MALI SUNCOKRET
29.11.2013., petak
S „Ajfelovog mosta“:Pismo kolegama, prijateljima i suborcima, članovima HDDU-a Dragi moji, Prvo, ne mogu vjerovati da tako jako tiho šutite, da vas ima samo nekoliko koji imate hrabrosti progovoriti! Ne mogu vjerovati da ne vidite ili nećete da vidite, da odosmo u 7 p.m. ako u nedelju 1. 12. 2013. pobijede ovi koji ne priznaju, koji ne vole, koji mrze, koji ne podnose, kojima se gadi sve što je drugačije od njih. Danas je to neko drugačije seksualne orijentacije, a sutra, jako brzo, to je žena koja ne može ostati u drugom stanju, dijete koje ima celebralnu paralizu, neko ko nema kosu ili neka prelijepa curica koja nije pristala na seks sa nekim majmunom od prve, istu noć! Dragi moji, da li vi vidite da ste sutra problem svi vi koji ste drugačiji, a bojite se priznati sami sebi da ste drugačiji. Ali, ne bojte se! Ako oni pobijede, vrlo brzo prepoznat će oni vas i obilježit će vas žutim trakama oko lijeve ruke i jako pristojno objasnit će vam da ste građani drugog reda i da su vaša prava na život i suživot jako, jako ograničena! Pa tako, dragi moji, promislite, zamislite se i vidite šta ćete i kako ćete. Od srca i iskreno Dejan Aćimović 29. 11. 2013. Izvor: „Ajfelov most“ Miljenka Jergovića |
27.11.2013., srijeda
"Less is more"Baš i ne volim jesti prstima ni kući ni vani. Više mi paše raditi to priborom za jelo, jer me bilo kakvi tragovi hrane na rukama čine nervoznom, pa ih svaki čas brišem ili otresam. Kvare mi ti pokreti užitak u jelu, i za razliku od „fast food generacije“, pripadam onoj koja je učila da je dozvoljeno samo mali broj jela konzumirati rukama. No sve se mijenja pa i ponašanje za stolom, a ja se još trudim prilagođavati modi. Hrana, njen okus i izgled pobijedili su svojim sadržajem i formom i formu ponašanja, tako da sam već naučila bez nervoze prstima pojesti usput „chicken wings“ ili „fish & chips“ umačući ih u slatko-kiseli sos koji volim. Nekidan, za one duge kiše, gledajući kako sam se smotala u klupko šutnje, u želji da me malo oraspoloži i trgne iz te moje tišine, sin predloži odlazak na ručak. Skoro ga odbijem, ali kada sam čula koje restorane spominje, pristanem. Pita me: Hoćeš u Kišu ili Mali bar? „Kišu“ u Staroj Vlaškoj, „soul food“ restoran smješten u kući Augusta Šenoe ostavili smo za neki nekišoviti dan u meni i oko nas, i otišli u „Mali bar“ u Vlaškoj. Nemam namjeru reklamirati restoran, vlasnika i cijene, nego samo reći kako sam uživala u svim izabranim jelima koja se nude u malim količinama i nizu. Sitni su „tamo zalogaji“, ali slasni, lijepi i mirisni... „finger food“ da prste poližeš. Iako sam umačući hranu u 5-6 vrsta ukusnih umaka malo usosila prste, nisam bila nervozna:-), niti više sumorna, što je bio jedan od povoda našem izlasku. Dapače, raspoloženo sam brbljala, unatoč kiši koja je i dalje prala krovove u nekad najdražoj mi zagrebačkoj ulici. Ovo sam uslikala, tek toliko, da me mini verzija nečeg podsjeti jednom, ili opomene, koliko se sreće i zadovoljstva krije i u „malom“...  (Published on Apr 26, 2012 BRUCETHEBOSS2013) Bruce Springsteen "Streets Of Philadelphia" |
26.11.2013., utorak
