Marketing
Plava koverta
Poluduga svijetla kosa spajala mu se sa bradom koju već duže vrijeme pušta; ne zato što to želi, već zato što nema razloga brijati se.
Njegovo je ime Dino i ima sedamnaest godina. Zadnjih mjesec dana provodi u šupi koja još od ranih sedamdesetih prijateljuje sa temeljima zgrade. Danje svjetlo uvijeno u prašinasti veo ulice udara o dvokrilni maleni prozor. On kao da ništa ne čuje, ne osjeća svoj dah. Sjedi prekriženih nogu na kožnoj fotelji boje trule višnje i malenim nožićem rezbari križ na naslonjaču pjevušeći stih :
"If you walk with Jesus he's gonna save your soul
you gotta keep the devil way down in the hole"
Poviše njega, sa ustajale grede, visi nespretno učvoren konop koji tvori omču. Na ljepljivom podu na stotine je opušaka i limenki piva iz zemlje tulipana. Drhtavom rukom upravo je završio svoje prvo oproštajno pismo, a onda se ustao, otresao pepeo na pod, i počeo prebirati po ladicama ormarića na kojem je stajala linija u koju se može staviti čak pet cd-ova odjedanput. Tražio je plavu kovertu u koju će ubaciti pismo, jer, kada se već ide u smrt, onda nek se ide sa stilom.
***
Ozareno lice djevojčice od trinaest godina slučajnom prolazniku nikako ne otkriva njeno pravo stanje duše. Miješaju se sreća i tuga. Sretna je jer je konačno upoznala dječaka iz drugog razreda koji joj se sviđa. Zajedno pohađaju satove klavira u glazbenoj školi.
Nesretna je zbog majke koja u bolnici čeka operaciju dojke.
Zastala je kod jedne velike lokve vode pred zgradom i zagledala se u odraz svog iskrivljenog lica…odraz oblaka koji prebrzo prolaze. Njen zamišljen pogled prenulo je nespretno spuštanje rolete balkonskih vrata na prvom katu zgrade. Pogledala je sa sjetom na taj balkon jer je tamo provela mnoge nezaboravne trenutke za koje majka nije niti znala. U tom stanu nekoć je živio starac Stanko koji ju je podučavao prvim vještinama sviranja klavira. Majka joj nije odobravala da ide kod njega smatrajući neprimjerenim uznemiravati čovjeka opterećenog teretom godina. Možda godinama ali ne i entuzijazmom.
Gleda u te rolete kao da i sada iza njih čuje Schubertov Allegro iz pete simfonije.
***
Cijelo popodne proveo je za stolom ispijajući hvarski plavac i razmišljao hoće li lovu koju drži u ruci "šušnuti" u džep svom bivšem prijatelju kirurgu, ili će platiti registraciju auta koja je istekla prije dva dana. Odlučio se ipak za prvu opciju i, tražeći prigodnu plavu kovertu, počeo prebirati po ladicama ormarića na kojem je stajala vaza sa isušenim orhidejama. Kako nije pronašao kovertu, nazvao je sina na mobitel.
- Halo, Dino…jesi dolje u šupi? – pitao je
- Jesam stari. – Dino će
- Molim te pogledaj po ladicama ima li kakva plava koverta. Treba mi hitno.
Dino je par trenutaka pogledavao kovertu i u njoj pismo, a onda ju zgrabio, izbacio pismo na stolić, ugasio dogorjelu cigaretu, te se uputio put stana.
Pozvonio je na vrata u dva kratka intervala. Kovertu je gurnuo ispod vrata i hitrim koracima požurio natrag niz stepenice. Otac je otvorio vrata, ali je zatekao samo kovertu kako leži na podu.
- Sine….sine… - odjekivalo je hodnikom
Dino je bio strašno ljut na oca koji je prodao njegovu plavo-bijelu Stratocaster gitaru iz `54. godine, poklon od djeda koji je i sam nekoć davno bio jako dobar i ugledan gitarist.
Otac je podigao kovertu i vratio se u stan. U nju je pažljivo ubacio tri novčanice od sto eura i pospremio je u kaput.
Na jednom poluotvorenom prozoru petog kata zgrade zabljesnulo je svjetlo i razmakle su se zavjese. Iz sjene je provirilo lice zabrinutog čovjeka.
- Lukrecija! Što radiš dolje u toj prljavoj lokvi vode? Hajde, brzo kući!
- Eto me, idem. Ne moraš se derati. – plaho je izgovorila sebi u bradu
Polako se spuštala noć i anđeli su napuštali ulice prepuštajući ih narko-dilerima, ovisnicima i policiji.
***
Sljedeće jutro otac je krenuo put bolnice na kraju grada. Bio je spreman predati kovertu u ruke čovjeka koji se i prije brinuo o njegovoj ženi ali u nekim sasvim drugim okolnostima. Turio mu je kovertu u džep, ali doktor to nikako nije htio prihvatiti, već je kovertu izvukao i vratio u džep kaputa Dinova oca.
Kako je saznao da je operacija uspješno prošla i da će se žena ubrzo oporaviti, krenuo je do najbližeg puba. Nakon dva sata izašao je i krenuo pješice kući zaboravivši na auto. Pred ulazom zgrade zavukao je ruku u džep kaputa i izvadio mobitel. Pokušao je nazvati Lukreciju da mu otključa vrata, ali sva slova pohranjena u imeniku bila su mu mutna. Odustao je i odteturao do lifta.
Dino je izašao na trenutak iz svoje jazbine u nemjeri da baci smeće prije nego komunalci naiđu. Primjetio je lift koji je upravo krenuo put prvog kata, a zatim produžio prema izlazu. Bacio je vreću sa smećem u kontejner iza zgrade. Na povratku u zgradu ugledao je kovertu sličnu onoj što je ocu dao. Pogledao je lijevo, pa desno i sagnuo se uzevši je u ruke. Nije bila zalijepljena. Otvor koverte razmaknuo je srednjakom i kažiprstom, te uočio da se nešto nalazi unutra. Izvukao je dvije novčanice od petsto eura i sa osmijehom Mona Lise ubrzanim korakom krenuo ka jazbini.
Kovertu nije ponio. Možda je pronađe neki drugi vlasnik oproštajnog pisma.
Post je objavljen 06.05.2006. u 02:11 sati.