MALI SUNCOKRET
30.10.2013., srijeda
NIZOVIMože se reći da je ovogodišnji listopad bio jedini neobičan mjesec u jednoj sasvim običnoj kalendarskoj godini. Donio nam je sa sobom sva četiri godišnja doba, a kao dar produžio trajanje „malog ljeta“. Pamtit ćemo ga, kako statistike kažu, kao jednog od najtoplijih u sto otišlih godina, ali nažalost, nama i najtužnijih. U ovom čarobnom mjesecu, smrt se jako obahatila. Niz toplih dana pratio je u stopu u miru nezapamćen niz tužnih odlazaka. Uz povećan broj novinskih osmrtnica mnogima od nas neznanih ljudi, prečestim izvješćima o „putnicima za bolji život“ zaustavljenim u „plavoj grobnici“, čitali smo i o smrti onih za naš ljepši život zaslužnih, i većini nas znanih. U listopadu su nas zauvijek napustili: JOVANKA BROZ, Titova udovica i antifašistički borac; DOLORES LAMBAŠA, ljepotica hrvatskog glumišta; VINKO COCE, trogirski slavuj; BORIS MAGAŠ, hrvatski arhitekt s autorskim djelima od sarajevskog Muzeja revolucije do „poljudske ljepotice“; ALEKSANDAR TIJANIĆ, velikan jugoslavenskog i srpskog novinarstva; ARTHUR DANTO, američki filozof, teoretičar suvremene umjetnosti i prijatelj našeg Ivana Supeka. SRĐA POPOVIĆ, beogradski advokat i tražitelj „pravde za“: sve ljude… * Danas je priroda zaustavila dugi niz dana miholjskog ljeta, pa možda malo prorijedi i taj drugi, tužni niz… Od danas sam krenula u obilazak grobova. Do mnogih o kojima mislim ne mogu stići. Ali niz mojih, uz plamen grobljanskih svijeća uvijek istih misli, stigle su i ove, nedavno pročitane: U svom oproštaju od američke rock legende LOU REEDA, književnik Salman Rushdie je zapisao: “Moj prijatelj Lou Reed došao je do kraja svoje pjesme. Tako tužno. Ali, hej, Lou, ti ćeš uvijek hodati divljom stranom. I uvijek će biti savršen dan”.(JL) (Preneseno 8. 12. 2011. KiskeLynette) |
26.10.2013., subota
Čitanje naglasPod sloganom „Prostori slobode" u Beogradu traje 58. Sajam knjiga. Jedna od specijalnih gošći ovogodišnjeg sajma je udovica portugalskog književnika Josea Saramaga, novinarka i prevoditeljica Pilar del Rio. U četvrtak je prisustvovala promociji novog izdanja romana „Godina smrti Ricarda Reisa“. U puno lijepog, toplog i pametnog, rekla je i to, kako je Saramago insistirao da čitatelji njegova djela čitaju naglas, jer je tako književnost od antičkog vremena najbolje aktivirala pažnju slušatelja i čitatelja. Dugo već ništa nisam, ali ovo ću pročitati naglas: „Kao rijeka što svoje valove gleda, Tako ti promatraj dane, Neizvjesnog toka, I ako vidiš da s njima protječeš i ti, Šuti i pretvaraj se da to nije ništa…“  Iz: „Godina smrti Ricarda Reisa“, Jose Saramago (Preneseno 21. 01. 2011. Jumpcut Portugal) |
22.10.2013., utorak
OD POEZIJE DO...I. Remorker Dolaze snegovi, ne vredi, sve više i više mi smetaju studeni u kosu me nežno k'o sedefnu šnalicu udeni to mi treba, moj mali zaklon ispod neba Otkači šlepove, nanišani jutro i pusti tu lađju da klizi pronašli su Ameri šifru za to, take it easy lutko lepa, zrela se breskva nebom cepa Spusti svetla, oduzmi gas smešnih stvari se bojimo misliš da neko pita za nas kao da ne postojimo Stavi misli u prazan hod stresi zvezde k'o dudove i polako nasuči brod na te plišane sprudove, i sanjaj Odlaze selice, lepršaju malena jedra po