Noćas kao da opet čujem taj huk;
moj dan se sakrio negdje iza ugla.
Skinuo sam kazaljke što dosadno kruže,
na leđa stavio padobran sa greškom.

U dubinama ovim tako ležim sam
dok lice mi kupa svilenkasti crni val.
Mrak se šulja sa isturenim kandžama,
a štakora izdaje pomaknuti kamen.

Na jednom južnodalmatinskom otoku u pitoresknom mjestašcu, okrenutom licem prema "velikoj čizmi", sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća živio je čovjek po imenu Jeronim sa svojom ženom i dva malodobna sina. I baš kao da je te `84. sve krenulo naopako u njegovom životu.
U samom buđenju vjetrovite rujanske večeri pripalio je vatru na kominu i promatrao plamteću kuglu koja u mislima svakog sanjara povećava volumen mora dok uranja u njegove plavetne dubine. I bilo je nešto jako tužno u tom trenutku; rastanak čovjeka i sunca odisao je posebnim sentimentom. I sav taj maritimni zrak što se uzdizao iz prostranog zaljeva mirisao je drugačije. Genovska ciklona vrebala je miljama daleko čekajući znak nadređenih joj sila.
Razmišljao je o uspješnoj ribolovnoj godini, vraćanju kredita, o svojoj novoj barci, ženi, djeci…zatvaranju krugova.

***
Iste noći, kada je oluja već uzela maha, u luku je stjecajem okolnosti uplovila jahta duga tridesetak metara. Vlasnik plovila sklonio se od nadolazeće oluje. Na doku ga je dočekalo nekoliko ljudi koji su zaprimili radijski signal i naveli ga u njihovu uvalu. Cijelu noć otokom je haralo nezapamćeno nevrijeme u posljednjih pedeset godina. Munje su iskrile nebom poput programiranih svjetala božićnog drvca. Olujni vjetar rušio je stabla. U nekoliko navrata nestajalo je električne energije.
Ujutro se božja ruka bavila pospremanjem oblačnih puzli. Igra je završila. Valjda i Bog ima svoju majku da ga kori.
Ubrzo se doznalo i tko je vlasnik famozne jahte. Bio je to crnogorski biznismen po imenu Miodrag, a odsjeo je u jedinom motelu koji se nalazio u samom centru mjesta. Tog jutra konačno je imao priliku vidjeti otočni krajolik u svom pravom svjetlu, okupanog suncem. Ta scena je bila toliko dojmljiva da je odlučio ostati nekoliko dana. I nije zažalio. Uživao je u oazi mira na koju nikada ne bi naišao da nije bilo oluje. Obećao je vratiti se…iznova odati poštovanje ovom raju na zemlji.

***
I vratio se već sljedećeg ljeta. Dočekala su ga tmurna lica mještana. Netko kao da je otjerao svu ribu iz njihovog akvatorija u neko drugo more. Propao im je glavni izvor prihoda. Miodrag im se ukazao kao spasitelj. Odlučio je na otoku otvoriti biznis vezan za prženje i distribuciju kave u mjesta dalmatinskog primorja. Predočio je općinskim čelnicima plan po kojem želi otočno gospodarstvo ponovno osloniti na noge. Pristali su jer nitko osim njega nije bio niti približno "lud" ulagati svoj kapital u nešto toliko neizvjesno i po njihovom uvjerenju unaprijed osuđeno na propast. No, šutjeli su i nadali se najboljem.
Od svih otočana jedino se Jeronimu nije svidjela ta ideja. Imao je neki loš predosjećaj i čak je na jednoj od sjednica mjesnog odbora pokušao uvjeriti čelne ljude da ne ulaze u taj projekt. Nije htio da se neki "stranac" miješa u sudbinu otoka i njegovih žitelja. Jedne večeri dobio je i zaključno mišljenje nekolicine sumještana u vidu nabacivanja vreće na glavu i par udaraca palicama i nogama.
Miodrag je preuzeo otok. Otvorio je pogon i zaposlio ljude. Pod pritiskom žene Jeronim je ponižen otišao moliti Miodraga za posao. Moćnik ga je primio bez ikakvih otežavajućih okolnosti. Čak mu je i ponudio posao voditelja glavnog skladišta. Jeronim se tada osjećao kao čovjek koji je svjesno jurio glavom u zid, a zid mu se nekim čudom izmaknuo i pustio vremensko-prostornoj orijentaciji da ga proguta.

