Sjećanja. Ja sam kolekcionar sjećanja. Na svom velikom imaginarnom panou zabijam ih kao značke. Ponekad ih poredam po redoslijedu, ponekad ih razbacam.
Oprosti što sam dijete. Volim tvoju zlatnu kosu i Beatlese…I want to hold your hand.
Lipanj je, a vrijeme jesensko. Vani šetaju ljudi koji kao da misle da su sretni.
A ja, sjećam se sjećanja svog oca…
***
Stari Li bio je direktor naše škole. To čudno ime dali su mu roditelji inspirirani imenima naših emigranata u Kanadi. Živio je u malom turističkom mjestu Makarske rivijere. Putovao je autobusom skoro svaki dan do dvadesetak kilometara udaljenog našeg sela. Skoro kažem, jer ponekad bi ostao prespavati u školi. Njegov sin Donald bio mi je najbolji prijatelj, ali to me ne bi spašavalo kada bih napravio koju pizdariju kao kad smo skriveni u brdu suhim smokvama gađali omraženu nam profesoricu hrvatskog jezika Mariju Nonković. Jedino je mene prepoznala u skupini mladića koji su bježali. Nikada neću zaboraviti batine koje sam primio od oca tog dana. Zabranio mi je mjesec dana da se približavam motoru, a pomisao da sa Kim Novak na maturalni ples idem pješice bila je pogubeljna. Danima sam gledao tu Hondu CB77 kako trune naslonjena na sjenik. Trunula je, a nisam joj smio prići. Radije bih da mi je ruku odsjekao. Znao je taj dobro gdje udara. Zato sam ga i mrzio iz dna duše.
Došla je i ta večer maturalnog plesa. Otac je sjedio pred kućom i dežurao. Obukao sam bijelu ispeglanu košulju, ugurao je u hlače i sjeo na krevet kako bi obuo izglancane cipele. Čuo sam izvana zvuk dotrajale stolice koja je zaškripala kada se otac ustao. Ušao je u kuću i pokucao na vrata moje sobe.
- Sine požuri, zakasnit ćeš. Još nisam upoznao nekog tko u petnaest minuta može prijeć tri kilometra pješice. – cinično je dobacio glavom naslonjen na vrata
Iskoristio sam trenutak i spustio se kroz otvoreni prozor sobe unaprijed pripremljenim svezanim plahtama. Aterirao sam nespretno, otresao prašinu sa hlača i hitro potrčao prema motoru. Nisam se okretao.
Najeb`o si kad se vratiš!!! – to je sve što sam čuo gurajući motor u trku niz cestu
Parkirao sam se naslonivši mašinu na prvi slobodni zid škole. Na prvom katu gorjelo je svjetlo. Mrko lice direktora provirilo je naglo na prozor. Ostao sam zatečen. Nisam imao vremena sakriti se.
- Hej mali!
- Tko? Ja? – upirao sam prstom u sebe iako sam znao da nikoga nema okolo, jer svi su već odavno bili u sali na plesu
- Ti, ti…dođi gore brzo!
O bože. Ubit će me Kim. Ionako debelo kasnim.
Popeo sam se do njegovog ureda i pokucao na vrata.
- Uđi, otvoreno je – čuo se hrapavi glas iznutra
Stol je bio pun razbacanih spisa, a prostorijom se širio vonj domaće rakije. U privilegiranoj kožnoj stolici sjedio je prekriženih nogu na stolu. Košulja mu je ispala iz hlača i otkrivala trbušne naslage sala. Nudio mi je da cugnem iz boce.
- Hajde potegni, ne srami se.
- Ne bih hvala. Ne pijem.
- Ti si prijatelj mog Donalda, jel da?? Sjećam te se. Dolazio si ljetos često na more i svratio si par puta.
- Da. Dobro pamtite.
- Nego, spomenuo mi sin jednom da voliš gledat filmove.
- Čujte, idem kada god nešto puste u kinu. A tako su rijetko predstave.