nebeskoj pučini taj odlazak gusaka uvek me starijim učini put do raja, o zar je uzvodno do kraja (Đorđe Balašević) II. Tegljač ili remorker je brod koji se koristi za okretanje vuču i tegljenje drugih plovnih objekata u lukama, na otvorenom moru ili kroz rijeke i kanale. Kod nas se ovaj tip broda najčešće naziva remorker tal. rimorchio = tegljenje, vuča) Glavna karakteristika tegljača je jakost njihovog stroja u odnosu na veličinu broda, odnosno odnos snaga (P)/tonaža (T). Jakost postrojenja danas se kreće od 500 do 2500 kW za manje, lučke tegljače, dok oceanski tegljači imaju znatno jača postrojenja, koja se kreću i preko 20000 kW. Radi usporedbe, P/T odnos se za putničke brodove kreće većinom ispod 1, a kod tegljača ide između 2.2 (veliki tegljači), pa sve do 9,5 (lučki tegljači). Slijedeća karakteristika tegljača je njihova velika sposobnost manevriranja, čime se olakšava njihova upotreba. U početku su tegljači bili pokretani lopaticama i parnim strojem, a kasnije se prešlo na diesel motor i vijak. Slijedeće u razvoju manevarskih sposobnosti tegljača je bilo uvođenje Z noge sa propelerom, a zatim i azipoda (azimuth potisnika), čime je prestala potreba za izvođenjem kormila na tegljačima. Danas, većina lučkih tegljača ima sustave bez kormila, dok su se klašiči sustavi zadržali kod velikih tegljača za duga tegljenja. Pored navedena dva tipa tegljača postoji i treći tip, tegljači koji se koriste na unutarnjim vodama, tj. tegljači za rijeke i jezera. Karakterizira ih plitak gaz i mala dužina. Novija tehnologija od tegljača na rijekama su gurači. To su riječni brodovi koji pred sobom guraju plovne jedinice koje se nazivaju potisnice. (Wikipedija) III. Istraga o curenju novca iz Hrvatske gospodarske komore proširena na državnu tvrtku Slučaj Remorker: I HAC-ovi milijuni za fiktivne poslove »otplovili« u Češku (novilist.hr) * p.s. nekoliko postova nizvodno je… muzika |
21.10.2013., ponedjeljak
„ o tuzi…“U želji da napravim uvod u planirano prepisivanje, već nekoliko dana pokušavam za tipkovnicom sebi objasniti zašto tek sad čitam KNJIGU omiljenog pisca izdanu još 2006., ali mi se danas to učini nebitnim. Stoga, s uvodom ili bez… : ORHAN PAMUK, ISTANBUL: GRAD, SJEĆANJA * „Je li to vezanost za dom? Možda. Jer pedeset godina kasnije ja još uvijek stanujem u istoj zgradi. Dom je za mene važan zbog toga što je središte moga unutarnjeg svijeta, a ne zbog ljepote prostorije i stvari u njoj. Ali, iza moje tuge dadu se na neki posredan, zbrkan i dječji način naslutiti i roditeljske svađe, siromaštvo koje se bližilo zbog očevih i stričevih stalnih bankrota i velike obiteljske razmirice oko diobe nasljedstva. Namjesto da zrelo i do kraja osvijestim tu duševnu bol, da se suočim s njom, da makar izbacim iz sebe to bolnu gorčinu govoreći izravno o njoj, ja sam je, čudnim promjenama fokusa u svome umu i igrama samoobmane i zaborava doveo do stanja mističnog doživljaja. Taj se doživljaj sjedinio s mojim drugim, unutarnjim svijetom i osjećajem krivnje. Nazovimo to zbrkano stanje tugom. Budući da nije posve transparentna, nego je nešto što - upravo zbog tog svojstva - prikriva stvarnost i omogućava mi da s njom mirnije živim, usporedimo tu tugu s parom koja u hladnom zimskom danu izlazi iz čajnika na