***
Jeronim je nakon mjesec dana dobio plaću koja je bila u razini jednosatne potrošnje goriva Miodragove jahte. Prije odlaska kući žurio je odnijeti naručeni paket kave predsjedniku općine. Na jednom cestovnom pravcu, iznad kojeg se izdiže šumarak, umalo nije pregazio ježa koji je ležerno prelazio cestu. To manevriranje volanom moglo ga je glave koštati. Nema ništa gore nego voziti moskvić "teška" volana.
Na povratku od predsjednika općine primjetio je ježa i jednu krvavu mrlju uz rub ceste. Osjećao se krivim. Mogao je stati prije petnaestak minuta i prenijeti ga na drugu stranu ceste, ali vjerojatno bi tim činom samo narušio prirodnu ravnotežu. Svejedno, osjećao se krivim.
Vrativši se kući, u dvorištu je zatekao djecu kako se igraju, a u kući Miodraga kako sjedi za kuhinjskim stolom, dok mu je žena upravo izlazila iz spavaće sobe navlačeći kućni ogrtač preko golog tijela.
- Jeronime… - izgovorila je
Ništa nije rekao. Okrenuo im je leđa i otvorio frižider. Tražio je nešto, ni sam nije znao što. Uzeo je prvo što mu je došlo pod ruku – jogurt od šumskog voća.
Okrenuo se. Miodrag je već stajao do njega.
- Jesi ostavio paket kod Stjepana? – pitao je
- Nije ga bilo kući. Ostavio sam njegovoj ženi.
- Njegovoj ženi?! Jesi ti normalan?!
- Zašto? Ionako će mu ona predati kada dođe kući.
- Ne razumiješ čovječe. Naglasio sam ti da paket predaš osobno u njegove ruke! – rekao je uzevši jogurt iz Jeronimove ruke, promućkao ga, otpio gutljaj i ispljunuo mu u lice, te žustro napustio kuću zalupivši za sobom vratima
- Jeronime… - žena je pokušavala nešto suvislo reći, ali uzalud
Vrata kuće još jednom su se zatresla.

***
Jeronim je krenuo pješice prema šumi pokraj koje se mještani usude proći samo autom. Nekoliko ljudi nestalo je u zadnjih desetak godina, a svima se zadnji trag gubi upravo u blizini šume. On se nije bojao. Bar ne ovoga puta. Htio je izazvati smrt na dvoboj.
Kada je došao do lokacije na kojoj je zadnji put ugledao uginulog ježa, tamo ničega nije bilo. Ni ježa, ni krvi. Kroz tijelo su mu prošli trnci. Osjetio je prisutnost nadnaravnog. Stao je ispred jednog stabla i pogledao uvis. Odlučio je umrijeti tamo gore. Uspeo se na najvišu granu, sjeo i čekao.
Nakon pola sata čuo je nekakvo šuškanje pod stablom. Ugledao je malog snježnog čupavog maltezera.
- Iš…iš…čuješ li me…briši odavde – Jeronim je vikao ispod glasa bezuspješno pokušavajući otjerati psa
- Spooky…javi se…Spooky…gdje si?? – čuo se nadolazeći muški glas
Bio je to Miodrag u potrazi za svojim psićem. Jeronim se dodatno uznemirio čuvši ga.
- Aaaa….tu siii – povikao je ugledavši malenog čupavca
- Što si se uzlajao? Nema gore ničega. Možda neka zalutala vjeverica – rekao je nasmiješen
Tada je ugledao Jeronima kako sjedi gore na grani
- Jeronime, kojeg vraga izvodiš tamo gore??
- Što te briga!
- Silazi, kad ti kažem!
- Tko si ti da mi naređuješ?! Bog? Alah? Tito??
- Ja sam ti nadređeni…jel me čuješ?! I ne petljaj Tita u naše stvari!
- Nisi ti meni ništa i ne moram te slušati!
U tom trenutku Jeronim je poželio biti sam. Samo je htio da Miodraga više nema. I tada, nekim čudom šumsko tlo se rastvorilo i pred Miodraga je iskočila džinovska divlja jagoda. Nije imala milosti. Progutala ga je u trenu i uskočila natrag u rascjep koji se za njom zatvorio.
Jeronim je spokojna osmijeha zaklopio oči i duboko uzdahnuo, a Spooky je tužno cvilio pokušavajući prednjim šapama otkopati tlo ispod kojeg mu je gazda nestao.

