Stela je opet bila tu, sva u bijelom. Sjedila je na trosjedu i buljila u mene. Ja sam buljio u uspomene.
Pila je Jegger, a ja neko češko pivo. Gledao sam kroz prozor, jer nisam imao veliku potrebu gledati u nju.
- Zašto si tu? – rekoh
- Pa da zakopamo ratne sjekire – ona će
- Ako će se išta zakopavati, to ćeš biti ti – naglasio sam povišenim tonom
- Ti nisi normalan! – zapiskutala je
- Nisam…..da. Morala si srušiti cijeli sistem koji je funkcionirao za sve nas?!
- Jebi ga…….nisam mogla više tako. Nego, kako je Kristina?? – reče ona
- Nije loše…..ovih dana će je otpustiti sa neuropsihijatrije na Rebru u Zagrebu.
- Ah, jadnica……baš mi je ža` nje – rekla je cinično
- A Massimo??
- Ni on nije najbolje……izbacili ga iz udruge Iskorak. Kvario im je imidž – rekoh
- A ti……morala si sve ono pisati o meni u knjizi??
- Jesam, dobar materijal za dobru zaradu.
- Pa čak i to da mi je pimpek 13cm??
- Da. Zar da lažem ljudima??
- E, pa nije 13 nego 13 i po kravo jedna.
Ona se uhvatila za trbuh i tako glasno smijala da se i luster iznad nje ljuljao u ritmu smijeha.
Smireno sam krenuo u drugu prostoriju gdje držim uzorke različitog oružja.
- Gdje ćeš sada?? – pitala je u pauzi napadaja smijeha
- Eto me odmah – rekoh. Pričekaj trenutak.
Gledao sam sve ono silno oružje i ipak se odlučio za motornu pilu kupljenu u susjedstvu. Upalio sam ju, pogladio nježno dlanom sa misterioznim osmijehom na licu. Vratio sam se nazad ka najdražoj.
- Što će ti to čudo?? – pitala je zapanjena
- Vidiš onih 10 kutija u kutu kraj prozora? – upitah je
- Vidim – ona će
- E, pa tamo ću te sada pospremiti u dijelovima.
- Aaaaaaaaaaa………luđak………upomoooooć!!!
- Ne viči draga…….ne troši energiju uzalud. Sve će biti gotovo za dvije minute.
Krenuo sam prema njoj, a ona prema izlaznim vratima koja su bila zaključana multi-lockom. Napravio sam zamah prema njenoj glavi, ali sagnula se tako da se pila zabila u vrata.
- Ne mogu vjerovat`. Uništila si mi nova vrata!!!
- Znaš li ti koliko samo ona vrijede?? Kupio sam ih u ŽNJ interijerima. Muda sam odvalio da bi ih imao! - rekoh zapjenjen
Pogledao sam dole. Klečala je točno između mojih nogu. Ugrizla me za odvaljena muda i prošla kroz noge.
Vrisnuo sam njeno ime…….onako od dragosti. Isčupao sam motornu pilu iz vrata i krenuo prema kuhinji. Stajala je kraj stola i čekala mirno.
- Stani! - rekla je
Držala je vazu sa cvijećem u ruci. Izvadila je cvijeće iz vaze i pružila mi.
- Hvala draga – rekao sam. Još uvijek si romantična.
Zapljusnula me vodom iz vaze u lice i potrčala prema izlazu iz stana. Tada sam shvatio da nema ništa od romantike. Uspjela je nekako izaći iz stana i potrčati niz stepenice. Krenuo sam lagano za njom i zastao ispred ulaznih vrata. Ona je bezglavo trčala ovalnim stepenicama hodnika zgrade. Preostala mi je jedino opcija da je pogodim motornom pilom kada mi uđe u putanju.
Zauzeo sam pozu bejzbol igrača i zavrtio pilu u ruci. Sve sam izračunao u glavi i bacio ju velikom rotirajućom brzinom. Pila se zabila u zid pokraj nje, a ona se nagnula preko ograde i gledala me sa podignutim srednjakom.
Pogledavao sam na sat i odbrojavao……15, 14, 13….
- Zar je već Nova Godina?? – cerekala se
...3, 2, 1……BUUUUUUUM. Motorna pila je eksplodirala i Stela je u trenutku ispisala krvave grafite po okolnim zidovima.
U tu zlokobnu mašinu ugradio sam pametnu vremensku bombu alergičnu na drolje.
- Tko se sada zadnji smije, a?? - pustio sam glas iz dubine drhtavog tijela, dok me eruptivno euforično zadovoljstvo tjeralo da povratim preko ograde.

Stojim zamišljen nad ogradom. Stele više nema. Osjećam duboku prazninu. Tko će mi sada zagorčavati život iz dana u dan?? Naći ću ja već nekoga, tješim se.
Nesuvisle misli prekida mi dernjava djece koja igraju nogomet u haustoru zgrade.
Ulazim u stan i bacam pogled na ranjena vrata. Ponovno aktiviram multi-lock, dok svijet ostaje napolju...zaključan. Na TV-u Bračne Vode, a na mom licu suza izopćenika.