pregrijanu štednjaku i hvata se na prozorskim staklima. Izabrao sam taj primjer jer zamagljena stakla bude u meni tugu. Još uvijek uživam najprije samo gledati takvo staklo; onda ustanem i prstom koješta pišem i crtam na njemu. Jer, priča o tuzi ima i tu stranu. Crtajući i pišući prstom po zamagljenu staklu ne samo da odagnavam tugu i zabavljam se, nego to šaranje i pisanje na koncu obriše paru sa stakla pa mogu vidjeti i krajolik vani. Ali, i krajolik se na koncu čovjeku čini tužnim. Moramo donekle razumjeti taj osjećaj koji je, čini se, sudbina cijelog grada. * Moja polazna točka bio je osjećaj što se javlja kod djeteta koje gleda kroz zamagljen prozor. Sad smo došli do onoga što tugu dijeli od melankolije. Ne približujemo se melankoliji koju osjeća pojedinac, nego tuzi i onom mračnom osjećaju koji u sebi nose milijuni ljudi. Pokušavam govoriti o tuzi jednog cijelog grada – tuzi Istanbula.“ * P.S. Pitaš me hoću li novog Albaharija, a ja ti velim u subotu: naravno, je li onu „Learning cyrillic“ („Učenje ćirilice“) Ma ne, imaju dvije nove… Hoću jednu novu, i ako može još i jednu staru, revidiranu… Dogovoreno :-) * Čekajući Albaharijeve „Male priče“ i revidiranu Pamukovu „Tihu kuću“ : (možda će se ovo nastaviti…) „Prije no što se potrudim dokučiti taj jedinstveni osjećaj koji sjedinjuje grad i njegove stanovnike, podsjetimo na to da je osnovna tema slike nekog krajolika sâm krajolik, ali i osjećaj koji on pobuđuje u nama. * Ali, sad ne pokušavam govoriti o melankoliji Istanbula, nego o tuzi koja sliči tom osjećaju koji gordo čuvamo u sebi i dijelimo s drugima u zajednici. O tome što znači moći uočiti mjesta i trenutke u kojima se prožimaju tuga kao takva i ozračje koje navodi grad da je osjeti. Govorim o ranim zimskim večerima, o očevima koji se pod svjetlom uličnih svjetiljki vraćaju kućama s vrećicama u rukama. Govorim o ostarjelim knjižarima koji zbog stalnih gospodarskih kriza po cijeli dan čekaju mušteriju cvokoćući od studeni u svojim knjižarama; o brijačima koji se jadaju zbog toga što se ljudi zbog oskudice sve rjeđe briju; o pomorcima koji s vjedrom u ruci peru oronule bosporske lađe usidrene na praznim pristaništima, bacajući pri tom pogled na mali crno-bijeli televizor podalje od njih, i koji će nedugo za tim utonuti u san;  * o djeci koja na popločenim uskim ulicama, među automobilima, igraju nogomet; o šutljivim ženama s maramama na glavama i plastičnim vrećicama u rukama, koje na zabačenim autobusnim stajalištima čekaju autobus što nikako ne dolazi; o napuštenim spremištima za čamce pored starih ljetnikovaca; o čajanama prepunim ljudi bez posla; o strpljivim svodnicima koji u ljetna predvečerja na najvećem gradskom trgu šetkaju u nadi da će naići na nekog pijanog turista; o svjetini koja za zimskih večeri žuri da stigne na brod; o ženama koje navečer razmiču zastore i gledaju na ulicu iščekujući muževe koji nikako da se vrate kući; * o pokvarenim klackalicama u pustim parkovima; o brodskim sirenama u magli; o ruševnim gradskim bedemima iz bizantskih vremena; o tržnicama koje predvečer opuste; * o galebovima koji na kiši nepomično stoje na hrđavim plutačama prekrivenim dagnjama i algama; * o gomilama muškaraca koji na Mostu Galata pecaju ribu; * o ulicama koje