Tog je jutra prvi put vidjela labudove u letu. Grobnu tišinu proparao je zlokobni vrisak jata.
Pod tmurnim nebom prelijetali su božji hram u oštroj formaciji energično propetih krila kao od strujnog udara.
Tjeskoba joj je pritiskom lijepila korake za tlo na putu prema kapelici Gospe od Sedam Žalosti.
Zaboravljeni plastični ljiljani skrivali su nakupinu vlage u kojoj su nastanjeni rojevi uspavanih insekata čekali vrške njenih prstiju da se umoče.
Kažiprstom je risala raspelo na vrelom čelu u molitvi da joj razbistri misli.
Gledala je u taj božji hram obrastao visokom travom i divljim grmljem. Nije opazila župnog vikara koji se skrivao iza bratovog groba. Svaki put kada bi ju ugledao srce bi mu aritmično tuklo. I kristalno bi se tada sjetio dana bratove smrti, njenih uzdaha, hladnog znoja na svom čelu.
Upravo od tog trenutka bratove mu smrti u ovom malom provincijskom mjestu počeo se događati niz misterioznih nestanaka mladih djevojaka koje bi dolazile robu prati na potok blizu crkve, i od tada im se gubi svaki trag.

Ona prinosi ustajalu tekućinu usnama u molitvi da joj riječi učini krotkima, i da joj očisti utrobu od truleža putenosti koja joj kola venama.
Uzrujao se roj muha među ljiljanima kao da dvori glas koji joj šapuće :
- Djevojko luda, što činiš svojoj žudnji za životnim slastima? Pusti životu da ti se pruži.
- Osvrni se na beživotnost u koju ti je tijelo uronjeno.
- Nisi li natovarila sebi odgovornost koja te priječi okusiti život. Tvoju žrtvu nitko ne vidi, ona iskljucivo tebe intimno guši.
- Nitko nije veći tiranin nego što si sama prema sebi. Oslobodi se, zbaci to teško breme.
- Izloži put suncu da te grije i uvija ko niti bršljana oko tisućljetnog debla. Ovij se oko mene i postani žena.

- Aleluja..aleluja..Sveti Petar i Andrija, i Ilija Ognjeni što grome odgoni. Bježi grome od mene, nek je čednost uz mene. - drščući moli djevojka, dok joj se u groznici oduzima dah, a blijede ruke sklapa u agoniji
- PREPUSSSSTI SSSE - sablasno se oglasi roj
Djevojka urnebesno vrisne. Vrisak prene župnog vikara koji je u blizini sakupljao sasušene vijence s groblja. Plastična posveta mu zaplete ruku u žicu vijenca i raskrvari dlan. Pohita prema djevojci u deliriju zbog ukazanja nečastivog, primi je za blijedo lice, i krv sa njegovog dlana slivena ozari njene usne.
Vikar tako i sam doživi sablazan zbog putene i sablasne slike koja mu se ukaza.

Na licu njenom koščata je čvrsta ruka. Koža joj upija topao dlan. Blagi šok joj obuzima tijelo i paralizira udove.
- PREPUSSSSTI SSSE...
Sklapa oči dok ruka klizi niz vrat pipajući snažno bilo kroz blijedu kožu.
- PREPUSSSSTI SSSE...
Nestaje sve što je ikada poznavala i čega se sjećala.
- PREPUSSSSTI SSSE...
Paralizirana, zadnjim atomima snage uživala je u svršetku bez straha. Osjetila je ruke što pojačavaju stisak. A onda, ugasila sliku.

Njeno tijelo ukrašeno bijelim ljiljanima, položeno na pokretni riječni odar, otputovalo je daleko…u zaborav.

by Frakcija & Stroke.

Sjedio je na krovu ogrnut svojom žutom kabanicom. Izgledao je kao da mu se nigdje ne žuri iako je kiša pojačavala. Postavio je zadnji crijep i promatrao ga. Klimnuo je glavom kao da sam sebi kaže : "To je to, savršeno". Okrenuo se i oprezno sišao trošnim drvenim skalama iz kojih su provirivali rđavi čavli stariji i od njega samog.
Sišavši, skale je odvukao iza kuće u konobu punu neupotrebljivih stvari. Ta neuredna hrpa iza paučinastog pokrivača spava još od vremena njegovog djetinjstva. Nespretno unošenje skala uznemirilo je dva šišmiša koji su klepetanjem krila rastjerivali zagušljivi zrak skenirajući pri tom sva četiri hladna zida konobe. Pričekao je da se vrate u svoj mali raj, a onda je skale naslonio na kredencu koju je mati još za miraza donijela u kuću. Zaobišao je kredencu i pogled bacio na tri vršve koje su figurale sa obližnjeg zida.
Kao što tenisači biraju loptice prije svakog servisa tako je i on dobro odmjerio koju će vršvu u ribolov ponijeti. Nakon dugog premišljanja izabrao je prvu s lijeva i sjeo na tronožni škanj provjeravajući da mu nije kakvo oštećenje na vršvi promaklo.

