četvrtak, 02.04.2020.
Ne dušo...
Ne dušo… nije to bio samo jedan od onih loših dana. Ne dušo… ništa se nije promijenilo sa svitanjem. Što li sve može napraviti jedan virus koji ne možeš vidjeti prostim okom… možda i nije neprijatelj broj jedan čovječanstvu kako tvrde… ali tihi je ubojica, ne tebe… ne mene… ubio je nas.
Ubio je jedan svijet u kojem je vladala obzirnost. Ubio je moju iluziju o ljudskosti. Ubio je čovjeka u mojim očima. A postoji li veći zločin do li ubiti čovjeka? Postoji li jezivije spoznaje?
O ne… neću se zatvarati u ponore bola. Niti ću žaliti zbog tog. Jer… davno mi je netko rekao: Ako ne možeš razumjeti, okreni se i idi. Nemoj remetiti ničiji san.
A život je samo san… predivan san satkan spoznajama, pokušajima, paletom boja koje tvoje oči nikada neće moći vidjeti. Te boje oslikavaju potrebu ne povrijediti drugog čovjeka svojim postupkom, ne ustrajati u postupcima koji drugom čovjeku nanose bol. Ne… ti ne možeš vidjeti to. Jer što je tebi svaki drugi čovjek u usporedbi s tobom samim… tek malena točka… gotovo nevidljiva… bezvrijedna. On je tek virus kojeg treba uništiti, slomiti.
A da si samo malo spustio pogled… vidio bi da te gleda čovjek koji se veselio svakom tvom uspjehu, koji je nastojao otkloniti svaki tvoj nemir. Čovjek kojega je veselila tvoja sreća, a boljela tvoja tuga. Eh da si bar jednom zatvorio oči i osluhnuo tišinu… prepoznao bi… i uzalud je pričati o tom.
Ne dušo… ništa se ne može vratiti, a nikako vrijeme. A vrijeme kao vrijeme… uvijek ispriča svoju priču… ponudi odgovore. Slušajući vrijeme… osluškujući kako šumi more, znam… ništa se neće promijeniti ni nekim novim svitanjem. Ne dušo… nakon smrti se ne možemo roditi isti. Nepromijenjeni. Nesputani. Otvoreni.
Nakon smrti koračamo oprezno… osjećamo strah od nekog novog ubojstva, od moguće izdaje. Ne dušo… nije prestao život… niti je nastao bilo kakav poremećaj u Svemiru. Ovo ubojstvo nitko neće oplakivati. Ti ga se već sutra nećeš sjećati, a meni će ostati kao opomena… opomena pospremljena u ladicu labirinta… koju ću nerado otvarati. Ostati će zabluda o čovječnosti iz koje ću ponešto naučiti i nastaviti koračati. Jer… čovjek je stvoren za let.
Možda… u nekoj noći punog mjeseca… zastaneš… sjetiš se i shvatiš… da si ovom pobjedom izgubio. Da je to bila tek Pirova pobjeda. Da poraženom nisi slomio krila, ništa osim zablude nije mogao izgubiti. Možda ćeš tada spustiti pogled… no ništa do činjenice da stojiš sam, sa prazninom svuda oko sebe, nećeš moći vidjeti. D.L.
02.04.2020. u 00:01 •
9 Komentara •
Print •
#
| < |
travanj, 2020 |
> |
| P |
U |
S |
Č |
P |
S |
N |
| |
|
1 |
2 |
3 |
4 |
5 |
| 6 |
7 |
8 |
9 |
10 |
11 |
12 |
| 13 |
14 |
15 |
16 |
17 |
18 |
19 |
| 20 |
21 |
22 |
23 |
24 |
25 |
26 |
| 27 |
28 |
29 |
30 |
|
|
|
...i sve to tako nejasno i mutno kruži, i sve je to tako pogodbeno, tako neodređeno, tako čudno trepetljivo: biti subjekt i osjećati identitet svoga subjekta! (Miroslav Krleža)
„Želim da onaj koga volim
bude slobodan – čak i od mene"
(ANNE MORROW LINDBERGH)
"Svijet je tako pust ako u njemu zamislimo samo brijegove, rijeke i gradove, ali znati da se ponegdje netko s nama slaže, i da s njim možemo i šuteći dalje živjeti: tek to nam zemaljsku kuglu pretvara u nastanjeni vrt."(Goethe, Wilhelm Meisters Wanderjahre)