- Jeronime, jesi dobro??
- Ja…jesam gazda. Sve u redu.
- Malo mi djeluješ odsutno. Hajde, prebroj stanje robe, pa možeš i ranije kući.
- Hoću, nema problema. Hvala gazda.

Preksinoć sam imao čudan san. Znate za onaj spomenik u Podgori (blizu Makarske) - galeba slomljenog krila?? U mom snu nije bilo nikakvog galeba, već džinovska slomljena srebrna štikla. Sjedio sam na plaži i pokušavao u glavi spaliti sve svoje buduće postove. Severina je u svojoj crvenoj haljini, što je na vjetru lepršala, odjahala u suton. Vrancu se kita talasala. Talasalo se i more.

Dok pijem prvu nedjeljnu kavu poželio sam čuti omiljenu stvar REM-a "Strange currencies" , album "MONSTER".
Neka "čudovišta" iz Finske pobijedila na Eurosongu. Nisam čuo pjesmu. Drago mi je.
HariMataHari bio treći. Nisam čuo pjesmu. Drago mi je.
Neki peder iz Rusije bio drugi. Čuo sam pjesmu dok sam izlazio iz wc-a. Žao mi je.
Osim lezbi i pedera, rusi imaju i mnogo susjeda.
Mislim da ćemo i mi jednom imati mnogo susjeda. Pozdrav braći crnogorcima. Mi se volimo stoljećima. Ma što stoljećima, tisućljećima! A Kosovo? Evo pojest ću dvije bakljave kao znak podrške za njihovu neovisnost.
I Iran pozdravljam. Jel Franjo otkrio desetljeće prije da potječemo od tamo ili nije?!
Iran nije u Europi?? Ok, onda ih neću pozdravljati.
Sreća da Izrael jest.

Nego, htio sam vam ispričati što me sinoć jako mučilo…toliko me mučilo da mi je sexy striptizeta čak i pogledom kroz čašu Vermout Rosso-a izgledala totalno nezanimljivo.
Rusi su dali dvanaest bodova armencima, a ne litvancima. Zbog te činjenice morao sam Speedy-ju platit još jednu Coca-Colu. Tko su ti armenci uopće, jebote? I zašto Putin nije reagirao na vrijeme da se glas pravedno dodijeli jednoj Litvi jer je ona ipak jedna od vodećih svjetskih agroindustrijskih zemalja. Možda ne znate da im je predsjednik Valdas Adamkus, ali kladio bi se da ste svi čuli za košarkaša Arvydasa Sabonisa. Članica je EU-a, ima gustoću stanovništva 55,1 / km2 , valuta im je Litas, a pozivni broj 370.

