Točno u sedam sati i dvadeset i dvije minute svakog jutra moj solarni pleksus reagira na melodiju manifestiranu aktivacijom alarmnog sustava mobitela Samsung SGH E-330.
Znam da će i ovaj dan biti kao prethodni; dosadan do boli, u srži predvidljiv poput bruto nacionalnog dohotka. Idem u taj dan sa namjerom da uništim samu trivijalnost mog konzistentnog ponašanja. Podižem šalicu u kojoj se nalazi skuhana Franckova jubilarna kava natopljena `Z bregovim mlijekom sa 2,8 % mliječne masti i otpijam srk. Sasvim dovoljna doza za jednog izgužvanog mamurnog melankolika. To je još jedna ritualna priprema da trećinu dana provedem u submisivnom nuđenju vlastitog dupeta.
Manijakalni ubojica trenutno spava u hladnim tamnicama moga bića. Opsjednut je mišlju o svojoj ekstremnoj dominantnosti. On zna da se noću budiš znojna i blijedo promatraš mjesečinu kroz lelujavost prozirnih zavjesa.
Mogao bih te naslikati sada. Baš kao Matisse. Umjesto toga, ovo tromo tijelo izvlačim van kako bih otpozdravio krilatim majmunolikim stvorenjima što uživaju u blagodati hlada velikih zelenih krošnji. Moje ruke su crvene, a glazba jasna. Dočekat ću noć promatrajući rijeku.
Točno u sedam sati i dvadeset i dvije minute ujutro pitat ću se zašto su mi cipele blatnjave.

Update :

Hvala Rusulici na jednom jako zanimljivom blogu sa tematikom o jednakosti studentskih prava. Možete ga linkati u lijevom boxu mog bloga.

Nešto istinski, nepatvoreno, zbiljski čuvstveno presreće me svakim jutrom na snenim poljanama dok kao dječarac trčim izbjegavajući razbacane mine u kukuruzištu. Slijedim zvuk ditiramba. Prasak je velik, graciozan. Istok je daleko, ali jasan poput topline krvi.

Voliš li me mama?
Razmičem zavjesu i naslanjam svoju ručicu na staklo iza kojeg se nazire maglovito kišno popodne. Primičem usne i ispuštam topli dah. Pokušavam napisati svoje ime, ali svaki put napišem samo "A" i zaokružim ga.
Gle, mali sluzavi puž nosi svoju kućicu. Ne, nemoj ga zgaziti! On ima mekane rogove.
Netko stoji na vratima i pritišće sklopku. Gledam u vakuumirani stakleni balon dok se wolframska nit toliko ne užari da me oči počnu peći. Prilazi mi i grli me, a ja šutim gorčinom.

***
Obožavam disko glazbu. Skupljam ploče. Njegujem mladenačke brčiće i nosim uredno podšišanu fudbalerku. Ne znam plesati.
Jednom si mi prišla i upitala me vatre, a sve to zbog natpisa "Blondie" na mojoj majici. Poljubio sam te tu večer. Imala si momka; ćelavca dvostruko šireg od mene. Sjećam se dobro njegovog lica i metalne šipke koju je držao u ruci. Proveo sam tri tjedna u komi. Na jedno uho nikada više neću čuti.
Tri mjeseca poslije više nemam brčiće niti fudbalerku, ali imam ćelavca dvostruko šireg od mene u prtljažniku auta. Cvili, moli i prijeti. Udara rukama i nogama. U jednom trenutku čak spominje i novac. Iritantno. Pojačavam radio jer obožavam disko glazbu. Vozim ga daleko od grada. U noć.

***
Stoji na semaforu pogrbljena i naglo zakoračuje na kolnik. Vučem je instinktivno natrag jer kolona automobila ubrzano kreće. Ne zahvaljuje, samo me mrko odmjerava.
- Kakva ti je to mrlja na hlačama? – pita me
- Koja?
- Ta iznad desnog koljena. Je li to krv?
- To mi je od brijanja jutros. Nisam ni primjetio da mi je kapnulo na hlače.
Stavlja ruku pod moju bradu i zagledava sa obje strane.
- Ali ti nemaš niti jedne ogrebotine na licu – govori u čudu
Zatim se okreće i nastavlja koračati usporeno svojim teškim nogama. Ni na kraj pameti joj nije da je slijedim.
A lijepo sam joj rekao da je to od brijanja.