- Pokazat ću ti nešto – rekao je i odšetao u mračniji dio prostorije
Nisam mu vidio lice, samo siluetu. Nekoliko sekundi bilo je tiho, a onda se čulo šuškanje i bljeskava projekcija filma jednim četvrtastim dijelom okupirala je suprotni zid ureda.
- Citizen Cane!!! – uzviknuo je
- Molim??
- Orson Welles. Nisi čuo za njega?
- Iskreno, ne.
- Tužno sinko. Zbilja tužno. Predlažem ti da sa mnom odgledaš ovaj film, nešto zbilja vrijedno gledanja, puno bolje od srcedrapateljskih drama koje vi omladina učestalo idete gledati.
- Druže direktore…
- Li. Zovi me Li.
- Druže Li…ja bih sada zbilja morao ići. Kasnim na ples. Djevojka me čeka.
- Djevojka te čeka?? Daj, ne budi plačljivko. Ovako vrijedan film bi propustio zbog djevojke. Vidi se da si još mlad i zelen.
- Zbilja vas ne razumijem…
- Razumjet ćeš jednog dana. Vidiš, ja sam svoju upoznao na fakultetu i trpim je već trideset godina. Ubija me polako iz dana u dan.
- Gdje ste studirali?
- U Beogradu.
- Jel vaša žena od tamo?
- Banat. Selo Orlovat.
- Stajala je toga kišnog dana pred oglasnom pločom i čitala listu ljudi koji su prošli na prijemnom. U jednom trenutku pogledi su nam se sreli i to je to. Kemija. Samo, ta kemija ne traje dugo sinko, ne zavaravaj se. Vjeruj mi kad ti to kažem.
- Vjerujem vam. Mogu li sada ići??
Nisam otišao. Slušao sam još sat vremena njegova predavanja o Wellesu, njemačkom ekspresionizmu, ruskoj školi montaže filma.
Kasnije je bio toliko pijan da više nije mogao stajati na nogama. Preklinjao me da ga vozim kući ženi. I tako, sjeo ja na motor, ukrcao ga pozadi i pravac njegovoj kući. Trebalo nam je oko četrdeset minuta da stignemo.
- Li, stigli smo u mjesto. Gdje vam je kuća??
- Hmm…koga god pitaš znat će ti reć – mumljao je
- Pa dobro, pitam vas.
Opet je nešto zamumljao nerazumljivo tako da sam odustao. Jedan slučajni prolaznik pokazao mi je njegovu kuću. Sišao sam sa motora i, pridržavajući ga, pozvonio na vrata kuće.
Otvorila je jedna ugodno popunjena crna žena u bijeloj spavaćici, a ekspresija lica joj je odavala da se neće zbiti ništa dobro.
- Jel bre, pička ti materina…jesi rek`o kako nećeš da dolaziš do srede?!?! – zaurlala je i zalupila vratima
Li je samo slegnuo ramenima i počeo hihotati poput hijene. Krenuo je iza kuće laganim korakom hramljući. Pratio sam ga. Pokušao je otvoriti jedan prozor u prizemlju kuće, poskliznuo se i upao unutra naglavačke. Dok sam došao do prozora, on je već sjedio u kadi sa zapaljenom kubankom u ustima. Pjevušio je neke pjesmuljke Dean Martina. Kada me ugledao pružio mi je cigaru da povučem dim. Zatvorio sam prozor, više u namjeri da se uguši u vlastitom dimu, nego da se ne prehladi.
Okrenuo sam se, sjeo na motor i krenuo kući. Natrag mi je trebalo barem sat vremena.
Na jednoj klupi obasjanoj mjesečinom čekala me uplakanog lica. Sjeo sam do nje i primio je za ruku. Sjedili smo tako nesretni i emotivno iscrpljeni sve do jutra. Zvala se Natalie Wood.
Imaš njene oči, znaš.
update :
mislim da je ovo gore dobra priča, pa i zaslužuje da ju slijedi dobra vijest. danas sam mailom obaviješten da je moja priča Masakr nad Stelom motornom pilom uvrštena u prvu povijesnu zbirku priča sa bloga koju će izdati nakladnička kuća Zoro. da bi stvar bila ljepša, ovo je prva priča koju sam ikada poslao na neki natječaj.
|