Armenija? Republika Armenija je država na južnom Kavkazu. Na zapadu graniči s Turskom, na sjeveru s Gruzijom (ne znam zašto ,al` Xiola obožava ovu državu), na istoku s Azerbejdžanom, na jugu s Iranom i azerbejdžanskom eksklavom Nahičevan.
Prilikom raspada Sovjetskog Saveza dobro su se bili "zakačili" sa Azerbejdžanom oko podjele teritorija Gornjeg Karabaha. Imaju oko 3,5 milijuna stanovnika kao i litvanci, ali manju površinu teritorija koji je gušće naseljen (112 / km2). Valuta im je Dram, a pozivni broj je 374.
A poznati armenci?? Jako zanimljiv podatak. Andre Agassi (tenisač), Charles Aznavour (šansonijer), Cher (glumica i pjevačica), Gari Kasparov (šahovski velemajstor), System of a down (crossover sastav). Ipak mislim da su glasovi presudili zbog ovih potonjih. Cijeli svijet ih sluša. Zato ću ja svoj bend učiniti svjetski poznatim kako bi moja zemlja jednog dana mogla visoko kotirati na Eurosongu.

--------------------------------------------------------------------------------------------------

STRANGE CURRENCIES

"I don't know why you're mean to me
When I call on the telephone
And I don't know what you mean to me
But I want to turn you on, turn you up, figure you out, I want to take you on

These words, "You will be mine"
These words, "You will be mine" all the time

The fool might be my middle name
But I'd be foolish not to say
I'm going to make whatever it takes,
Ring you up, call you down, sign your name, secret love,
Make it rhyme, take you in, and make you mine

These words, "You will be mine"
These words, "You will be mine" all the time, oh
I tripped and fell. Did I fall?
What I want to feel, I want to feel it now

You know with love come strange currencies
And here is my appeal:

I need a chance, a second chance, a third chance, a fourth chance,
A word, a signal, a nod, a little breath
Just to fool myself, to catch myself, to make it real, real

These words, "You will be mine"
These words, "You will be mine" all the time, oh

These words, "You will be mine"
These words, they haunt me, hunt me down, catch in my throat, make me pray,
Say, love's confined, oh"

Još jedan naizgled običan dan u Govnolendu. Itekako bi bio običan da se nisam malo žešće porječkao sa dragom. Obećala mi je metak u čelo, a ja njoj svoj bend "Metak u cello".
I tako, nazvao sam Speedy-ja i predložio mu da se okupimo nakon dugo vremena. Htio sam sa bendom napraviti stvar koja će impresionirat moju voljenu. Speedy je rekao da već ima nešto u rukavu i da će doći. Sastanak dogovoren kod trećeg člana benda...Igy-ja D`Epileptica.

Kako bi uštimavanje prošlo što bezbolnije, Igy nam je podmetnuo neko "zelenilo" :



...a onda su on i Speedy "ubrzali" ritam :



I tako, s vremenom pjesma je dobivala nekakve konture...ma, isto kao da tri Meštrovića klešu kamen.
Odlučili smo nazvat našeg gurua - Peru Hendriksa.

- Halo, Pero jes` to ti??
- Koji ku...
- Ja sam Pero...Strokewski.
- Koji ku...
- Pero, napravili smo jednu stvar za moju dragu, pa nas zanima tvoje mišljenje. Mislili smo je nazvati "Draga..." i još neka romantična riječ, jer samo "Draga" nam je bilo glupo. Koju bi ti riječ dodao??
- JEBEM TI MATER!!!
- Ok Pero. Tenks.
- Što kaže?? - Speedy će
- Imamo naslov pjesme. - rekoh
- Kako ide? - upita Igy
- "Draga, jebem ti mater"
- Kuuul - obojica će oduševljeni

Ova snimka ovjekovječila je izvedbu finalne verzije pjesme...Speedy i ja u elementu : "Draga, jebem ti mateeer..."