Gledam Hrvojeve oči. Kao da ih je preplavila neka prokleto-dosadna vječnost što ga je sklupčala na podu mog iznajmljenog stana. U jednoj ruci držao je popularnu žensku "Kendra" čizmicu, a u drugoj neobičan nož na kojem je ugravirano "A.G.Russell – SeaMaster". Katja je iskrvarila od tog istog noža. Bila je živa još prije pola sata kada sam nazvao policiju i hitnu pomoć. Spustio sam ruku pod njenu glavu i milovao je po licu i kosi. Pokušavala je krkljajući nešto reći ali je nisam čuo. Bio sam fokusiran na toplinu tijela koja nestaje. U čvrstom hladnom stisku njene desne ruke bio je pištolj Smith and Wesson kalibra .22.
Koncentraciju mi je poremetio zvuk dolazne poruke mobitela. Ustao sam i odšetao do Hrvojevog nepomičnog tijela i izvadio mobitel iz unutarnjeg džepa jakne. Na zaslonu ekrana je pisalo : "1 new message". Kliknuo sam na otvaranje poruke i pročitao sadržaj koji je glasio : "Ne dolazi danas, molim te. On zna za nas!"
Izbrisao sam poruku, ugasio mobitel i vratio ga natrag u njegovu jaknu. Skuhao sam veću dozu kave nego inače zbog dolaska policajaca, bolničara i forenzičara. Trebalo im je barem tri sata dok proceduralno "počiste" stan. Dao sam izjavu na policiji i "prošao" poligraf test. Pustili su me kući nakon kraće obrade.

***
Već je pala noć i odlučio sam ušetati u omiljenu birtiju tu na uglu gdje se okupljaju neshvaćeni umjetnici, kurve i mladež koja će promijeniti svijet.
Sjeo sam u zadimljeni kut i naručio bocu jeftinog crnog vina. Oko mene samo crno-bijeli svijet. U birtiju ulaze dvije djevojke. Jedna od njih mi je upala u oko zbog svog specifičnog smijeha. Poznao sam ga, ali ne znam od kuda. Pokušao sam se sjetiti.
Ona je i dalje ležerno sjedila sa prijateljicom za šankom i ispijala pivo povremeno ispuštajući taj zarazni smijeh. Boca vina bila je na pola prazna.
Pogledi su nam se sreli tek kada je njena prijateljica otišla na WC. Oprezno je spustila bocu piva na šank promatrajući me neko vrijeme. Kada se prijateljica vratila, šapnula joj je nešto na uho i obje su me čudno pogledale. Nakon toga su ustale i napustile birtiju.

***
Doma sam. Noćas mi godi biti sam. Palim računalo i automatski starta ICQ. Kraj Katjinog imena nikada više neće stajati zeleni cvijet.
U jednom trenutku sjetio sam se od kuda poznajem djevojku iz birtije. Prije godinu dana zamijetio sam je u administrativnom odjelu policijske stanice dok sam davao izjavu vezanu za ubojstvo djevojke koja je bila moja podstanarka, a pronađena je zadavljena i pokrivena lišćem u jednom od lokalnih parkova.

- Vidio sam ti curu danas.
- Gdje?
- Tamo dolje kraj puta. Pasla je travu nekako smušeno.
- Zato tvoja nije djelovala smušeno na snimci koju sam gledao sinoć.
- Kakvoj snimci??
- Poznanik poznanika mi poslao na mob. Slabo se vidi reprodukcija devede snimke na teveu, ali vjeruj mi, jasno se čuje njen glas. Pogledaj.
Djevojka na snimci je vrištala :
- NEĆU U GUZU NI ZA MILIJUN KUNA!!!

update :

netko mi je hakirao blog i to me totalno deprimiralo večeras. mislim da ću ga nakon svjetskog prvenstva ugasit, iako mi tata reče kako pišem dobre priče.

update2 :

...SRCE MOOOOJE KUCA ZA NJU JAKO VOOOOOOOLIM MOJU HRVATSKU...SRCE MOOOOOJE KUCA ZA NJU JAKO VOOOOOOOLIM MOJU HRVATSKU...SRCE MOOOOOOJE KUCA ZA NJU JAKO VOOOOOOOOOOLIM...