U to vrijeme njegova kći jedinica od kiše se skrivala pod stolom na terasi ispred kuće. Pričala je sa svojom bezglavom lutkom popravljajući joj haljinicu. Buljila je u jednu staru murvu što izranja visoko sa druge strane ceste duboko svjesna da ta murva daje plodove koji će nahraniti njenu malu kornjaču pronađenu u vrtu prošli tjedan. U tu kišnu idilu nikako se nije uklapao veliki žuti kombi City Expressa koji se u tren ukazao pod murvom. Dok su se vrata kombija otvarala, kao iz neke zakukuljene čahure izranjao je kišobran poput crnog leptira s namjerom u nebo da se vine. Ispod kišobrana koračao je čovjek srednjih godina u službenom žuto-plavom kombinezonu noseći u ruci paket veličine kutije za cipele. Pogledao je adresu na kutiji, pa broj kuće i uputio se do stotinjak stepenica udaljenog odredišta.

- Da draga. Hoću ljubavi, ne brini. Volim te. – rekao je, a zatim, pogledavši na zaslon mobitela, pritisnuo tipku na kojoj je naslikana crvena slušalica
Bio je naslonjen na badanj kojeg je odlučio pokloniti starijem bratu jer mu zauzima previše prostora u konobi. Iz unutrašnjosti badnja čuo je glas svog oca :
- Požuri sine. Skoro će noć, a ti gaziš to grožđe poput neishranjene djevojčure.
Krenuo je do vrata i izuo cipele, a nazuo čizme pogodne za ovo močvarno područje. Iznio je vršvu i veslo koje se nalazilo iza vrata, te zaključao za sobom.

- Mala, gdje ti je otac? – pitao je kurir
Djevojčica ništa nije odgovorila. Bila je opsjednuta popravljanjem suknjice svoje najdraže lutke tako da i nije primjetila da netko stoji pokraj nje. Kurir se sagnuo pogledavši u lutku zainteresirano.
- Mala, zašto ta tvoja lutka nema glavu?
- Zato jer je tata skinuo.
- Zašto?
- Jer ga podsjeća na mamu – reče djevojčica pogledavši ga svojim velikim zelenim očima
Njihov razgovor prekinulo je sve bliže šuškanje kroz stabla mandarina koja su rasla odmah do kuće. Nekoliko trenutaka kasnije to šuštavo zelenilo ispljunulo je čovjeka u žutoj kabanici uprtog vršvom i naoružanog veslom.
- Dobar dan domaćine. – kurir će nasmiješen
- Dobar dan. Ipak je stiglo na vrijeme. – reče čovjek u žutoj kabanici odloživši vršvu i veslo sa strane
- Molim potpišite ovdje.
- Gdje?
- Tu. – kurir će pokazavši prstom
- Aha.
Platio je kuriru određeni iznos i pozdravio ga. Žuti kombi postao je udaljavajuća točka koja žurno napušta granice carstva kišne idile.

- Što gledaš? Uzmi ovaj paket i nosi ga u kuću. Pogledaj se samo kako si mokra! – rekao je
Pomogao joj je da se presvuče, a onda se konačno mogao posvetiti svom omiljenom hobiju –ribolovu.
- Ne idi nikuda iz kuće dok se ja ne vratim, jasno?! Vraćam se za pola sata – rekao je povišenim dušebrižnim očinskim tonom
Potvrdno je klimnula glavom gledajući ga sa ulaznih vrata kako uzima vršvu i veslo ostavljajući je opet samu.

Prije samog polaska uvijek bi lice umio u toj slatkoj vodi. To je bio poznati njegov ritual.
On, kao vladar rijeke, stajao je uspravno u svojoj trupici otisnuvši se veslom kroz guste trske od same obale. Promatrao je riječnu travu kako pleše i mijenja ritam. Rijeka je tamna danas. Travanj je.