Ljeto je. Suton u dolini Neretve. Umorni starac pali svoju Goldoni frezu dok ustima vješto barata Bent Billiard lulom iz koje u pravilnim razmacima ispuhuje dim koji kao da bježi ka mjesecu što na plavetnom nebu figura poput prozirne hostije.
Njegova desna ruka što mu pomaže u branju lubenica je mladić ranih dvadesetih koji mu je ujedno i prvi susjed. Ne znam im imena, pa ću ih zvati S (starac) i M (mladić). M živi sam kao i S. Otac mu je notorni alkoholičar i trenutno se nalazi na dugotrajnom liječenju, a majka je preminula od moždanog udara nekako u isto vrijeme kada i S-ova žena prošle jeseni. M je od rođenja daltonist zbog genskog utjecaja homozigotne mu majke.

Dok mu se cijedio znoj sa čela promatrao je kolonu sivih automobila koja je svojim jednoličnim usporenim kretanjem dodatno umarala njegove oči. Bilo je vrijeme da na vozilo učvrste prikolicu punu lubenica i krenu kući.
Tu večer, kao i obično, večerali su kod S-a jer je M-ov televizor još uvijek u kvaru. S je na ovećoj tavi prevrnuo nekoliko jaja zajedno sa slaninom, dok je M u sudoperu oprao nekoliko komada domaće mlade kapulice i nožem odsjekao nejestive dijelove. M se ponudio da obojici natoči po čašu vina. S je prvi kušao i zagrcnuo se. M-ova majica bila je umrljana octom. S se ispričavao, a M je rekao da nema veze…da je on za sve kriv. S mu je ponudio suhu majicu iz svog ormara. M je tada primjetio neko čudno odijelo sa plaštom koje se isticalo među svim tim odijelima na vješalici. S se samo nasmiješio i pojasnio mu kako je to odijelo namijenjeno danima karnevala. M-u je to svejedno izgledalo čudno, ali nakon boce pravog crnog vina više ga i nije bilo briga. Kako je televizijski program tu večer bio negledljiv, M je ranije krenuo u svoj stan. S ga je zaustavio na vratima i pozvao natrag. Tada mu je rekao da je umoran od društva i da želi biti sam par dana. Iskopčao je televizor iz napajanja i ponudio mu ga jer i onako nema potrebu gledati ga ovih dana. M je prvotno odbio, a onda, uz silno nagovaranje S-a, ipak prihvatio.
Televizor je unio u stan i ostavio ga sa strane. Čak je razmišljao da se vrati natrag i saspe mu ga u facu, ali bio je malo pripit i nevoljan za bilo što. Jedino je imao volje u tmini sobe razmišljati o mlađahnoj prodavačici iz malog supermarketa u prizemlju zgrade. Odlučio je sutra pozvati je van. To mu je bila zadnja misao prije no što je usnuo.
Ujutro je ustao, oprao zube, obrijao se, otuširao i ulickao šminkersku frizuru. Bio je spreman za osvajanje.
Kroz ulazna vrata supermarketa ugledao je njeno nasmiješeno lice. Razgovarala je sa nekom osobom. Pomakao se malo u stranu i vidio S-a kako drži ruku na njenom dupetu. Zatim su nestali iz vidokruga izgubivši se u labirintu stalaka sa robom. Pored kase ugledao je S-ovu odloženu lulu. Ušuljao se tiho, zgrabio ju i istrčao na prstima vani. Trenutno nije znao što sa njom uraditi, ali je definitivno bio siguran da mu nekako želi napakostiti. Vratio se natrag u stan sav smežuran i odložio lulu na posuđeni televizor.
Nakon par minuta čuo je žensko hihotanje pored vrata i S-ov glas koji je govorio nešto u stilu "nisam siguran gdje sam je ostavio". M ih je promatrao kroz špijunku. Prije nego su ušli u stan, S se naglo okrenuo prema M-ovim vratima bacivši oštri jezoviti pogled. M se odmaknuo od špijunke naslonivši se leđima na vrata. Teško je disao.
Cijelo popodne je ispijao kavu i pušio cigarete čekajući ih da izađu iz stana. Šetao je s jednog na drugi kraj sobe poput profesora Baltazara.
Čuo ih je tek oko osam navečer kako izlaze. Opet je zasjeo na špijunku. S-ova ruka nije se odvajala od njenog dupeta dok su silazili niz stepenice.
Vratio se natrag u sobu i sjeo u fotelju kujući najopakiji plan. Tada je opet čuo njihove glasove podno prozora. Izašao je na balkon i ugledao ih točno ispod. Vratio se u sobu, ljutito gurnuo lulu sa televizora, uprtio se njime i krenuo natrag na balkon. Precizno ih je naciljao i ispustio uređaj.
Televizor je prije udara o metu naglo skrenuo sa putanje i razbio se u tisuće komada o asfalt.
M je problijedio. Kada se malo bolje zagledao, vidio je zrake iz S-ovih očiju.
--------------------------------------------------------------------------------------------------
Važna obavijest : zbog preopterećenosti telefonskih linija mole se blogeri da ne zovu M radi umorstva.