KUDA?Moj prijatelj je bio gimnazijalac kada su dobili to nasljedstvo. Stiglo je iznenada od osobe koju nikad nije upoznao, ali je bila glavni lik u pričama iz mladosti njegove majke. Dvije prijateljice D. i R. su zajedno pohađale sve razrede, istovremeno čitale Dostojevskog, putovale, zabavljale se na Divčibarama i Zlatiboru, a u Beograd odlazile na koncerte, izložbe i pozorišne predstave. Bile su mlade damice, kćeri jedinice dobrostojećih roditelja. Nakon gimnazije majčina prijateljica odlazi na studije, a njegova majka ih zbog teško lječive bolesti kostiju odlaže. A onda stiže onaj rat. Otac njegove majke za rata mlad umire, a po završetku rata, umire joj i majka. Bogatstvo se topi. Njihovo imanje u obliku velikog ćiriličnog slova P nova vlast kroji i reže preko G do latiničnog slova I. Osiromašena i sama, iako bolesna, teta R. počinje raditi kao službenica. Nekoliko godina iza, udaje se za kolegu i ubrzo postaje majka dvoje djece. Tih godina njena prijateljica D. živi u velikom, dalekom gradu, bavi se znanošću, i sredinom šezdesetih postaje sveučilišna profesorica. U pismima više ne spominje želju za udajom ili djecom. Koliko često su ta pisma stizala, ja koja ovo pričam, ne znam. Kada je gospođa D. saznala za svoju neizlječivu bolest i skoru smrt, testamentom svojoj prijateljici R. ostavlja svu ušteđevinu i kuću sa stvarima u elitnom dijelu grada, uz zahtjev da se njenoj kućnoj pomoćnici omogući nužni smještaj. Neočekivano nasljedstvo mijenja život jedne skromne obitelji. Čudom, i nečijom dobrotom, on postaje ljepši. Sreća koju je donio novac i ponos što su baš oni izabrani, odnosno prijateljstvo, ublažilo je tugu njegove majke za prijateljicom iz mladosti. Kuću su prodali nakon par godina dvoumljenja, a sa stvarima koje su zadržali, čitav minuli život jedne žene, potpuno različit od njihovog, doselio se iz dalekog grada u njihov gradić na imanje u obliku slova I. Slike u koje je gospođa D. nekad gledala popunile su njihove zidove, bezbroj knjiga pronašlo mjesto na policama, a njihov stari namještaj su zamijenile udobne fotelje i sofe majčine prijateljice. Iz tad prepunih ormara, pričao mi je, njegove su prijateljice razgrabile kolekciju šešira i šetale ih rodnim gradom vlasnice, što je njegovu majku posebno usrećilo. U vrijeme kad sam ja postala slušač te velike obiteljske ponos priče, ona je izgubila onu euforičnu notu, a i novac se potrošio. Ostala je suština, svedena na tihu i pomalo tužnu povijest prijateljstva dviju djevojaka. Teta R. ju je pričala blagim glasom koji sam voljela, i sklona detaljima, uvukla me u jedan tuđi život duboko, čak jače nego sam trebala. Možda se to dogodilo kada sam prihvatila ponuđene stvari koje su pripadale pokojnici, kao poklone. Rečeno mi je da izaberem što hoću, izuzev knjiga i slika. Sviđala mi se jedna lampa, na koju sam često skretala pogled, ali iz pristojnosti, ne i prst. Ipak, u želji da i ja doprinesem trajanju i putu njima bitnih sjećanja, privučena sivilom naslova slike nepoznatog mi umjetnika, Kuda? Ili Kam? odabrala sam jednu razglednicu. Razglednica, kupljena tko zna gdje, neispisane ali išarane poleđine, čuvala je tragove igre nečijeg djeteta. Nismo znali čijeg. Uz to sam uzela i slona od crnog oniksa, najmanjeg sa staze sreće, malog čuvara moje sreće i tuđih uspomena. A onda mi je ponuđeno nešto što nisam mogla odbiti. Znajući za šnajdersko umijeće moje majke, teta R. mi je poklonila za to vrijeme i prilike luksuzan mantil od meke crne kože sa krznenim ovratnikom. Prekrojen po mom stasu i ukusu, svugdje s radošću nošen, nakon nekoliko godina u mom vlasništvu, neočekivano se preselio na zagrebačke ulice. Često me tad pratila misao da se mantil vratio doma. Ponekad mi je bilo žao što osim imena vlasnice, nisam imala nikakve podatke i mogućnost da došećem u njemu do Mirogoja i njenog vječnog doma. A onda... Vremenom, slonić od crnog oniksa, kamena za kojeg kažu da je simbol hrabrosti, nestao je s ostalim igračkama moga sina. Crni kožni mantil je otišao putem Crvenog križa, a sa sivila razglednice se za četrdeset godina mog posjedovanja izbrisalo u desnom donjem kutu ime slike Gabrijela Jurkića: „Kuda?