Tužno je kada čovjek uvijek i isključivo misli samo na sebe. Tužno je kada nema razumijevanje za drugog čovjeka. Tužno je kada ga sretnim čini bol drugog čovjeka. Tužno je kada čovjeka ne može dotaknuti iskrena emocija drugog čovjeka. Previše tuge na jednom mjestu… previše boli u tek nekoliko rečenica. A ljubav bi trebala donijeti osmjeh, motiv… volju… snagu… poticaj. I ne… nasuprot ljubavi ne stoji mržnja, jer i mržnja je osjećaj. Stoji… ponosno u svojoj ispraznosti… ravnodušnost.
Ravnodušan čovjek je poput ledenog brijega… i uzaludno je udarati o taj brijeg, skrivati rane, skupljati krv koja neumorno teče… on ne čuje krik… ne dotiče ga bol… ponosno stoji… s lažnim osmjehom i mišlju kako je bolji, veći, jači, od onoga kome je obrisao osmjeh. Tužno je biti ravnodušan čovjek.
Ali ne… nikada ne treba žaliti ravnodušnog čovjeka. Nije mu to nametnuto. To je njegov izbor… on je predano gradio ledene brjegove, marljivo radio na svojoj ravnodušnosti. Ravnodušnog čovjeka samo treba znati prepoznati… i unaprijed znati da ma koliko sebe dali… nikada neće biti dovoljno… jer on jednostavno nije sposoban osjećati. Ne naviknut na bol, ali ni na iskrenu sreću… nikada neće vidjeti tugu ili sreću drugog ljudskog bića.
Postoji li veća tuga od pogleda na ravnodušnog čovjeka… naravno da postoji... još tužnije, što više zastrašujuće, je voljeti upravo takvog čovjeka. Takav čovjek ne zna prepoznati ljubav. Takav čovjek se nikada nije probudio... i nasmijan poslao misao drugom ljudskom biću. Takav čovjek neće ponuditi utočište... ne možeš odmoriti umorno tijelo, nahraniti posrnuli duh. Takav čovjek će te ubiti… ne shvaćajući da je njegov život poput smrti… ne… ravnodušnog čovjeka ne treba mrziti… on samo treba ostati dovoljno daleko. D.L
Post je objavljen 01.04.2020. u 00:01 sati.