Čitam danas o 50. godišnjici smrti američkog predsjednika Johna F. Kennedyja ubijenog u Dallasu 22. studenog 1963., i opet, po tko zna koji put u životu, jedan drugi događaj mi sijevne glavom.
I uvijek tako, uz ovu tragediju, protrese me i misao na potres u Skoplju koji se dogodio u ljeto iste godine, točnije 26. srpnja 1963.
Pored slike zabrinutih lica mojih roditelja, majčinih suza i očeve duge šutnje, ta dva tragična događaja povezuje i još jedno moje sjećanje. Naime, oba puta je meni, tada devetogodišnjem djetetu, zbog tragedija bila uskraćena jedna radost: kino predstava. Kako se otkazivanje nekog kulturnog sadržaja u znak žalosti i solidarnosti događalo prvi put u mom životu, a u istoj godini i kratkom vremenskom periodu dva puta, te dvije tragedije su se trajno splele s mojom dječjom tugom zbog neodlaska u kino.
Stanovali smo tad još na „mojoj Adi“. Sestra i ja smo na dan skopske tragedije (opet) dobile očevu dozvolu za odlazak u kino. Kao i uvijek dotad, žureći smo prelazile Drveni most i dio Titove pored Hotela da stignemo do zadnjeg ćoška ulice „ispod Grada“ i prvog kino plakata na Jovanića (ili Jovanovića) kući između dva izloga „Mehine“ željezare. Tu bismo zastale, i još jednom pročitale imena glumaca (rijetko i redatelja) na šarenilu plakata i pogledali najavu sljedećeg filma. Put bi nastavile jednako žureći korzom „pored Džamije“ i Gradske kafane, „uz Varoš“ do Doma kulture u kojem se nalazila kino sala. Sve je to bila Titova ulica, ali svaka od tih dionica puta imala je posebno nepisano ime, značaj, i mogućnost važnih susreta.
Kako smo tog ljeta na prvom plakatu zatekli velikim slovima obavijest OTKAZANO, vratile smo se u tjeskobnu atmosferu doma i radio vijesti, i isto to ponovile u jesen iste godine. Tih dana su se puno čitale novine, gledale i pokazivale slike tragičnih događaja, dopunjavale priče novim vijestima, uz puno uzdaha i pokoji jecaj.
Djeca ne vole kada se tuga uvuče u njihov dom, i duže je pamte od radosti.
U kino se krenulo ponovo nakon dâna žalosti. U Filmskim žurnalima sam sa strahom gledala slike obje tragedije i shvatila njihovu veličinu. U školi smo pričali o tom, a ja sam se malo stidjela svojih prvih tadašnjih misli, i trudila se što prije ih zaboraviti.
Ali, desetljećima razdvajane emocije i razvrstavane događaje, danas je sjećanje, nakon 50 godina, ponovo spojilo…
Ono takvo, sigurno neće umanjiti moj spomen na žrtve i tuge dviju tragedija iz godine 1963.
SKOPJE ~ 26.07.1963.
(Preneseno 25. 07. 2010. makarska315)
"Potres u Skoplju 1963. (makedonski: !:>?A:8 75
John Fitzgerald Kennedy (Brookline, 29. svibnja 1917. - Dallas, 22. studenog 1963.)
(Preneseno 7. 04. 2009.INicolayIzo)
"Dok se u otvorenom automobilu vozio ulicama u društvu supruge i teksaškog guvernera Johna Conallyja, na povorku su ispaljena tri hica iz puške. Jedan je metak pogodio i ranio Conallyja, a dva su pogodila Kennedyja - jedan u vrat, i jedan u glavu. Kennedy je odmah odvezen u bolnicu gdje je nedugo potom proglašen mrtvim." (Wikipedija)
Post je objavljen 09.11.2013. u 19:33 sati.