Sjedio je na krovu ogrnut svojom žutom kabanicom. Izgledao je kao da mu se nigdje ne žuri iako je kiša pojačavala. Postavio je zadnji crijep i promatrao ga. Klimnuo je glavom kao da sam sebi kaže : "To je to, savršeno". Okrenuo se i oprezno sišao trošnim drvenim skalama iz kojih su provirivali rđavi čavli stariji i od njega samog.
Sišavši, skale je odvukao iza kuće u konobu punu neupotrebljivih stvari. Ta neuredna hrpa iza paučinastog pokrivača spava još od vremena njegovog djetinjstva. Nespretno unošenje skala uznemirilo je dva šišmiša koji su klepetanjem krila rastjerivali zagušljivi zrak skenirajući pri tom sva četiri hladna zida konobe. Pričekao je da se vrate u svoj mali raj, a onda je skale naslonio na kredencu koju je mati još za miraza donijela u kuću. Zaobišao je kredencu i pogled bacio na tri vršve koje su figurale sa obližnjeg zida.
Kao što tenisači biraju loptice prije svakog servisa tako je i on dobro odmjerio koju će vršvu u ribolov ponijeti. Nakon dugog premišljanja izabrao je prvu s lijeva i sjeo na tronožni škanj provjeravajući da mu nije kakvo oštećenje na vršvi promaklo.

U to vrijeme njegova kći jedinica od kiše se skrivala pod stolom na terasi ispred kuće. Pričala je sa svojom bezglavom lutkom popravljajući joj haljinicu. Buljila je u jednu staru murvu što izranja visoko sa druge strane ceste duboko svjesna da ta murva daje plodove koji će nahraniti njenu malu kornjaču pronađenu u vrtu prošli tjedan. U tu kišnu idilu nikako se nije uklapao veliki žuti kombi City Expressa koji se u tren ukazao pod murvom. Dok su se vrata kombija otvarala, kao iz neke zakukuljene čahure izranjao je kišobran poput crnog leptira s namjerom u nebo da se vine. Ispod kišobrana koračao je čovjek srednjih godina u službenom žuto-plavom kombinezonu noseći u ruci paket veličine kutije za cipele. Pogledao je adresu na kutiji, pa broj kuće i uputio se do stotinjak stepenica udaljenog odredišta.

- Da draga. Hoću ljubavi, ne brini. Volim te. – rekao je, a zatim, pogledavši na zaslon mobitela, pritisnuo tipku na kojoj je naslikana crvena slušalica
Bio je naslonjen na badanj kojeg je odlučio pokloniti starijem bratu jer mu zauzima previše prostora u konobi. Iz unutrašnjosti badnja čuo je glas svog oca :
- Požuri sine. Skoro će noć, a ti gaziš to grožđe poput neishranjene djevojčure.
Krenuo je do vrata i izuo cipele, a nazuo čizme pogodne za ovo močvarno područje. Iznio je vršvu i veslo koje se nalazilo iza vrata, te zaključao za sobom.

- Mala, gdje ti je otac? – pitao je kurir
Djevojčica ništa nije odgovorila. Bila je opsjednuta popravljanjem suknjice svoje najdraže lutke tako da i nije primjetila da netko stoji pokraj nje. Kurir se sagnuo pogledavši u lutku zainteresirano.
- Mala, zašto ta tvoja lutka nema glavu?
- Zato jer je tata skinuo.
- Zašto?
- Jer ga podsjeća na mamu – reče djevojčica pogledavši ga svojim velikim zelenim očima
Njihov razgovor prekinulo je sve bliže šuškanje kroz stabla mandarina koja su rasla odmah do kuće. Nekoliko trenutaka kasnije to šuštavo zelenilo ispljunulo je čovjeka u žutoj kabanici uprtog vršvom i naoružanog veslom.
- Dobar dan domaćine. – kurir će nasmiješen
- Dobar dan. Ipak je stiglo na vrijeme. – reče čovjek u žutoj kabanici odloživši vršvu i veslo sa strane
- Molim potpišite ovdje.
- Gdje?
- Tu. – kurir će pokazavši prstom
- Aha.
Platio je kuriru određeni iznos i pozdravio ga. Žuti kombi postao je udaljavajuća točka koja žurno napušta granice carstva kišne idile.

- Što gledaš? Uzmi ovaj paket i nosi ga u kuću. Pogledaj se samo kako si mokra! – rekao je
Pomogao joj je da se presvuče, a onda se konačno mogao posvetiti svom omiljenom hobiju –ribolovu.
- Ne idi nikuda iz kuće dok se ja ne vratim, jasno?! Vraćam se za pola sata – rekao je povišenim dušebrižnim očinskim tonom
Potvrdno je klimnula glavom gledajući ga sa ulaznih vrata kako uzima vršvu i veslo ostavljajući je opet samu.

Prije samog polaska uvijek bi lice umio u toj slatkoj vodi. To je bio poznati njegov ritual.
On, kao vladar rijeke, stajao je uspravno u svojoj trupici otisnuvši se veslom kroz guste trske od same obale. Promatrao je riječnu travu kako pleše i mijenja ritam. Rijeka je tamna danas. Travanj je.

Ona sjedi na obali gdje je izgažena trava. Prvi dan proljeća je. Smije se njegovim gluparijama koje izvodi samo za nju.

Prenuo ga je udarac trupe o kolac koji je virio iz rijeke. Pogledao je u pravcu obale na mjesto gdje je izgažena trava. Nešto je šušnulo kroz posječenu suhu trsku. Bjelouška je uplašeno kliznula u vodu i odvijugala na drugu obalu.
Izvadio je vršvu, tu zlokobnu napravu što zarobljava vodena bića i zauvijek ih odvaja od svijeta kojem pripadaju, i vješto je postavio na pravo mjesto. Zatim je krenuo kući.

- Tata, jel idemo kako smo se dogovorili? – pitala ga je kada se vratio
- Idemo kćeri draga. Nisam zaboravio, ne boj se. A i kiša je prestala. – odgovorio je
Nakon što se otuširao krenuli su. On, kćer i paket koji je stigao tog jutra.
Krenuli su iza brežuljka posjetiti njegovog oca, majku i onu čiji je glas ostao zarobljen u njegovom mobitelu.

*apdejt*

kod D.S.O. imate zanimljivu pričicu vrijednu naslovnice.