U svim tvojim oblicima nesavršenosti… učinih te savršenim. Predstavih te kao ikonu pred kojom se molim. Zahvalih nebu na svakom tvom koraku, pa makar vodio daleko od mene. Voljeh te svim oblicima ljubavi. Zaustavljajući svaki tvoj pokret mislima… kako bi u trenutcima samoće oživljavala slike viđenog.
Učinih te vladarom svojih snova. I jedinom zbiljom za koju je vrijedno boriti se. Čuvah te od zluradih očiju prolaznika. Skrivah te od zlobnih progonitelja.
Tko si uistinu ti? Slamka za koju se grčevito držim? Iluzija u koju vjerujem kako ne bi osjetila strah? Jedini preživjeli nakon brodoloma.
Otok na koji bježim. Stvarnost u nestvarnom. Svijetlost koja obasjava tamu. Dok riječima oštrijim od mača… siječem sve ono što ne mogu prihvatiti. Sve one postupke za koje ne mogu pojmiti da bi ih mogao učiniti čovjek… pa bio on prosjak ili kralj.
Znam… previše je nerazumijevanja. Ali nije ni potrebno razumjeti… dovoljno je osjetiti. Zastati… čuti otkucaj srca ili dah. Dovoljno je ispružiti ruku i vidjeti kako je smisao jednog postojanja mirno položena na tvoj dlan.
Možemo li biti drugačiji, a opet oni isti ljudi? Možemo li obazrivije hodati ulicama nutrine? Možemo li živjeti svatko svoju bol bez ometanja? Možemo li ostati svatko na svojoj strani Svemira, a ne ugasiti onaj sunčev trag?
Znam… dolazimo iz različitih smjerova vječnosti. Ali… od kud´nam pravo proglasiti ludim onoga tko ništa osim sunca u potpuno oblačnom danu nije imao, niti mogao dati? Od kud´nam pravo obezvrijediti nečiji otkucaj srca? Imamo li pravo slomiti slamku, razbiti iluziju i ubiti san? D.L.
Post je objavljen 07.04.2020. u 00:01 sati.