Ona sjedi na obali gdje je izgažena trava. Prvi dan proljeća je. Smije se njegovim gluparijama koje izvodi samo za nju.

Prenuo ga je udarac trupe o kolac koji je virio iz rijeke. Pogledao je u pravcu obale na mjesto gdje je izgažena trava. Nešto je šušnulo kroz posječenu suhu trsku. Bjelouška je uplašeno kliznula u vodu i odvijugala na drugu obalu.
Izvadio je vršvu, tu zlokobnu napravu što zarobljava vodena bića i zauvijek ih odvaja od svijeta kojem pripadaju, i vješto je postavio na pravo mjesto. Zatim je krenuo kući.

- Tata, jel idemo kako smo se dogovorili? – pitala ga je kada se vratio
- Idemo kćeri draga. Nisam zaboravio, ne boj se. A i kiša je prestala. – odgovorio je
Nakon što se otuširao krenuli su. On, kćer i paket koji je stigao tog jutra.
Krenuli su iza brežuljka posjetiti njegovog oca, majku i onu čiji je glas ostao zarobljen u njegovom mobitelu.

*apdejt*

kod D.S.O. imate zanimljivu pričicu vrijednu naslovnice.

Na mom stolu iza kruha
zloslutno, mimikrično nešto.
Capkam nožem, grlom titra brodska sirena.
Više sreće drugi put.

Ja sam uvaženi gospodin Strokewski. Moje pravo ime, moji inicijali, nebitni su. U horoskupu sam vaga sa podznakom nečega. Moju sudbinu predviđa numerologija.
Ne kradem ali lažem, po potrebi. Kradu me. Prolaze svaki dan pored mene i vjeruju da ne razumijem. Vjeruju da su bolji od mene. Oni ne znaju da imam sposobnost pričati sa Njim, da svjestan sam svojih slabosti i molim Ga da mi oprosti, jer samo sam mali čovjek kojem je podario milost da suosjeća sa svim živim i neživim što ga okružuje.

Danas sam hodao pod suncem, a sunca vidio nisam. Sjedio sam i slušao kako ping-pong loptica spoznaje udara o rekete mojih misli.

Htio bih otići na četrdeset, pedeset dana…možda. Želim udahnuti spokoj.