“. Preživjelu razglednicu ostavljam ovdje, zajedno sa slikom iz umjetničke galerije, umjesto cvijeća za prijateljice, D. i R. To je jedini način da im se zahvalim što je priča o njihovom prijateljstvu obogatila i mene i moju galeriju sjećanja.   Gabrijel Jurkić (Livno, 24. ožujka 1886. - Livno, 25. veljače 1974.), bosanskohercegovački slikar hrvatskog podrijetla.  |
25.11.2013., ponedjeljak
NHG„Aktualna kampanja za referendum o ustavnoj definiciji braka kao zajednice muškarca i žene nije zaobišla ni dodjelu nagrada hrvatskog glumišta. Glumica Urša Raukar u jednoj je od glazbenih točaka na harmonici istaknula natpis "protiv", a ravnateljica Talijanske drame riječkog HNK Laura Marchig, primajući nagradu za najbolju dramsku predstavu, ustvrdila je da nije lako izabrati jedno manjinsko kazalište za tako prestižnu nagradu. "Da prođe referendum, mi možda ne bismo ni postojali...", rekla je Marchig pozdravljena burnim pljeskom publike.“ (JL) „O, Bože...“ Kako još nije moguće i slikom i zvukom ilustrirati ovaj dio teksta iz današnje štampe o sinoćnjoj dodjeli Nagrada hrvatskog glumišta, a bilo je, doista, ono baš... impresivno, potrebno, i dobro došlo... uz čekanje... Vanda Winter: (Published on Nov 24, 2013 Lidy Zg) Dodjela Nagrada hrvatskog glumišta 2013. Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu. |
21.11.2013., četvrtak
CJEPIVOU školi smo učili legende o zmijama. Jedna kaže, kako je na svom putu ka gore, indijanski mladić u hladnim vrhovima, unatoč strahu od ugriza, spasio zmiju od smrzavanja. Vjerujući u zmijsku riječ, u njedrima ju je odnio u toplu cvjetnu dolinu, i kad ju je spustio na zemlju, ona ga je ugrizla. Razočaran i nesretan on podsjeti zmiju na obećanje da će ga poštedjeti otrova ako joj pomogne, a zmija mu odgovori da je znao što je i tko je ona kad ju je uzeo u ruke. Uz tu priču iz škole, od djetinjstva pamtim i jednu obiteljsku. Moja baka iz-Ljubi-je tvrdila je kako u njenoj ljetnoj kuhinji povremeno boravi zmija koja čuva kuću. I da tu čuvarkuću moraš i ti čuvati, jer ako je ubiješ, prema legendi, čeka te dugogodišnja nesreća. No, ljeti je ipak bila na oprezu, pa je na nekoliko mjesta u dvorištu i kućnom pragu palila nešto slično današnjim bakljama. Sjećam se nekih limenih tanjurića i krpa koje su namočene u ulje gorjele. Štitila nas je na taj način i od te domaće zmije, i onih koje su eventualno mogle dopuzati tko zna iz koje i čije trave. Najsretniji dani mog djetinjstva vezani su za te jednomjesečne boravke kod bake. Kako dva djeda i drugu baku nisam imala, baka J. je dobila svu moju ljubav. Ljeti, valjda zbog te silne sreće koja me okruživala, uspavljujući svoj strah od zmije koju nikad nisam srela, vjerovala sam samo u bakinu priču, kao u cjepivo. Ali zimi, kada bih se poželjela bake i ljeta, vjerovanje u onu legendu iz škole bi zagospodarilo i moj probuđeni strah kvario je čaroliju maštanja. Naravno, majci jesam, ali baki nikad nisam pričala o tom. Ne bih ni ovdje, ali me ovih dana ponovo odgledan film i njegova legenda, uz glazbu, vratio mojim starim pričama. Bez koketiranja sa cjepivom. (Published on Apr 9, 2012 emil braun) (Uploaded on Dec 28, 2009 Minatour639) (Uploaded on Nov 12, 2011 Gio Green) |
12.11.2013., utorak
K'o novo!