po zalasku sunca ne može vidjeti ni jedna žena; * o razderanim i išaranim plakatima; o gužvi koja vlada u pretrpanim autobusima; o džamijama s kojih redovito kradu olovne oplate i žljebove; o grobljima i čempresima koji u gradu postoje kao neki zaseban svijet; o prigušenim svjetlima koja u večernjim satima žmirkaju u brodovima što plove između Kadikoja i Karakoja; * o pismima čitatelja koja nitko ne čita, otisnutim u kutu kakvih novina… * o onim ranim jutarnjim satima kad spavaju svi osim ribara koji isplovljavaju na pučinu; * o tome da je rub svake stube u pothodnicima i na nadzemnim prijelazima najprometnijih dijelova grada oštećen na drukčiji način; o čovjeku koji četrdeset godina na istom mjestu prodaje razglednice Istanbula; * o mladim djevojkama koje u listu Hurrijet čitaju rubriku „Povjerljivi razgovori“; o zalascima sunca koji prozore na Uskudaru oboje u crvenkasto-narančasto; * Kad snažno osjetimo tu tugu i krajolike, gradske uglove i ljude koji ju prenose na grad, i kad nas na njoj odgoje , ona u jednom trenutku - iz kog kuta promatrali grad – postane toliko vidljivom da se može razaznati u krajolicima i na ljudima, baš kao i izmaglica koja nježno zaleluja nad bosporskim vodama kad se u hladna zimska jutra najednom probije sunce. |
20.10.2013., nedjelja
Dijelim:
„THE WORDS“
Još jedan film s Jeremy Ironsom sinoć odgledan; ako niste, pogledajte :-) (Objavljeno u 18. 05. 2012. MyTrailerIsRich) Starring: Bradley Cooper, Dennis Quaid and Olivia Wilde. * „Some dreams test us, some stories connect us, some moments change us, some choices stay with us... forever.“ The Old Man, The Words, Marcelo Zarvos (Soundtrack) (Objavljeno u 21. 06. 2013. agmcinefilo) P.S. A ja sad odoh kupus „gazati“, nek' se nađe… Tko zna kakva nas zima i cijena čeka. Jučer naribala, posolila, izdubila korijen glavama… Btw, reče jedna moja: „tri'est puta ukiseliš kupus, i ode život“. A ja pomislim: dobro je, imam još fore  DODATAK: JOVANKA BROZ (1924. – 2013.) POČIVALA U MIRU. (Preneseno 23. 05. 2008. drfric) |
19.10.2013., subota
Oživljeno sjećanjeDunav se uliva u Tamiš Ljudi su isti kao i lađe podignu kotve i otplove ali svako mora jednom da nađe ponovo svoje stare snove. Ljudi su isti kao i ptice lete do sunca i do zvezda ali svako mora jednom da sleti ponovo natrag do starog gnezda. Dunav se uliva u Tamiš, iz svih mora iz svih okeana, Pančevo, to je kad se vratiš, u samoga sebe jednog dana. Ljudi su isti kao i reke ušća im negde na kraju sveta ali svaka reka uvek se seća večito svoga starog početka. Miroslav Antić (Preneseno 7. 03. 2009. pancevotv) |
15.10.2013., utorak
O PJESMI…Ima jedna pjesma za koju su čuli gotovo svi živi ili otišli proteklog desetljeća sa prostora naše i ostatka otišle nam države. Većina ju rado pjeva, sluša i poznaje. I možda je ona jedina takva među pjesmama rođenim u zadnja dva desetljeća. Do nedavno nisam znala da njen izvođač legendarni Zvonko Bogdan nije i njen autor, pa nekako imam potrebu da to svoje neznanje ovim postom opravdam. Radi se o pjesmi „Ko te ima taj te nema“ čiji autor teksta, muzike i aranžmana je frontmen novosadske grupe „Garavi sokak“ Bane Krstić. Saznala sam to sasvim slučajno slušajući pjesmu na YT u novoj izvedbi Branimira Štulića iz popratnog teksta uz video koji je postavio sam autor. (Objavljeno u 17. 