Stela je opet bila tu, sva u bijelom. Sjedila je na trosjedu i buljila u mene. Ja sam buljio u uspomene.
Pila je Jegger, a ja neko češko pivo. Gledao sam kroz prozor, jer nisam imao veliku potrebu gledati u nju.
- Zašto si tu? – rekoh
- Pa da zakopamo ratne sjekire – ona će
- Ako će se išta zakopavati, to ćeš biti ti – naglasio sam povišenim tonom
- Ti nisi normalan! – zapiskutala je
- Nisam…..da. Morala si srušiti cijeli sistem koji je funkcionirao za sve nas?!
- Jebi ga…….nisam mogla više tako. Nego, kako je Kristina?? – reče ona
- Nije loše…..ovih dana će je otpustiti sa neuropsihijatrije na Rebru u Zagrebu.
- Ah, jadnica……baš mi je ža` nje – rekla je cinično
- A Massimo??
- Ni on nije najbolje……izbacili ga iz udruge Iskorak. Kvario im je imidž – rekoh
- A ti……morala si sve ono pisati o meni u knjizi??
- Jesam, dobar materijal za dobru zaradu.
- Pa čak i to da mi je pimpek 13cm??
- Da. Zar da lažem ljudima??
- E, pa nije 13 nego 13 i po kravo jedna.
Ona se uhvatila za trbuh i tako glasno smijala da se i luster iznad nje ljuljao u ritmu smijeha.
Smireno sam krenuo u drugu prostoriju gdje držim uzorke različitog oružja.
- Gdje ćeš sada?? – pitala je u pauzi napadaja smijeha
- Eto me odmah – rekoh. Pričekaj trenutak.
Gledao sam sve ono silno oružje i ipak se odlučio za motornu pilu kupljenu u susjedstvu. Upalio sam ju, pogladio nježno dlanom sa misterioznim osmijehom na licu. Vratio sam se nazad ka najdražoj.
- Što će ti to čudo?? – pitala je zapanjena
- Vidiš onih 10 kutija u kutu kraj prozora? – upitah je
- Vidim – ona će
- E, pa tamo ću te sada pospremiti u dijelovima.
- Aaaaaaaaaaa………luđak………upomoooooć!!!
- Ne viči draga…….ne troši energiju uzalud. Sve će biti gotovo za dvije minute.
Krenuo sam prema njoj, a ona prema izlaznim vratima koja su bila zaključana multi-lockom. Napravio sam zamah prema njenoj glavi, ali sagnula se tako da se pila zabila u vrata.
- Ne mogu vjerovat`. Uništila si mi nova vrata!!!
- Znaš li ti koliko samo ona vrijede?? Kupio sam ih u ŽNJ interijerima. Muda sam odvalio da bi ih imao! - rekoh zapjenjen
Pogledao sam dole. Klečala je točno između mojih nogu. Ugrizla me za odvaljena muda i prošla kroz noge.
Vrisnuo sam njeno ime…….onako od dragosti. Isčupao sam motornu pilu iz vrata i krenuo prema kuhinji. Stajala je kraj stola i čekala mirno.
- Stani! - rekla je
Držala je vazu sa cvijećem u ruci. Izvadila je cvijeće iz vaze i pružila mi.
- Hvala draga – rekao sam. Još uvijek si romantična.
Zapljusnula me vodom iz vaze u lice i potrčala prema izlazu iz stana. Tada sam shvatio da nema ništa od romantike. Uspjela je nekako izaći iz stana i potrčati niz stepenice. Krenuo sam lagano za njom i zastao ispred ulaznih vrata. Ona je bezglavo trčala ovalnim stepenicama hodnika zgrade. Preostala mi je jedino opcija da je pogodim motornom pilom kada mi uđe u putanju.
Zauzeo sam pozu bejzbol igrača i zavrtio pilu u ruci. Sve sam izračunao u glavi i bacio ju velikom rotirajućom brzinom. Pila se zabila u zid pokraj nje, a ona se nagnula preko ograde i gledala me sa podignutim srednjakom.
Pogledavao sam na sat i odbrojavao……15, 14, 13….
- Zar je već Nova Godina?? – cerekala se
...3, 2, 1……BUUUUUUUM. Motorna pila je eksplodirala i Stela je u trenutku ispisala krvave grafite po okolnim zidovima.
U tu zlokobnu mašinu ugradio sam pametnu vremensku bombu alergičnu na drolje.
- Tko se sada zadnji smije, a?? - pustio sam glas iz dubine drhtavog tijela, dok me eruptivno euforično zadovoljstvo tjeralo da povratim preko ograde.

Stojim zamišljen nad ogradom. Stele više nema. Osjećam duboku prazninu. Tko će mi sada zagorčavati život iz dana u dan?? Naći ću ja već nekoga, tješim se.
Nesuvisle misli prekida mi dernjava djece koja igraju nogomet u haustoru zgrade.
Ulazim u stan i bacam pogled na ranjena vrata. Ponovno aktiviram multi-lock, dok svijet ostaje napolju...zaključan. Na TV-u Bračne Vode, a na mom licu suza izopćenika.