Poluduga svijetla kosa spajala mu se sa bradom koju već duže vrijeme pušta; ne zato što to želi, već zato što nema razloga brijati se.
Njegovo je ime Dino i ima sedamnaest godina. Zadnjih mjesec dana provodi u šupi koja još od ranih sedamdesetih prijateljuje sa temeljima zgrade. Danje svjetlo uvijeno u prašinasti veo ulice udara o dvokrilni maleni prozor. On kao da ništa ne čuje, ne osjeća svoj dah. Sjedi prekriženih nogu na kožnoj fotelji boje trule višnje i malenim nožićem rezbari križ na naslonjaču pjevušeći stih :

"If you walk with Jesus he's gonna save your soul
you gotta keep the devil way down in the hole"

Poviše njega, sa ustajale grede, visi nespretno učvoren konop koji tvori omču. Na ljepljivom podu na stotine je opušaka i limenki piva iz zemlje tulipana. Drhtavom rukom upravo je završio svoje prvo oproštajno pismo, a onda se ustao, otresao pepeo na pod, i počeo prebirati po ladicama ormarića na kojem je stajala linija u koju se može staviti čak pet cd-ova odjedanput. Tražio je plavu kovertu u koju će ubaciti pismo, jer, kada se već ide u smrt, onda nek se ide sa stilom.

***
Ozareno lice djevojčice od trinaest godina slučajnom prolazniku nikako ne otkriva njeno pravo stanje duše. Miješaju se sreća i tuga. Sretna je jer je konačno upoznala dječaka iz drugog razreda koji joj se sviđa. Zajedno pohađaju satove klavira u glazbenoj školi.
Nesretna je zbog majke koja u bolnici čeka operaciju dojke.
Zastala je kod jedne velike lokve vode pred zgradom i zagledala se u odraz svog iskrivljenog lica…odraz oblaka koji prebrzo prolaze. Njen zamišljen pogled prenulo je nespretno spuštanje rolete balkonskih vrata na prvom katu zgrade. Pogledala je sa sjetom na taj balkon jer je tamo provela mnoge nezaboravne trenutke za koje majka nije niti znala. U tom stanu nekoć je živio starac Stanko koji ju je podučavao prvim vještinama sviranja klavira. Majka joj nije odobravala da ide kod njega smatrajući neprimjerenim uznemiravati čovjeka opterećenog teretom godina. Možda godinama ali ne i entuzijazmom.
Gleda u te rolete kao da i sada iza njih čuje Schubertov Allegro iz pete simfonije.

