Evo ga. Đrk ponosno proviriva na vrhu strme ulice. Ta ulica podsjeća na one ulice u San Francisco-u. On zamamno njiše dupetom u uskim rebama i kulerskoj kožnoj jakni.
Ovo nije pederski post.
Još par koraka i stići će do odredišta; trafike u kojoj mu strina Milka radi, ako se proširivanje dupeta radom može zvati. U džepu mu upaljač, cener za cigare i snop beskorisnih ključeva koje nosi jer voli kada u džepu nešto zvecka. To ga smiruje…njegova duša tada miruje.
I njiše se on s noge na nogu kao Richard Ashcroft klimajući glavom na taktove zamišljene glazbe. Miču mu se svi sa puta i on…PAF…on nepomično leži na tlu. Do njega na tlu jedan oveći krumpir iz Harijevog supermarketa (bar tako Đuro, stručnjak za krumpirologiju sa Krumpirološkog fakulteta, tvrdi).
- Đrk, kako je?? – upita Đuro skenirajući pogledom strukturu krumpira
- Evo, nije loše Đuro. Malo krvarim od dosade. – Đrk će sklanjajući slomljene sunčane cvike koje su do tada skrivale raskrvavljenu arkadu
Đrk je zgrabio krumpir iz Đurine ruke i bauljao cestom do trafike.
- Milka, daj mi paketić maramica.
- Isuse, tko ti je to napravio?? – Milka će prepadnuta njegovim izgledom
Nije odgovorio. Uzeo je maramice ne plativši i zabauljao natrag prema Đuri.
- Jel Đuro, jesi vidio išta??
- Đrk, oprosti ali nisam ja cinkaroš.
Đuro se ipak sjetio da je nešto vidio nakon što ga je Đrk počeškao po vratu malenim švicarskim nožićem. Nakon trideset i tri i pol sekunde Đrk je zvonio na vrata stana na trećem katu lijevo. Otvorila je gospođa Mira.
- Dobar dan mladiću, koga trebate? – pitala je
Odgurnuo ju je u stranu i ljutito (sa krumpirom u ruci) uletio u stan. Čuo je nekakvo šuškanje u drugoj prostoriji. Pohitao je tamo i imao je što vidjeti : Petru u svom "specijalnom" vozilu. Držala je krumpir u ruci. Imala je blagi osmijeh, hipnotizirala je svjetlucavim očima.
Bila je to ljubav na prvi krumpir.
Pola sata proveo je Đrk sa Petrom i njenom mamom u ugodnom razgovoru. Zamislite, čak je i cenera iz džepa donirao Petrinoj mami koja skuplja priloge za ugradnju "specijalnog" lifta u njihovoj zgradi. Otišao je sretan…ispunjen. Ovo je jedan od onih rijetkih dana. Odlučio je uživati u njemu do kraja.
Nastavio je hodati ulicom u nadi da će ga još koji krumpir pogoditi u glavu. Da, takvi su vam muškarci. Daš im jedan krumpir u glavu, a oni bi odmah dva,tri…pet.
- Ej, Đrk…
- O Šele, šta ima?
- Ej Đrk što si šenuo? Gdje si sa tim krumpirom krenuo…hehe.
- Odoh doma. Dekintiran sam. – Đrk će
- Aj, ne zajebaji. Častim te kavom.
- Ok, kad si navalio.
Ušli su u obližnji kafić. Na vratima se jasno vidio natpis : "Zabranjeno unošenje krumpira". Prokrijumčario ga je u jakni.
- Reci mi Šele, šta je sa Đolom? Ne viđam ga često.
- Bolje da ga ne viđaš. Čovjek ima ljubavnih problema.
- Kakvih?
- Vara ga ljubavnica sa mužem.
- Gadno brate.
- Gadno.
- Nego, šta sam ti mislio reć…
- Ček, ček…slušaj. – Šele će
- U2?? – primjeti Đrk
- Aha.
- Znaš li Šele da je Bono imao gadnu nezgodu neki dan? – upita Đrk
- Kakvu?
- Čitao si njegovu izjavu u novinama da ga je Berlusconi zajebao?
- Jesam, i?
- Bono se kladio sa ekipom iz benda da će prespavati noć u krevetu hotelske sobe zajedno sa Berlusconijem, a da se ništa neće dogoditi, jer je znao da je Berlusconi obećao apstinirati od sexa do 9. travnja.
- I, šta se dogodilo? – upita Šele
- Ništa. Berlusconi je lagao glede datuma. – Đrk će srknuvši kavu nezainteresirano

U to isto vrijeme u servisu kod Strokewskog ništa novoga osim informacije da je na šegrtovanje primio nekog malog po imenu Toni. Priča se po gradu da taj mali nije uspio na glazbenoj sceni.
- Toni, hajde zaprimi na servis ovaj laptop od gospodina Berlusconija.
- Nema frke šefe.
U trenutku dok je predavao laptop Toniju, gospodin Berlusconi je snažno kihnuo i sprava je ispala iz šegrtovih ruku.
- O, neee…moje godine mukotrpnog rada odoše u vjetar.
- Smirite se gospon Berlusconi. Možda se još vaš laptop uspije spasiti. – Toni će
U taj tren iz laptopa je nešto zaiskrilo i on se zapalio. Toni ga je brzom intervencijom vatrogasnim aparatom ugasio.
- Gospon Berlusconi…žao mi je što je mene zapala ta dužnost, ali moram vam objaviti da je vaš laptop upravo preminuo. – Toni će
- Aaaaaaaaaaaaaaaaaaiiihiiii…. – plakao je Silvio tipičnim digićkim stilom
- Smirite se. Donijet ću vam isti ovakav, samo nemojte plakati. Evo, dolazi.
U taj tren u servis je ušao Đrk i upitao :
- Dolazi? Tko dolazi?
A Toni će na to :
- Dolazi kiša sa sjevera, jastuk miriše al` boli tvoja nevjeraaa…
Fiktivna subjektivna kamera proletjela je kroz zid servisa na ulicu u obližnji kafić ispred kojeg je sjedila Milka Babović.
Toni je imao više sreće. Proletio je kroz otvoren prozor servisa.
Milkin komentar bio je otprilike ovakav :
- Kakav divan let. Dvostruki aksl, trostruki tulup…za gledatelje sa crno-bijelim televizorima napomena da je Tonijevo lice berlinsko-plave boje.