ZAVOĐENJE
„Životinjsko carstvo“ je ona mala čokoladica koju pojedete u dva slasna zalogaja, isto kao Torticu. Ima li što ljepše od tog! Nema! Možete ju podijeliti, a možete i sami pojesti, na brzaka da vas nitko ne vidi, da ne morate otkinuti djelić čarobnog zalogaja ni bratu, a bogami ni djetetu, kojem bi svaki zalogaj od usta dali. To je jedina cijela čokolada ili čokoladna napolitanka za koju ne osjećam grizodušje ako ju sama gricnem. Kad mi padne na pamet nešto slatko, to su te dvije delicije koje su mi uvijek pri ruci kao dostatan lijek mojoj čežnji za slatkim. „Zavedu“ me po izlasku iz samoposluge, u kratkom predahu reklama dobrog filma, u tramvaju, u šetnjama besanicom. To je moj čokoladni zavičaj, to su moje prve životne želje, to su ostvarivi snovi mog djetinjstva i moje prve krađe u trgovini. Sličice životinja iz čokoladica su jedine kolekcije od mnogih u ranom i kasnom životu koje nisu bile skupe, dosadne, niti su kog opterećivale. Majka ih je s nama uporno sakupljala i lijepila. Koliko je samo čokoladnih zalogaja obradovalo naše nepce da bi se sakupilo tih 250 primjeraka faune iz cijelog svijeta i usput mnogo naučilo bez velikog truda. Doduše, meni je jednom majka rekla u šetnji Maksimirom: „Ti, sine, nekako slabo poznaješ životinje.“ Pitajući otkud bih to znala, odgovorila je: „Pa, iz albuma Životinjsko carstvo.“ Smijala sam se k'o blesava. Bilo je to nakon posjete Zoološkom vrtu u laganoj šetnji i priči mlade trudnice i njene majke. Ubrzo po tom događaju, majka je nastavila sakupljati sličice za svog prvog unuka, pa za još trojicu ubrzo dobrodošlih. Sličice su se gomilale, mreže poznanstava širile, pismima se izmjenjivali duplići, čak i telefonom dogovarali susreti u Zagrebu da se što brže dođe do Zmijskog cara ili Muflona. Uživala je majka u tom, a ja svesrdno pomagala baki i unucima, kupovinom i jelom. Sa pet uporno punjenih i popunjenih albuma istih slika, napokon naučila i zapamtila, puno. Nagradni paketi za popunjeni album i u onim davnim vremenima mog i sestrinog djetinjstva, isto kao u doba igre naše djece, bili su radost ravna mitskom paketu „strica iz Amerike“. Uz Krašev poklon paket mogli ste osjetiti radost tog zbroja najdražih proizvoda, slatku kolekciju, koju, da se razumijemo, i nakon najvećih kupovina i bez krize ili škrtarenja niste mogli upotpuniti, ma koliko to uvijek htjeli i odlagali. Uz povik: Ima li što ljepše od Kraševe čokolade! U našoj obitelji bi generacije, bez pogovora odgovarale: Nema! I kada nam je život omogućio da okusimo u svijetu daleko poznatije brandove čokoladnih slastica, čiji su se zalogaji skupo plaćali, isti odgovor je ostao naša istina. Proteklih prosinačkih blagdana nisam imala vremena, a ni želje smišljati što pokloniti dragim osobama, pa sam odlučila napraviti slatke paketiće od isključivo Kraševih proizvoda. Birala sam s radošću. Svega se tu našlo: od već spomenutih delicija, preko Kikića, 505 s crtom, Fontane, Dorina, Rum pločica, Griotta, do „kraljice“ okusa: Bajadere. I dok sam na blagajni pakirala kupljeno, računajući na brzinu koliko će me sve to koštati, blagajnica reče štancajući barcodove s Bajadera i Griotta: „Samo nam je još ovo ostalo!“ Ne shvaćajući točno značenje njenih riječi, na moj začuđeni pogled, nastavila je: „Sve smo prodali. Samo su još Bajadera i Griotte, naše.