Putujući bez putovanja, možda sam prisvojila po neki stih, dio rečenice ili frazu. Trgajući okove svakodnevice, možda sam ozlijedila sebe samu. Koračajući pustim ulicama, bez koraka, osluškujući uzburkano more, donoseći smiraj na obale, putujem kroz vrijeme.
Smjenjuju su se ljeta i zime, prolaze godine. Sve što nosim sa sobom je sunčev trag koji vadim iz džepa kada pomislim da nemam snage za još jedan korak. I nastavljam koračati… nasmijana. Sretna. Savršenog li privida jednog postojanja. Predivne li utvare.
I uvijek je sve baš onako kako treba biti… pogrešan potez ili dva… po neko udaranje o hladan oklop… rastavljanje i sastavljanje. Ne objašnjavajući sebe… nastavljam putovanje. Spotičući se o prepreke… postavljene zamke… osluškujući tišinu... slaveći i pobjede, i poraze… jer iz svega naučih po nešto… zatvaram se u magični krug samo meni poznatog Svemira.
Svemira u kojem ne postoje povlašteni i potlačeni, voljeni i nevoljeni, slabi i nadmoćni, više i manje vrijedni. Svemira u kojem sunce nikada ne gubi svoj sjaj, a mjesec je uvijek jednako plav. Svemira u kojem nikada ne padaju kiše… osim kada žele donijeti sjećanje na ljubav. Svemira u kojem caruje spokoj. Svemira koji pozna samo jednako vrijedne, sa svim svojim vrlinama i manama.
Prihvaćajući različitost… uranjam u masu i osluškujem… ne osuđujem… razumijem, ne tražeći razumijevanje. Samo živim ovaj život… jedini koji imam... ne dopuštajući tuzi da izroni na površinu… jer… izgubio bi se privid jednog postojanja. Nestala bi utvara koja me održava na površini mora i ne da mi da potonem. D.L.
Post je objavljen 28.03.2020. u 00:09 sati.