Točno u sedam sati i dvadeset i dvije minute svakog jutra moj solarni pleksus reagira na melodiju manifestiranu aktivacijom alarmnog sustava mobitela Samsung SGH E-330.
Znam da će i ovaj dan biti kao prethodni; dosadan do boli, u srži predvidljiv poput bruto nacionalnog dohotka. Idem u taj dan sa namjerom da uništim samu trivijalnost mog konzistentnog ponašanja. Podižem šalicu u kojoj se nalazi skuhana Franckova jubilarna kava natopljena `Z bregovim mlijekom sa 2,8 % mliječne masti i otpijam srk. Sasvim dovoljna doza za jednog izgužvanog mamurnog melankolika. To je još jedna ritualna priprema da trećinu dana provedem u submisivnom nuđenju vlastitog dupeta.
Manijakalni ubojica trenutno spava u hladnim tamnicama moga bića. Opsjednut je mišlju o svojoj ekstremnoj dominantnosti. On zna da se noću budiš znojna i blijedo promatraš mjesečinu kroz lelujavost prozirnih zavjesa.
Mogao bih te naslikati sada. Baš kao Matisse. Umjesto toga, ovo tromo tijelo izvlačim van kako bih otpozdravio krilatim majmunolikim stvorenjima što uživaju u blagodati hlada velikih zelenih krošnji. Moje ruke su crvene, a glazba jasna. Dočekat ću noć promatrajući rijeku.
Točno u sedam sati i dvadeset i dvije minute ujutro pitat ću se zašto su mi cipele blatnjave.

Update :

Hvala Rusulici na jednom jako zanimljivom blogu sa tematikom o jednakosti studentskih prava. Možete ga linkati u lijevom boxu mog bloga.