***
Cijelo popodne proveo je za stolom ispijajući hvarski plavac i razmišljao hoće li lovu koju drži u ruci "šušnuti" u džep svom bivšem prijatelju kirurgu, ili će platiti registraciju auta koja je istekla prije dva dana. Odlučio se ipak za prvu opciju i, tražeći prigodnu plavu kovertu, počeo prebirati po ladicama ormarića na kojem je stajala vaza sa isušenim orhidejama. Kako nije pronašao kovertu, nazvao je sina na mobitel.
- Halo, Dino…jesi dolje u šupi? – pitao je
- Jesam stari. – Dino će
- Molim te pogledaj po ladicama ima li kakva plava koverta. Treba mi hitno.
Dino je par trenutaka pogledavao kovertu i u njoj pismo, a onda ju zgrabio, izbacio pismo na stolić, ugasio dogorjelu cigaretu, te se uputio put stana.
Pozvonio je na vrata u dva kratka intervala. Kovertu je gurnuo ispod vrata i hitrim koracima požurio natrag niz stepenice. Otac je otvorio vrata, ali je zatekao samo kovertu kako leži na podu.
- Sine….sine… - odjekivalo je hodnikom
Dino je bio strašno ljut na oca koji je prodao njegovu plavo-bijelu Stratocaster gitaru iz `54. godine, poklon od djeda koji je i sam nekoć davno bio jako dobar i ugledan gitarist.
Otac je podigao kovertu i vratio se u stan. U nju je pažljivo ubacio tri novčanice od sto eura i pospremio je u kaput.

Na jednom poluotvorenom prozoru petog kata zgrade zabljesnulo je svjetlo i razmakle su se zavjese. Iz sjene je provirilo lice zabrinutog čovjeka.
- Lukrecija! Što radiš dolje u toj prljavoj lokvi vode? Hajde, brzo kući!
- Eto me, idem. Ne moraš se derati. – plaho je izgovorila sebi u bradu
Polako se spuštala noć i anđeli su napuštali ulice prepuštajući ih narko-dilerima, ovisnicima i policiji.

***
Sljedeće jutro otac je krenuo put bolnice na kraju grada. Bio je spreman predati kovertu u ruke čovjeka koji se i prije brinuo o njegovoj ženi ali u nekim sasvim drugim okolnostima. Turio mu je kovertu u džep, ali doktor to nikako nije htio prihvatiti, već je kovertu izvukao i vratio u džep kaputa Dinova oca.
Kako je saznao da je operacija uspješno prošla i da će se žena ubrzo oporaviti, krenuo je do najbližeg puba. Nakon dva sata izašao je i krenuo pješice kući zaboravivši na auto. Pred ulazom zgrade zavukao je ruku u džep kaputa i izvadio mobitel. Pokušao je nazvati Lukreciju da mu otključa vrata, ali sva slova pohranjena u imeniku bila su mu mutna. Odustao je i odteturao do lifta.

Dino je izašao na trenutak iz svoje jazbine u nemjeri da baci smeće prije nego komunalci naiđu. Primjetio je lift koji je upravo krenuo put prvog kata, a zatim produžio prema izlazu. Bacio je vreću sa smećem u kontejner iza zgrade. Na povratku u zgradu ugledao je kovertu sličnu onoj što je ocu dao. Pogledao je lijevo, pa desno i sagnuo se uzevši je u ruke. Nije bila zalijepljena. Otvor koverte razmaknuo je srednjakom i kažiprstom, te uočio da se nešto nalazi unutra. Izvukao je dvije novčanice od petsto eura i sa osmijehom Mona Lise ubrzanim korakom krenuo ka jazbini.
Kovertu nije ponio. Možda je pronađe neki drugi vlasnik oproštajnog pisma.

Eno je. Sjedi na panju i drži flautu u ruci. Dijeli nas živahno polje crvenih makova. Ona pušta dah i proizvodi intezivnu uspavljujuću melodiju od koje lebdim kao nota na vjetru. Začudo, vjetar je stao. Isprva mi se učinilo da čujem otkucaje svoga srca, a zatim sam ugledao na tisuće jednoroga kako grandiozno u skladnom ubrzanom kasu poput bijelog vlaka prolaze zemljom snova. Vlak je nestao kao i ona. Ostalo je samo njeno lice da me progoni.