Sigurno ste se malo trznuli pročitavši naslov. Ne, ništa nisam izmislio. A i ne smijem, jer uhode me raznorazne tajne službe koje su mi pokrale iz stana sve patente sa hlača. Sreća nisu pronašli ona dva para koja sam sakrio u lutki za izduhavanje.
Evo kako mi je započeo dan :
Jednostavno sam se probudio jutros. Prvo sam ugledao neispijenu bocu Žuje, a zatim čep te iste boce kako savijen nepomično leži na tlu. Ispod jastuka sam napipao otvarač za boce. Mora da je čep ubijen istim.
Nazuo sam papuče i krenuo u kuhinju po rukavice kupljene u apoteci za razne sanitarijske poslove. Navukao sam ih na ruke i otišao nazad u sobu gdje sam oprezno pokupio čep sa poda i ubacio ga u specijalnu zip vrećicu za ubijene čepove. Navukao sam ogrtač i spustio se niz stepenice u predvorje zgrade. Tempirao sam vrijeme da bude oko 11 sati, jer su tada svi hrvati na misi i mala je vjerojatnost da će me netko vidjeti iza zgrade kako zakopavam sumnjivu vrećicu.
Hm, mislim da sam posao obavio profesionalno. Zaslužio sam konačno da odem na prvu jutarnju kavu. Pronašao sam jedan lijepo osunčani kafić sa zgodnom atmosferom. Uvalio sam se na ljuljačku čitajući dnevne tiskovine. Tu i tamo bacio bih pogled na tridesetak jebežljivih ženskih koje su uporno zurile u mene čekajući red na novine.
Nisam žurio, volim ih provocirati. Moram priznati da me čitanje novina uspavljiva. Ako bih morao birati, draže mi je gledati slike. Ovaj put sam ipak samo čitao.
Nakon par minuta osjetio sam snažnu malaksalost koja je pripomogla da udarim glavom u čeličnu konstrukciju ljuljačke.
Razbudio sam se. U naručju su mi ležale novine. Kada sam ih podigao, zamijetio sam da mi je patent od hlača spušten. Nemoguće! To je prvo što provjerim prije nego izađem vani. Ne, nemoguće da sam pogriješio. Je li netko iskoristio moj san i igrao se mojom imovinom?? Uvukao sam ruku i napipao imovinu u jednom dijelu. Sve OK. Povukao sam patent prema gore i podigao pogled. Glazba je utihnula, a i rulja se razišla. Nikoga nije bilo osim Ingrid AM koja je sjedila za stolom preko puta. Listala je Playboy i pila Jogurt. Pogledala bi me, a onda bi jezikom oblizala bijelu tekućinu sa gornje usne.
Ne, mora da sanjam. Ovo ne može biti istina. Zaklopio sam oči i pričekao par trenutaka.
Otvorivši ih ponovno, na mjestu gdje je sjedila Ingrid bila je neka nepoznata opatica sa najljepšim osmijehom kojeg sam ikada vidio.
Konačno, anđeo je došao po mene.
Zaklopio sam oči i pustio suncu da mi grije potiljak uživajući u beskrajnoj blagodati dana. U ušima mi je odzvanjao glas....glas koncila.

Možda jednom nađeš me svrstanog u luđake znane,
jednom možda pisci prestanu izraze forsirat` strane.
Ove usne šute, pogledom mi toliko značiš.
Iako ne voliš Pixies, kao Pixies dušom mi zračiš.
Noćas u kofer spremi nježnost svoju,
mojoj crno-bijeloj dodaj neku boju.
Noćas u planine putujemo hladne,
bez straha ravno u vučje čeljusti gladne.