Sjećanja. Ja sam kolekcionar sjećanja. Na svom velikom imaginarnom panou zabijam ih kao značke. Ponekad ih poredam po redoslijedu, ponekad ih razbacam.
Oprosti što sam dijete. Volim tvoju zlatnu kosu i Beatlese…I want to hold your hand.
Lipanj je, a vrijeme jesensko. Vani šetaju ljudi koji kao da misle da su sretni.
A ja, sjećam se sjećanja svog oca…

***
Stari Li bio je direktor naše škole. To čudno ime dali su mu roditelji inspirirani imenima naših emigranata u Kanadi. Živio je u malom turističkom mjestu Makarske rivijere. Putovao je autobusom skoro svaki dan do dvadesetak kilometara udaljenog našeg sela. Skoro kažem, jer ponekad bi ostao prespavati u školi. Njegov sin Donald bio mi je najbolji prijatelj, ali to me ne bi spašavalo kada bih napravio koju pizdariju kao kad smo skriveni u brdu suhim smokvama gađali omraženu nam profesoricu hrvatskog jezika Mariju Nonković. Jedino je mene prepoznala u skupini mladića koji su bježali. Nikada neću zaboraviti batine koje sam primio od oca tog dana. Zabranio mi je mjesec dana da se približavam motoru, a pomisao da sa Kim Novak na maturalni ples idem pješice bila je pogubeljna. Danima sam gledao tu Hondu CB77 kako trune naslonjena na sjenik. Trunula je, a nisam joj smio prići. Radije bih da mi je ruku odsjekao. Znao je taj dobro gdje udara. Zato sam ga i mrzio iz dna duše.

Došla je i ta večer maturalnog plesa. Otac je sjedio pred kućom i dežurao. Obukao sam bijelu ispeglanu košulju, ugurao je u hlače i sjeo na krevet kako bi obuo izglancane cipele. Čuo sam izvana zvuk dotrajale stolice koja je zaškripala kada se otac ustao. Ušao je u kuću i pokucao na vrata moje sobe.
- Sine požuri, zakasnit ćeš. Još nisam upoznao nekog tko u petnaest minuta može prijeć tri kilometra pješice. – cinično je dobacio glavom naslonjen na vrata
Iskoristio sam trenutak i spustio se kroz otvoreni prozor sobe unaprijed pripremljenim svezanim plahtama. Aterirao sam nespretno, otresao prašinu sa hlača i hitro potrčao prema motoru. Nisam se okretao.
Najeb`o si kad se vratiš!!! – to je sve što sam čuo gurajući motor u trku niz cestu