06. 2013. Bane Krstic) Jedan od trojice najvećih sa ovih prostora, Džoni Štulić, otpevao je pesmu ,,Ko te ima taj te nema,, i uvrstio je u svoj album ,,Kitka,, 2013 . To je za mene jedno od najvećih priznanja. Bane Krstić Dugo nisam pročitala tako lijepu i zahvalu i izraz poštovanja među ljudima iste profesije. I to je jedan od razloga zašto ovo pišem. O pjesmi sam saznala da je nastala 2002. godine i da ju je Krstić ponudio Bogdanu, a ovaj ju prvi put izveo u Zagrebu. Na zahtjev oduševljene publike pjesmu je otpjevao nekoliko puta , i shvaćajući to kao uspješnu generalnu probu ili, kako danas volimo reći „vjetar u leđa“, pjesma je snimljena 2003. u tek otvorenoj diskografskoj kući Baneta Krstića. Pričajući o tom, Bane spominje kako su obojica tad bili u financijskoj i profesionalnoj krizi, što ilustrira smiješnom slikom starih automobila koje su vozili, i kako je život te pjesme promijenio i njihove živote. Rekao je još i ovo: „Ono što mi je posebno drago je što je ta pesma uspela da dotakne sve ljude koji razumeju naš jezik. Drugo, dotakla je sve ljude, bez obzira na obrazovanje, jer je vole obrazovani i neobrazovani, bogati i siroti. Rečju, ona velikom broju ljudi znači veoma mnogo.“ Kako sad završiti post…  Prije videa s Krstićevom izvedbom, jer Bogdanovu svi znamo, želim se zahvaliti autoru na pjesmi kao izvoru mog desetogodišnjeg zadovoljstva. Posebno se zahvaljujem što je ovih oktobarskih dana, dok sam razmišljala i tražila podatke o pjesmi, „dodirnuo“ i okupio u meni puno dragih ljudi, lijepih godina i sjećanja. Tako su se iznenada našli u „mom društvu“ i Duško Radović, i Mika Antić, i Štulić, i Bogdan, i Krstić, i Vlado Kalember, i svi oni ljudi s kojima sam rado zapjevala tu, kako je ponekad zovu, „pjesmu nad pjesmama“. (Preneseno 6. 11. 2011. Bane Krstic) P.S. Ne smijem zaboraviti ni jedan blog imena „Garavi sokak i… “, koji sam nekad rado posjećivala, a kako nije postojala mogućnost komentiranja, neka dijelom ovaj post bude i moj tad nenapisani komentar. P.P.S. Draga, dobro jutro! Pitaš me, zašto Vlado? E, pa… surfaj malo! Šalim se:-))))) Srebrna Krila - Sva'ko Ima Nekog (Koga Vise Nema) 2012 (Objavljeno u 16. 09. 2012. MsBoocky) Kiša je i oktobar u Pančevu. Ustajem prva. Klikam radio. Stavljam džezvu na šporet. Vraćam se iz kupaone. Prolaziš pored mene. Kava miriše. Šutimo. Srčemo. Palimo prvu. Iz Studija B muzika. Duško pozdravlja: „Beograde, dobro jutro!“ Žurimo. Pršće. Kažem da mrzim rana predavanja. Dodaješ: „I šminkanje“, i smješkaš se. Ponavljamo: „Teško je biti d(ij)ete i biti dobar.“* * Duško Radović |
11.10.2013., petak
Uz vijesti… citat:
OSLO - Organizacija za zabranu kemijskog oružja (OPCW) dobitnica je ovogodišnje Nobelove nagrade za mir. (Hina)