Evo ga. Đrk ponosno proviriva na vrhu strme ulice. Ta ulica podsjeća na one ulice u San Francisco-u. On zamamno njiše dupetom u uskim rebama i kulerskoj kožnoj jakni.
Ovo nije pederski post.
Još par koraka i stići će do odredišta; trafike u kojoj mu strina Milka radi, ako se proširivanje dupeta radom može zvati. U džepu mu upaljač, cener za cigare i snop beskorisnih ključeva koje nosi jer voli kada u džepu nešto zvecka. To ga smiruje…njegova duša tada miruje.
I njiše se on s noge na nogu kao Richard Ashcroft klimajući glavom na taktove zamišljene glazbe. Miču mu se svi sa puta i on…PAF…on nepomično leži na tlu. Do njega na tlu jedan oveći krumpir iz Harijevog supermarketa (bar tako Đuro, stručnjak za krumpirologiju sa Krumpirološkog fakulteta, tvrdi).
- Đrk, kako je?? – upita Đuro skenirajući pogledom strukturu krumpira
- Evo, nije loše Đuro. Malo krvarim od dosade. – Đrk će sklanjajući slomljene sunčane cvike koje su do tada skrivale raskrvavljenu arkadu
Đrk je zgrabio krumpir iz Đurine ruke i bauljao cestom do trafike.
- Milka, daj mi paketić maramica.
- Isuse, tko ti je to napravio?? – Milka će prepadnuta njegovim izgledom
Nije odgovorio. Uzeo je maramice ne plativši i zabauljao natrag prema Đuri.
- Jel Đuro, jesi vidio išta??
- Đrk, oprosti ali nisam ja cinkaroš.
Đuro se ipak sjetio da je nešto vidio nakon što ga je Đrk počeškao po vratu malenim švicarskim nožićem. Nakon trideset i tri i pol sekunde Đrk je zvonio na vrata stana na trećem katu lijevo. Otvorila je gospođa Mira.
- Dobar dan mladiću, koga trebate? – pitala je
Odgurnuo ju je u stranu i ljutito (sa krumpirom u ruci) uletio u stan. Čuo je nekakvo šuškanje u drugoj prostoriji. Pohitao je tamo i imao je što vidjeti : Petru u svom "specijalnom" vozilu. Držala je krumpir u ruci. Imala je blagi osmijeh, hipnotizirala je svjetlucavim očima.
Bila je to ljubav na prvi krumpir.
Pola sata proveo je Đrk sa Petrom i njenom mamom u ugodnom razgovoru. Zamislite, čak je i cenera iz džepa donirao Petrinoj mami koja skuplja priloge za ugradnju "specijalnog" lifta u njihovoj zgradi. Otišao je sretan…ispunjen. Ovo je jedan od onih rijetkih dana. Odlučio je uživati u njemu do kraja.
Nastavio je hodati ulicom u nadi da će ga još koji krumpir pogoditi u glavu. Da, takvi su vam muškarci. Daš im jedan krumpir u glavu, a oni bi odmah dva,tri…pet.
- Ej, Đrk…
- O Šele, šta ima?
- Ej Đrk što si šenuo? Gdje si sa tim krumpirom krenuo…hehe.
- Odoh doma. Dekintiran sam. – Đrk će
- Aj, ne zajebaji. Častim te kavom.
- Ok, kad si navalio.
Ušli su u obližnji kafić. Na vratima se jasno vidio natpis : "Zabranjeno unošenje krumpira". Prokrijumčario ga je u jakni.
- Reci mi Šele, šta je sa Đolom? Ne viđam ga često.
- Bolje da ga ne viđaš. Čovjek ima ljubavnih problema.
- Kakvih?
- Vara ga ljubavnica sa mužem.
- Gadno brate.
- Gadno.
- Nego, šta sam ti mislio reć…
- Ček, ček…slušaj. – Šele će
- U2?? – primjeti Đrk
- Aha.
- Znaš li Šele da je Bono imao gadnu nezgodu neki dan? – upita Đrk
- Kakvu?
- Čitao si njegovu izjavu u novinama da ga je Berlusconi zajebao?
- Jesam, i?
- Bono se kladio sa ekipom iz benda da će prespavati noć u krevetu hotelske sobe zajedno sa Berlusconijem, a da se ništa neće dogoditi, jer je znao da je Berlusconi obećao apstinirati od sexa do 9. travnja.
- I, šta se dogodilo? – upita Šele
- Ništa. Berlusconi je lagao glede datuma. – Đrk će srknuvši kavu nezainteresirano

U to isto vrijeme u servisu kod Strokewskog ništa novoga osim informacije da je na šegrtovanje primio nekog malog po imenu Toni. Priča se po gradu da taj mali nije uspio na glazbenoj sceni.
- Toni, hajde zaprimi na servis ovaj laptop od gospodina Berlusconija.
- Nema frke šefe.
U trenutku dok je predavao laptop Toniju, gospodin Berlusconi je snažno kihnuo i sprava je ispala iz šegrtovih ruku.
- O, neee…moje godine mukotrpnog rada odoše u vjetar.
- Smirite se gospon Berlusconi. Možda se još vaš laptop uspije spasiti. – Toni će
U taj tren iz laptopa je nešto zaiskrilo i on se zapalio. Toni ga je brzom intervencijom vatrogasnim aparatom ugasio.
- Gospon Berlusconi…žao mi je što je mene zapala ta dužnost, ali moram vam objaviti da je vaš laptop upravo preminuo. – Toni će
- Aaaaaaaaaaaaaaaaaaiiihiiii…. – plakao je Silvio tipičnim digićkim stilom
- Smirite se. Donijet ću vam isti ovakav, samo nemojte plakati. Evo, dolazi.
U taj tren u servis je ušao Đrk i upitao :
- Dolazi? Tko dolazi?
A Toni će na to :
- Dolazi kiša sa sjevera, jastuk miriše al` boli tvoja nevjeraaa…
Fiktivna subjektivna kamera proletjela je kroz zid servisa na ulicu u obližnji kafić ispred kojeg je sjedila Milka Babović.
Toni je imao više sreće. Proletio je kroz otvoren prozor servisa.
Milkin komentar bio je otprilike ovakav :
- Kakav divan let. Dvostruki aksl, trostruki tulup…za gledatelje sa crno-bijelim televizorima napomena da je Tonijevo lice berlinsko-plave boje.