Parkirao sam se naslonivši mašinu na prvi slobodni zid škole. Na prvom katu gorjelo je svjetlo. Mrko lice direktora provirilo je naglo na prozor. Ostao sam zatečen. Nisam imao vremena sakriti se.
- Hej mali!
- Tko? Ja? – upirao sam prstom u sebe iako sam znao da nikoga nema okolo, jer svi su već odavno bili u sali na plesu
- Ti, ti…dođi gore brzo!
O bože. Ubit će me Kim. Ionako debelo kasnim.
Popeo sam se do njegovog ureda i pokucao na vrata.
- Uđi, otvoreno je – čuo se hrapavi glas iznutra
Stol je bio pun razbacanih spisa, a prostorijom se širio vonj domaće rakije. U privilegiranoj kožnoj stolici sjedio je prekriženih nogu na stolu. Košulja mu je ispala iz hlača i otkrivala trbušne naslage sala. Nudio mi je da cugnem iz boce.
- Hajde potegni, ne srami se.
- Ne bih hvala. Ne pijem.
- Ti si prijatelj mog Donalda, jel da?? Sjećam te se. Dolazio si ljetos često na more i svratio si par puta.
- Da. Dobro pamtite.
- Nego, spomenuo mi sin jednom da voliš gledat filmove.
- Čujte, idem kada god nešto puste u kinu. A tako su rijetko predstave.
- Pokazat ću ti nešto – rekao je i odšetao u mračniji dio prostorije
Nisam mu vidio lice, samo siluetu. Nekoliko sekundi bilo je tiho, a onda se čulo šuškanje i bljeskava projekcija filma jednim četvrtastim dijelom okupirala je suprotni zid ureda.
- Citizen Cane!!! – uzviknuo je
- Molim??
- Orson Welles. Nisi čuo za njega?
- Iskreno, ne.
- Tužno sinko. Zbilja tužno. Predlažem ti da sa mnom odgledaš ovaj film, nešto zbilja vrijedno gledanja, puno bolje od srcedrapateljskih drama koje vi omladina učestalo idete gledati.
- Druže direktore…
- Li. Zovi me Li.
- Druže Li…ja bih sada zbilja morao ići. Kasnim na ples. Djevojka me čeka.
- Djevojka te čeka?? Daj, ne budi plačljivko. Ovako vrijedan film bi propustio zbog djevojke. Vidi se da si još mlad i zelen.
- Zbilja vas ne razumijem…
- Razumjet ćeš jednog dana. Vidiš, ja sam svoju upoznao na fakultetu i trpim je već trideset godina. Ubija me polako iz dana u dan.
- Gdje ste studirali?
- U Beogradu.
- Jel vaša žena od tamo?
- Banat. Selo Orlovat.
- Stajala je toga kišnog dana pred oglasnom pločom i čitala listu ljudi koji su prošli na prijemnom. U jednom trenutku pogledi su nam se sreli i to je to. Kemija. Samo, ta kemija ne traje dugo sinko, ne zavaravaj se. Vjeruj mi kad ti to kažem.
- Vjerujem vam. Mogu li sada ići??
Nisam otišao. Slušao sam još sat vremena njegova predavanja o Wellesu, njemačkom ekspresionizmu, ruskoj školi montaže filma.
Kasnije je bio toliko pijan da više nije mogao stajati na nogama. Preklinjao me da ga vozim kući ženi. I tako, sjeo ja na motor, ukrcao ga pozadi i pravac njegovoj kući. Trebalo nam je oko četrdeset minuta da stignemo.
- Li, stigli smo u mjesto. Gdje vam je kuća??
- Hmm…koga god pitaš znat će ti reć – mumljao je
- Pa dobro, pitam vas.
Opet je nešto zamumljao nerazumljivo tako da sam odustao. Jedan slučajni prolaznik pokazao mi je njegovu kuću. Sišao sam sa motora i, pridržavajući ga, pozvonio na vrata kuće.
Otvorila je jedna ugodno popunjena crna žena u bijeloj spavaćici, a ekspresija lica joj je odavala da se neće zbiti ništa dobro.
- Jel bre, pička ti materina…jesi rek`o kako nećeš da dolaziš do srede?!?! – zaurlala je i zalupila vratima
Li je samo slegnuo ramenima i počeo hihotati poput hijene. Krenuo je iza kuće laganim korakom hramljući. Pratio sam ga. Pokušao je otvoriti jedan prozor u prizemlju kuće, poskliznuo se i upao unutra naglavačke. Dok sam došao do prozora, on je već sjedio u kadi sa zapaljenom kubankom u ustima. Pjevušio je neke pjesmuljke Dean Martina. Kada me ugledao pružio mi je cigaru da povučem dim. Zatvorio sam prozor, više u namjeri da se uguši u vlastitom dimu, nego da se ne prehladi.
Okrenuo sam se, sjeo na motor i krenuo kući. Natrag mi je trebalo barem sat vremena.