“ „Nemoguće... kako, komu, čemu“, rekoh. „Moguće, gospođo! Valjda Amerikancima “, sjetno reče mlada i lijepa žena. Kako je to jedina i dalje ne provjeravana informacija o tom biznisu, došla iz usta umorne žene s blagajne u predblagdanskim danima, s nadom da ipak nije točna, bilježim je ovdje „za svaki slučaj“. Bilo bi mi kasnije žao da u albumu mog života ostane prazno mjesto. A i lakše se diše... svaka na ovom mjestu ulijepljena „sličica“ je meni, Bronhi. * UMJETNOST ZAVOĐENJA „Sočna mediteranska višnja u finom alkoholnom punjenju obavijena prepoznatljivom Kraševom tamnom čokoladom, odlike su GRIOTTE, tog jedinstvenog deserta poznatog generacijama potrošača. GRIOTTE su jedan je od nositelja Kraševog imagea, a i danas se proizvode po izvornoj recepturi staroj gotovo 90 godina. Potvrda visoke kvalitete GRIOTTE je i znak “Hrvatska kvaliteta” koji Hrvatska gospodarska komora dodjeljuje samo odabranim proizvodima.“ Post je objavljen 01.02.2011. u 00:09 sati. (Preneseno 14. 11. 2011. LuminusHR) |
11.11.2013., ponedjeljak
ŽIVJELI!Jest da se za ozbiljno slavilo proteklog vikenda, ali danas je: Martinje ili blagdan svetog Martina dan je Svetog Martina iz Toursa († 11. studenog 397.) koji se diljem srednje Europe odlikuje po brojnim običajima slavlja i proslava. U sjevernoj Hrvatskoj i Sloveniji na dan sv. Martina se njeguje tradicionalni pučki običaj simboličkog prevođenja mošta u mlado vino ("krštenje vina") (Wikipedija) Ne dajte se ovom hladnom vjetru! Živjeli,  , veseli i stabilni bili!(Objavljeno u 2. 11. 2012. jože piko) Klapa PASIKA, izadji iz moje case feat Noemi Zovko (Preneseno 5. 04. 2011. mabo100) |
09.11.2013., subota
1963.Čitam danas o 50. godišnjici smrti američkog predsjednika Johna F. Kennedyja ubijenog u Dallasu 22. studenog 1963., i opet, po tko zna koji put u životu, jedan drugi događaj mi sijevne glavom. I uvijek tako, uz ovu tragediju, protrese me i misao na potres u Skoplju koji se dogodio u ljeto iste godine, točnije 26. srpnja 1963. Pored slike zabrinutih lica mojih roditelja, majčinih suza i očeve duge šutnje, ta dva tragična događaja povezuje i još jedno moje sjećanje. Naime, oba puta je meni, tada devetogodišnjem djetetu, zbog tragedija bila uskraćena jedna radost: kino predstava. Kako se otkazivanje nekog kulturnog sadržaja u znak žalosti i solidarnosti događalo prvi put u mom životu, a u istoj godini i kratkom vremenskom periodu dva puta, te dvije tragedije su se trajno splele s mojom dječjom tugom zbog neodlaska u kino. Stanovali smo tad još na „mojoj Adi“. Sestra i ja smo na dan skopske tragedije (opet) dobile očevu dozvolu za odlazak u kino. Kao i uvijek dotad, žureći smo prelazile Drveni most i dio Titove pored Hotela da stignemo do zadnjeg ćoška ulice „ispod Grada“ i prvog kino plakata na Jovanića (ili Jovanovića) kući između dva izloga „Mehine“ željezare. Tu bismo zastale, i još jednom pročitale imena glumaca (rijetko i redatelja) na šarenilu plakata i pogledali najavu sljedećeg filma. Put bi nastavile jednako žureći korzom „pored Džamije“ i Gradske kafane, „uz Varoš“ do Doma kulture u kojem se nalazila kino sala. Sve je to bila Titova ulica, ali svaka od tih dionica puta imala je posebno nepisano ime, značaj, i mogućnost važnih susreta. Kako smo tog ljeta na prvom plakatu zatekli velikim slovima obavijest OTKAZANO, vratile smo se u tjeskobnu atmosferu doma i radio vijesti, i isto to ponovile u