Citat koji slijedi bio je namijenjen da poprati jednu drugu svjetsku vijest i priču, bez koje je svijet srećom, zasad, ostao. „Rodio sam se 7. lipnja 1952. godine nešto iza ponoći, u maloj privatnoj bolnici u istanbulskoj četvrti Moda. Noć, bolnički hodnici i svijet bili su mirni. Osim vatre i pepela što ih je vulkan Stromboli u Italiji dva dana prije mojega rođenja iznenada počeo rigati, ništa drugo nije potreslo naš planet. Novine su prenijele kratke vijesti o turskim vojnicima koji su ratovali u Sjevernoj Koreji, i neke sumnje američkih krugova o tome da se Sjevernjaci spremaju upotrijebiti biološko oružje. Prave vijesti, one koje je satima prije poroda pomno čitala moja majka, jednako kao i velika većina Carigrađana, odnosile su se na „naš grad“:… * Sudeći po onom što mi je majka mnogo godina kasnije ispričala, s nešto ljutnje i gorčine, ona je te vijesti čitala sama jer se otac, smjestivši je u bolnicu, počeo dosađivati zbog toga što porod kasni, pa je otišao naći se s prijateljima.“ Orhan Pamuk, „Istanbul, grad, sjećanja“, V & R, Zagreb, 2006. Jadranka Stojakovic-Zivot Pise romane (1976) By RTL BIH (Objavljeno u 4. 03. 2012. RTLBIH) GooooL! (CRO 1: 2 BEL) |
10.10.2013., četvrtak
ALICE MUNROČini se da je ovogodišnja Nobelova nagrada za književnost ponovno iznenadila svjetsku javnost, sudeći po prethodnim pretpostavkama, kladionicama, favoriziranjima i osobnim željama. Nisu to neki bitni pokazatelji, ali drže zanimljivijim čekanje i daju priliku da saznate ponešto o vama dotad možda nepoznatim autorima. Naravno, nema tu greške, jer svi među odabranim „zlatarima riječi“ sigurno su: „Oni koji su svojim znanjem učinili život na zemlji ljepšim“. Te riječi rimskog pjesnika Vergilija iz junačkog epa „Eneide“ nastalog od 29. do 19. godine p.n.e. ugravirane su na medalji koja je ove godine, uz novčanu nagradu i diplomu, pripala kanadskoj književnici Alice Munro. Glasnogovornik Švedske akademije je 82-godišnju spisateljicu pri objavi Nobela za književnost nazvao „vladaricom suvremene kratke priče“, a mnogi je nazivaju i „kanadski Čehov“. (Preneseno 17. 07. 2006. BookLounge) Čestitam, kao da me čuje! I radujem se čitanju zbirke priča „Služba, družba, prošnja, ljubav, brak“ iz 2011., kada je spisateljica kod nas proglašena literarnim otkrićem i bila dobitnica Kiklopa za najbolju stranu prozu. Tu je i nova zbirka od deset priča „Previše sreće" s temama o preljubu, ubojstvima, lažima, u kojoj je naslovna priča inspirirana ruskom matematičarkom i spisateljicom Sofijom Kovalevsky. A u regiji su dostupni roman „Životi devojaka i žena“ i zbirka priča „Bekstvo“. * „Alis Manro je rođena 10. jula 1931. godine u Ontariju. Njena majka bila je učiteljica, a otac je držao farmu lisica (i kokoški op. bl.). Nakon završetka srednje škole upisala je studije novinarstva i engleskog jezika i književnosti na Univerzitetu u Zapadnom Ontariju, ali je formalno obrazovanje prekinula kada se udala 1951. godine. Zajedno sa svojim suprugom preselila se u Viktoriju gde su otvorili knjižaru. Počela je da piše priče još kao tinejdžerka. Svoje kratke priče, koje se bave svakodnevnim životom u provincijama na jugu Ontarija objavljivala je u brojnim časopisima još tokom pedesetih. Prvu knjigu objavila je tek 1968. godine. Bila je to zbirka priča pod nazivom “Dance of the Happy Shades”, koja je privukla pažnju kanadske čitalačke publike. Još jednu zbirku priča, pod nazivom “Životi devojaka i žena” objavljuje 1971. godine, ali kritika knjigu, uz brojne pohvale, svrstava u žanr obrazovnog romana (bildungsroman). Njeno poslednje, za sada objavljeno delo, je zbirka priča “Dear Life” iz 2012. godine. * Zbirke priča su joj tri puta odlikovane nagradom "Gavernor" – najprestižnijim književnim priznanjem u Kanadi (1968, 1978. i 1986). Dobitnica je i Međunarodne Bukerove nagrade za životno delo 2009. godine.