Na jednoj klupi obasjanoj mjesečinom čekala me uplakanog lica. Sjeo sam do nje i primio je za ruku. Sjedili smo tako nesretni i emotivno iscrpljeni sve do jutra. Zvala se Natalie Wood.
Imaš njene oči, znaš.

update :

mislim da je ovo gore dobra priča, pa i zaslužuje da ju slijedi dobra vijest. danas sam mailom obaviješten da je moja priča Masakr nad Stelom motornom pilom uvrštena u prvu povijesnu zbirku priča sa bloga koju će izdati nakladnička kuća Zoro. da bi stvar bila ljepša, ovo je prva priča koju sam ikada poslao na neki natječaj.

Luda krava doslovno na golu spava.
Dok pred njom je Mamba, tu se neće plesat samba.
Kod udvajanja Atheni pomaže Stariji Kamba.
Karamba, vid` nas što smo se dobro posložili taktički.
Za nas nema zime , u zadnjem redu Lav je Afrički.
Kumfather se drži sredine, gori je od mine.
Ajde probaj kroz sredinu…glava ti ne gine.
Šine - reče Ćiro – pogle ona dva veznjaka (Neutrina i Strokea).
Da si mene pit`o, ni ja ne bih bolje bir`o.
Nađi mi domoljuba nekog kojem nije zast`o dah
kad grudima svojim protivnika dribla Parah.
Ko šarlah je opasan, pravi je fajter,
za 30 eura golove postiže naš `vrajter.
I pred sam kraj ovoj nogometnoj sagi
nek spomene se jedna lija bolja neg` sam Inzaghi.
Ime joj je Tija.
Vid`, zagrijava se Kiko k`o do sada ni`ko.
Čujem izbornika gdje mu viče : Ajde Kiko, iš, iš, iš…
U igru nećeš ti, već Ribafiš.
A žao mi Kike, na klupu on ode k`o pokisli miš.
Tamo ga tješi Wanda cheerliderica,
od svih cheerliderica glavna liderica.
Na kraju prvenstva čovjeku jednom podić će se bista.
Puno je izbornika, al` samo jedan Fantasista.

apdejt :

Sinoć sam ga sreo u gradu. Nosio je uz sebe novu usnu harmoniku kupljenu jučer. Jeftina je i nema drvenog materijala, već plastične dodatke. Reče on da tako dulje traje pod utjecajem vode ili alkohola. Dame i gospodo, jedan i jedini...neponovljivi - PHOTON. Pročitajte njegov zadnji post INTERVIEW WITH MAMA

Olovno nebo nad Govnolendom. Sva sreća da nema žive u tim oblacima. A svi bi htjeli zlato.
Vozikamo se autom ja i kolega, a u pozadini stihovi :

"shiny, shiny, shiny boots of leather
whiplash girlchild in the dark
comes in bells, your servant, don't forsake him
strike, dear mistress, and cure his heart"

Moj kolega taliban mi reče da smanjim glazbu, i ja je smanjih. Čula se sirena za zračnu opasnost, ali nitko nije bježao. Svi prolaznici su se zaustavili i stavili ruku na srce. U niskom letu preletjela su dva zrakomlata. Kolega taliban je izašao iz auta i pobjegao na jedno od sedamdeset i devet stabala posvećenih Titu. Jedan veliki transparent bio je okačen o ta dva zrakomlata. Na njemu je pisalo : "Živio drug Strokewski"
Cijeli Govnolend misli da mi je gradonačelnik htio dostojanstveno čestitati ulazak na kul listu, ali malo, kažem i ponavljam (Davor Šuker citat), zaista malo ljudi zna da je to učinio gradonačelnikov brat u strahu da ne objavim na blogu identitet njegove vanbračne djece.

U to vrijeme, na jednom raskrižju u Hraščini, Vlado Matić je prdnuo možda i posljednji put u životu. Ubio je ženu, ranio susjedu i navukao na sebe bijes na stotine hrvatskih do zuba naoružanih specijalaca.
Prije same akcije pročešljavanja šume čekalo se na novinara Nove TV Petra Vlahova koji se upravo vraćao sa masaže obrva. U svojoj crnoj majici pripijenoj uz tijelo izgledao je tako macho da su svi specijalci popravljali jaja u hlačama. A on, odvažno je krenuo u nepregledne predjele neistražene šume naoružan samo mikrofonom. Ne znam za vas, ali ja bih ga svakako proglasio junakom dana.

