislim ponekad na neke lijepe trenutke… ali istovremeno mi se poput bumeranga vrate sve tvoje izgovorene riječi… kao opomena… kao nepobitna činjenica… i zahvalim nebu na vremenu koje mi je donijelo istinu.
Možda moj život za tebe jest dubokoumni literarni uradak… možda su tvoji psihijatri već uspjeli odrediti imena dijagnozama koje si mi dodijelio… no ja taj život nikada ne bi mijenjala za ispraznost… niti jednu od dodijeljenih dijagnoza ne bi mijenjala za nemogućnost osjetiti ljepotu kišne travanjske noći…
Ljudi su samo ljudi bez razlike… igraju svoje uloge, ne shvaćajući da život nije kazalište… da se u životu ne glumi, već živi.
I teško prepoznajem one rijetke… možda tek nakon što mi je netko razbio iluziju… shvatim da sam imala nešto vrijedno što nisam dovoljno cijenila. I prestanem se čuditi što mi netko s kim ne komuniciram godinama poželi sretan Božić, Uskrs, sretnu Novu godinu 1.1. u ponoć i nekoliko minuta. I posve normalno pročitam poruku, nakon što me je duboko potresla smrt nekog čovjeka: Kako si? Jer prirodno je da ta osoba osjeti moju bol. I osjetim sigurnost kada nakon odgovora: Jako sam tužna… stigne poruka na kojoj piše: Znam… Isto tako kao što zna da ćemo do nekog novog Božića… ili slične prigode živjeti svatko u svom Svemiru bez ometanja. Sigurnost da netko razumije taj dubokoumni literarni uradak… da je jednom netko znao prepoznati ljubav u svim dodijeljenim mi, možda već imenovanim, dijagnozama…
I shvatim da moram ponovo podignuti glavu… da sam poklanjala sebe bezuvjetno… bez skrivenih motiva, uvjeta i ugovora… bez očekivanja i predrasuda… da nemam razloga za strah.
I ne… nije mi žao vremena koje je prošlo… bilo je divno živjeti na otoku… u trenutcima boli otvoriti čvrsto stisnutu ruku… ugledati onaj sada ugasli sunčev trag i nasmijati se. Jer, kako bi rekao Urban: Tebi, tebi u inat dobro pamtim…
Možda si ponosno stao na hrpicu pepela koja je od mene ostala… no skupih dovoljno snage puhnuti jako i rasplamsati onaj posljednji tinjali žar, pretvarajući ga u osmjeh… u radost novom danu… zahvaljujući Bogu na spoznajama… na izgrađenom oklopu… i bez potrebe za bijegom u neki imaginarni svijet… jer život je zaista lijep.
03.03.2021. u 20:57 •
6 Komentara •
Print •
#
| < |
ožujak, 2021 |
> |
| P |
U |
S |
Č |
P |
S |
N |
| 1 |
2 |
3 |
4 |
5 |
6 |
7 |
| 8 |
9 |
10 |
11 |
12 |
13 |
14 |
| 15 |
16 |
17 |
18 |
19 |
20 |
21 |
| 22 |
23 |
24 |
25 |
26 |
27 |
28 |
| 29 |
30 |
31 |
|
|
|
|
...i sve to tako nejasno i mutno kruži, i sve je to tako pogodbeno, tako neodređeno, tako čudno trepetljivo: biti subjekt i osjećati identitet svoga subjekta! (Miroslav Krleža)
„Želim da onaj koga volim
bude slobodan – čak i od mene"
(ANNE MORROW LINDBERGH)
"Svijet je tako pust ako u njemu zamislimo samo brijegove, rijeke i gradove, ali znati da se ponegdje netko s nama slaže, i da s njim možemo i šuteći dalje živjeti: tek to nam zemaljsku kuglu pretvara u nastanjeni vrt."(Goethe, Wilhelm Meisters Wanderjahre)