jesen iste godine. Tih dana su se puno čitale novine, gledale i pokazivale slike tragičnih događaja, dopunjavale priče novim vijestima, uz puno uzdaha i pokoji jecaj. Djeca ne vole kada se tuga uvuče u njihov dom, i duže je pamte od radosti. U kino se krenulo ponovo nakon dâna žalosti. U Filmskim žurnalima sam sa strahom gledala slike obje tragedije i shvatila njihovu veličinu. U školi smo pričali o tom, a ja sam se malo stidjela svojih prvih tadašnjih misli, i trudila se što prije ih zaboraviti. Ali, desetljećima razdvajane emocije i razvrstavane događaje, danas je sjećanje, nakon 50 godina, ponovo spojilo… Ono takvo, sigurno neće umanjiti moj spomen na žrtve i tuge dviju tragedija iz godine 1963. SKOPJE ~ 26.07.1963. (Preneseno 25. 07. 2010. makarska315) "Potres u Skoplju 1963. (makedonski: !:>?A:8 75 John Fitzgerald Kennedy (Brookline, 29. svibnja 1917. - Dallas, 22. studenog 1963.) (Preneseno 7. 04. 2009.INicolayIzo) "Dok se u otvorenom automobilu vozio ulicama u društvu supruge i teksaškog guvernera Johna Conallyja, na povorku su ispaljena tri hica iz puške. Jedan je metak pogodio i ranio Conallyja, a dva su pogodila Kennedyja - jedan u vrat, i jedan u glavu. Kennedy je odmah odvezen u bolnicu gdje je nedugo potom proglašen mrtvim." (Wikipedija) |
07.11.2013., četvrtak
BEAUTIFUL NEWSKada gradonačelnik najvećeg grada u SAD postane čovjek u čijoj biografiji piše da je ljevičar, demokrat i putnik koji je u mladosti obišao SSSR i Kubu, i da mu je supruga pjesnikinja, moram reći: Beautiful news! Iako su mu protivnici neke od tih biografskih detalja najviše spočitavali, 73 posto birača New Yorka nije imalo ništa PROTIV. Dapače… "Eppur si muove" (vidi mene  )Novi gradonačelnik New Yorka je Bill de Blasio (52). O „Big Billu“ će se u narednim godinama pričati, a ja bih za početak (skromno) predstavila njegovu suprugu Chirlane McCray (58), spisateljicu, pjesnikinju, nekadašnju iznimno aktivnu lezbijsku aktivisticu, i majku njihove djece Dantea (16) i Chiare (18). Ne samo zbog onog da iza uspješnog muškarca stoji uspješan životni partner, nego što me postojanje ove Žene u Svijetu obradovalo kao rijetko što u zadnjih skoro šest godina, tj. otkako sam na blogu te u prilici da ne šutim, nego podijelim svoje zadovoljstvo. (Objavljeno u 5. 11. 2013. HuffPost Live) I Used to Think I used to think I can’t be a poet because a poem is being everything you can be in one moment, speaking with lightning protest unveiling a fiery intellect or letting the words drift feather-soft into the ears of strangers who will suddenly understand my beautiful and tortured soul. But, I’ve spent my life as a Black girl a nappy-headed, no-haired, fat-lipped, big-bottomed Black girl and the poem will surely come out wrong like me. And, I don’t want everyone looking at me. If I could be a cream-colored lovely with gypsy curls, someone’s pecan dream and sweet sensation, I’d be poetry in motion without saying a word and wouldn't have to make sense if I did. If I were beautiful, I could be angry and cute instead of an evil, pouting mammy b**ch a ni**er woman, passed over conquested and passed over, a ni**er woman to do it to in the bushes. My mother tells me I used to run home crying that I wanted to be light like my sisters. She shook her head and told me there was nothing wrong with my color. She didn’t tell me I was