Dva sata "docnije" u jednom policijskom kombiju Vlado prima šamar od lokalnog načelnika policije.
- Zašto Vlado?? Zašto si to napravio? – urlao je iscrpljen uranjajući ruku u posudu sa ledom
- Što ti je Petar skrivio Vlado??
U to vrijeme u obližnjim bolničkim kolima čulo se glasno zapomaganje čovjeka koji bi, da sada nema mikrofon zabijen u dupe, definitivno bio junak dana.
- Jaooooooo….vadi ga vaaaaaaan. Boliiiiiiiiii!!! – Petar je plakao kao novinar kojemu upravo vade veliki mikrofon Nove TV iz dupeta.
A brate, da ga jebeš, stvarno je velik. Da je njegova matična kuća i malo vodila računa o ulaganju u modernizaciju televizijske opreme, sigurno bi već sada imali minijaturnije mikrofone i Petra bi zasigurno sada manje boljelo dupe.

I baš kada je načelnik policije krenuo Vladi zadati još jedan udarac, Mario Ančić je izvukao jezik servirajući za meč protiv čileanca Capdevillea. Čileanski tenisač (navodno se priča da je prije seniorske karijere nastupao na nekim omladinskim WTA turnirima) shvatio je Mariovo pokazivanje jezika kao veliku uvredu časti ČTGS (Čileanskom Teniskom Gay Savezu). I baš kada je krenuo preskočiti mrežu i silovati Maria na terenu, pred njim se ispriječio sudac susreta i ponudio mu svoju vizitku.

- Kolegaaa…s`lazi sa stabla! Prošla je uzbuna. - rekoh
Ne znam kako da vam to ispričam, al` probat ću u kratkim crtama.
Prije 22 godine i 2 mjeseca, jedne travanjske večeri u stanu koleginih roditelja nestalo je električne energije. Njegov otac se popeo na stolicu kako bi provjerio sve osigurače, dok je trudna majka čekala ispod i pomagala mu pogledom. U jednom trenutku otac joj je nespretno dodao osigurač koji je držao u ruci, i on je upao ravno u njena otvorena usta.
Danas ponekad pomislim da je taj osigurač pogodio, tada još nerođenog, mog kolegu ravno u glavu.
Prve sumnje su se pojavile kada je kolega imao četiri godine. Mama bi ga poslala da sebi kupi sladoled, a on bi krišom otišao u trgovinu električne opreme i tamo bi kupovao svakakve činčeve za audio kablove.
Ključan događaj vazan uz njegovo čudno ponašanje zbio se prije dvije godine. Nije se brijao par mjeseci i imao je nekakvu "spužvastu" bradu. Na posao je išao svaki dan pješice sa ruksakom. Jednoga dana primjetio je zrakomlat koji non-stop kruži u visini iznad njega.
Kada smo se vraćali sa posla, uznemirio se ugledavši taj isti zrakomlat koji kao da ga je cijelo vrijeme čekao.
I dogodilo se. Na jedno stotinjak metara od firme odjedanput se stvorilo nekoliko vojnih vozila iz kojih su iskočili specijalci i raspršili se na sve strane. Nekoliko najodvažnijih bacili su se na kolegu, oteli mu ruksak i odbacili ga daleko od nas. Tada su svi polijegali na tlo i čekali. Pravo da vam kažem, bili smo totalno zbunjeni.
Iz zrakomlata je snajperist pucao u ruksak. Poginula su četiri činča i tri mikroprekidača. Kolega je jecao poput Petra Vlahova zbog pretrpljene duševne boli.

Ništa vam nije jasno??
Ma, samo sam htio da znate da moj kolega nije peder, već jedan obični taliban, iako ne voli zrakomlate.