„Okreni malo kazaljke sata u suprotnom smjeru i sve će biti dobro.“, rekao si.
Možda bi bilo dobro, ali kome da ostavim okus beskraja koji protek vremena nije mogao potrošiti.
Da… bilo bi dobro… ali kome da dam taj prstohvat želje koji skrivam u sebi godinama. Gdje bi nestao miris dunje u noćima punog mjeseca.
Ma znam… ti si u pravu… no gdje bi se prosule sve nijanse žute kada bi otvorila čvrsto stisnutu ruku.
Vjerujem ti… no nije li to previsoka cijena… da bi bilo dobro. Nestali bi zvuci melodije uličnih svirača, čežnja, sjeta. Nepovratno bi nestalo jedno pripadanje… da bi bilo dobro. Dobro i isprazno. Dobro i jezivo.
Jedno travanjsko veče ostalo bi bačeno u kutu sobe, pogled bi izgubio sjaj, nestao bi smisao jednog postojanja… da bi bilo dobro.
Ne želim to dobro… meni je bezvrijedno. Ne ostavlja mogućnost bijega među plavičaste obrise sna. Ne oslikava puste ulice bojama rane jeseni. Ne donosi osmjeh s prvima zrakama sunca koje sramežljivo prodiru u sobu. Ne osluškuje šum vjetra koji sobom donosi boju tvog glasa. Dovoljno za još jedan dan. To dobro nudi samo ukočene usne, tupi pogled i hladan stisak ruke.
Ne treba mi to dobro… ako mu za uzvrat moram dati skriveni Svemir koji panično čuvam od pohlepnih očiju prolaznika koji prolaze kroz moj život.
Zar da nepovratno izgubim sebe… da bi bilo dobro. I kakvo je to dobro… kuda vodi… što ostavlja iza sebe… prema kuda gleda… može li to biti moje dobro.
Misliš li doista da bi trebala samo malo okrenuti kazaljke sata u suprotnom smjeru… putovati kroz vrijeme ne zaustavljajući se na trenutcima ukradenim negdje u vječnosti… najbolji dio sebe pretvoriti u tek hrpicu pepela… da bi bilo dobro!? (Zagreb, 1.8.2019.) D.L.
Post je objavljen 30.03.2020. u 06:25 sati.