pretty (so my head wouldn’t swell up). Black girls cannot afford to have illusions of grandeur, not ass-kicking, too-loud-laughing, mean and loose Black girls. And even though in Afrika I was mistaken for someone’s fine sister or cousin or neighbor down the way, even though I swore never again to walk with my head down, ashamed, never to care that those people who celebrate the popular brand of beauty don’t see me, it still matters. Looking for a job, it matters. Standing next to my lover when someone light gets that “she ain’t nothin come home with me” expression it matters. But it’s not so bad now. I can laugh about it, trade stories and write poems about all those put-downs, my rage and hiding. I’m through waiting for minds to change, the 60’s didn’t put me on a throne and as many years as I’ve been Black like ebony Black like the night I have seen in the mirror and the eyes of my sisters that pretty is the woman in darkness who flowers with loving. Chirlane McCray, 1983. |
05.11.2013., utorak
Prije sna...Dušan Kovačević, srpski dramski pisac i scenarist, autor Balkanskog špijuna, Radovana III., Ko to tamo peva, Podzemlja, Maratonaca… i sveg onog što u Wikipediji piše, nedavno je stvorio i nešto što tamo (još) ne piše. Dušan je svojoj kćeri Leni poklonio pjesmu „San“ u nekoj za nju posebnoj prilici. Stihove koje je pisao u tajnosti uglazbio je kompozitor Vlado Marković, što je , kako kaže Lena, bio na neki način i omaž Lazi Kostiću „Među javom i med snom”. Kako Kostićeva pjesma ove godine slavi 150. rođendan, riječima Isidore Sekulić, prije sna, čestitam joj rođendan: "Pesmica „Među javom i med snom“ čitaće se, ako nas bude, i posle hiljadu godina: kratka je i penasta, umilno vesela i umilno očajna, klasična je." Među javom i med snom Srce moje samohrano, ko te dozva u moj dom? neumorna pletisanko, što pletivo pleteš tanko među javom i med snom. Srce moje, srce ludo, šta ti misliš s pletivom? k'o pletilja ona stara, dan što plete, noć opara, među javom i med snom. Srce moje, srce kivno, ubio te živi grom! što se ne daš meni živu razabrati u pletivu među javom i med snom! Laza Kostić, 1863. A kako je Lena „prihvatila“ očev poklon! Prije sna, pogledajmo... „San“: (Objavljeno u 30. 09. 2013. lenakhan02) * Dodatak, uz kišu, nakon jutarnje kavice: (Objavljeno u 1. 08. 2012. spanac26) |
04.11.2013., ponedjeljak
2 ASA
Iz svijeta sporta
„Fudbaler Pari Sen Žermena Zlatan Ibrahimović uživo je pratio meč polufinala Mastersa u Parizu između Novaka Đokovića i Rodžera Federera. Švedski as je sedeo u loži zajedno sa suprugom Helen Seger, i sinovima Maksimilijanom i Vinsentom. * Po završetku meča sa Federerom Đoković je pozvao Ibrahimovića da siđe na teren kako bi odigrali jedan poen. (Objavljeno u 2. 11. 2013. marsellais45) Reket za Zlatanovog sina „Đoković je posle pobede nad Davidom Fererom prišao tribini, a posle pozdrava sa svojom verenicom i timom, reket je poklonio sinu Zlatana Ibrahimovića, koji je u društvu oca pratio i ovaj nastup najboljeg srpskog tenisera svih vremena. (Objavljeno u 3. 11. 2013. ChuckyRMC) 'Zlatan je u ova dva dana bio tu sa porodicom, hvala mu što je bio uz mene. Juče kada smo igrali... Zlatane, pokazao si veliki potencijal. Možda ne baš veliki potencijal kao fudbalski, ali mogao bi da budeš uspešan i u tenisu', rekao je Nole uz smeh.“ Izvor: Blic, B92 |
Hvala Đorđe! 