Tjeskobno buđenje. Turobno kišno jutro. Otvaram samo jedno oko, jer je drugo zablokiralo; zakrmeljilo se. Pokušavam napipati sat na kantunalu, ali za prste mi se lijepi bratova razglednica iz Pariza po kojoj sam sinoć prolio sok. Zauzimam sjedeći položaj stavljajući jastuk iza leđa u okomiti položaj.
Ne znam zašto, ali dok sam gledao spikera jutarnjih vijesti, kroz glavu mi je prolazio sinoćnji razgovor sa Krešimirom. Pitao sam ga zašto ne vozi automobil iako je položio prije tri godine. Rekao mi je u povjerenju da često sanja isti san; kako izlijeće automobilom sa ceste u neku vodenu površinu i guši se zarobljen. U šali sam ga zastrašio pričom lika jednog Murakamijevog romana. Taj lik u stanu nije držao frižider zbog konstantnih snova istog sadržaja : on bi se u sred noći probudio gladan i krenuo do frižidera nešto pregristi. Kada bi otvorio frižider, ne bi ga obasjala svjetlost iznutra, već bi iz duboke tame izronile ledene ruke i povukle ga unutra.
Tješio sam ga činjenicom kako snovi znaju biti veoma čudni i često ne moraju biti predskazanje nekog lošeg događaja. A da ne spominjem klaustrofobičnog Filipa kojeg smo jednom onesvještenog iznijeli iz nagužvanog zadimljenog kafića. Jest da od tada više ne koristi pojas kada vozi, ali veliki je borac i uvijek se sam vozi liftom kada ide meni u goste kako bi prebrodio strah od skučenog zatvorenog prostora.

--------------------------------------------------------------------

Stojim na prozoru i gledam okupani grad. Pogled mi se priljepio za oluk susjedne zgrade. Jedan crni gavran neumorno je stajao ukočen, i kao da je cijelo vrijeme mene čekao da ga pogledam. Osjetio sam trnce odozdo kako nahrupljuju i udaraju u sinuse. Oči su se nevoljko zavodnile.
Moram do bankomata. Lova iscurila, a prvi ni blizu. Kiša još uvijek neumorno pada.
Skriven od proloma oblaka ispod kišobrana čekam da djevojka ispred mene podigne novac. Primjetio sam da je nervozna jer je cijelo vrijeme ubacivala i izbacivala kartice uz poznati neugodni zvuk bankomata. Mislim da je prekoračila dozvoljeni minus. Nakon par minuta odustala je. Užurbanim korakom uputila se u svoj automobil da ne pokisne. Ubacio sam karticu i kada sam krenuo ukucati pin doživio sam pravi flash-back.
- Heeeeej!!! – derao sam se trčeći za automobilom
Vjerojatno me nije vidjela u retrovizoru, ili je pomislila da sam nekakav manijak.
- Kako? - pitao sam se
Nikako nisam mogao sebi racionalno pojasniti zašto sam sanjao nepoznatu djevojku i odmah je isti dan sreo u gradu.

- Halo, jel tu Kre…Josipe, ti si? Zar nisi u Zagrebu?
- Ja sam…. – nastao je muk, a onda se sa druge strane prolomio plač
- Di je Krešimir? Daj mi Krešimira na telefon! – povikao sam uznemiren
- Nema ga višeeeee….čovječee… – gušio se, kašljao, zapomagao do besvijesti

Ironija sudbine : Filip je ispao iz automobila i velikim čudom preživio, i to sa lakšim tjelesnim ozljedama, dok je Krešimir koristeći pojas završio na dnu rijeke.

Dugo u noć Josip je tupo stajao naslonjen uz osvijetljeni prozor pripaljivajući cigaretu za cigaretom. On je dvije godine stariji Krešimirov brat i radi kao portir na nacionalnoj televiziji.
Sjećam se kako je Krešo jednom prilikom izjavio : "Moj buraz ti je prvi čovjek televizije. Čim uđeš, njega prvog ugledaš."