Sve je dobro dok me držiš za ruku, pa makar i u mislima. Sve je dobro dok mi pričaš tišinom. Dok šuteći pokušavaš shvatiti svaku moju pomrčinu uma. Sve je dobro dok pomiruješ suprotnosti u meni, ne shvaćajući da to nisu suprotnosti, već borba između stvarnosti i iluzije. Borba između života na otoku i ovoga ovdje, i sada.
Sve je dobro dok si tu… skriven negdje u treptaju oka, u jutarnjoj rosi, u kapi kiše koja se spustila na dlan. Jer… tada sam i jaka, i hrabra. Nesalomljiva i nepobjediva. Ne može me zaustaviti ni vrijeme, ni čovjek, ni ugroza. Vjerujem u danas i znam da postoji sutra.
Sve je dobro dok razumiješ nerazumijevanjem i ne okrećeš mi leđa. Sve je dobro dok nepogrješivo razlikuješ trenutak u kojem me ne smiješ pustiti samu u borbi s vlastitim mislima od onog u kojem je to jedini način da se oslobodim strahova.
Sve je dobro dok u svaku crnu dodaš zrnce bijele… baciš prstohvat žute i vratiš sunce na okno mog prozora. Doneseš osmjeh u osvit zore. I traješ… traješ u mojim mislima… kolaš mojim venama… postojiš, pa makar i kao iluzija, kao san.
Sve je dobro dok možeš izazvati suze u mojim očima, jer to je jedini dokaz da sam čovjek, da nisam zaboravila osjećati, da život nije ubio ljudskost u meni. Sve je dobro dok te volim nesebično… beskrajno… drugačije… bez postavljenih uvjeta i ugovora. Bez popisa odgovornosti i obveza.
Sve je dobro dok me čuvaš, ne čuvajući me. Dok mi ulijevaš sigurnost trajanja kroz nespokoje. Sve je dobro dok te imam… kao nerazdvojivi dio mene… bez kojeg bi bilo nemoguće disati… koračati… živjeti. D.L.
Post je objavljen 05.04.2020. u 00:01 sati.