“ Izvori: JL, B92, Dnevnik.hr P.S. Pronašla u međuvremenu na PORTALU ZA KNJIGOLJUPCE: * „Ali život u koji je povela samu sebe možda joj neće dati nikoga na koga će se ljutiti, nikoga tko joj bilo što duguje, nikoga koga bi njezini postupci, što god radila, razdragali ili kažnjavali ili na bilo koji način istinski na njega utjecali. Njezini bi osjećaji mogli postati nevažni bilo kome osim njoj samoj, a opet bi bujali u njoj, stežući joj srce i dah. * Svađa ju je zapanjila, jer je otkrila ne samo kako on jedva čeka neprijatelja nego i kako ni ona ne može popustiti u raspravi koja se razmahala do gnjeva. Ni jedno od njih dvoje nije se htjelo povući, oboje su se zagriženo držali svojih načela. Pa zar ne možeš podnijeti da su ljudi drukčiji, zašto ti je to tako važno? Ako ovo nije važno, ništa nije. * Umorili su se od tih osoba punih stremljenja koje nikad ne popuštaju.“ * Alice Munro, Služba, družba, prošnja, ljubav, brak, OceanMore, 2011. |
07.10.2013., ponedjeljak
Danas...
počinje dodjela Nobelovih nagrada.
Uz književnike: Joyce Carol Oates (SAD), Peter Nadas (Mađarska), Ko Un (Južna Koreja), Assia Djebar ( Alžir) i Jon Fosse (Norveška), Haruki Murakami (Japan) opet je nominiran za Nobelovu nagradu za književnost i kažu da je glavni favorit. Uz pitanje da li će on biti ovogodišnji dobitnik, mnogi se u svijetu pitaju kad će pročitati novu Murakamijevu knjigu „Colourless Tsukuru Tazaki and His Years of Pilgrimage". Objavljena je u travnju i već prodana u milijun primjeraka u Japanu. Kažu da će se engleski prijevod pojaviti početkom iduće godine. Dijelove knjige u originalu možete naći na netu. (Objavljeno u 13. 04. 2013. Joël Legendre) Danas razmišljam i o Jadranki Stojaković :-). Vjerujem da već uživa u čitanju. (Preneseno 30. 09. 2010. ChainMrSmoker•) LP "Vjerujem" 1989. „Čekačima“ s ovih prostora, zaljubljenicima u Murakamijevu riječ u koje i sebe ubrajam, želim što brži prijevod romana „Bezbojni Tsukuru Tazaki i njegove godine hodočašća", a njegovom tvorcu, da ga ove godine Nobel usreći. * PRAZNIČNI DODATAK: Hvala na komentarima; lijepo je sresti Vas i ovdje :-) (Objavljeno u 21. 09. 2012. Littlebricksfusion) Jadranka Stojaković - Vjerujem Nova obrada pjesme sa albuma "Daleko" iz 2011. godine |
04.10.2013., petak
Brrr… -1°(Preneseno 22. 11. 2011. Mazaseto) Ugodan vikend i sretan praznik svim posjetiteljima ovog bloga. I nemojte se zamarati poslom u ponedjeljak; prilijepite ga na nedjelju, počastite se dugim vikendom, ta… mraz je, a i čini se, radio ne radio, svira ti . . . . . (dopuniti) * * * UPS! Mislila sam na ovu nedjelju, tj. današnji dan, a ne neku tamo  |
01.10.2013., utorak
Cigarete i krumpiriS jeseni, pušače je osupnula visoka cijena cigareta. Najjeftinija cigareta je loš 'neo york'. Za te pare sam u nekadašnjoj SR Njemačkoj pušila 'west', a zarađivala kao stranac sezonac od 1 500 do 2 000 Onih njihovih para; ili, u sadašnjoj Kanadi 'marlboro'. (pišem malim slovom jer sam na veliko ljuta) Bila je to plaća desetak puta veća od tadašnjeg našeg prosjeka mjesečnih primanja nekog pomoćnog radnika. Ili, danas, dva desetljeća iza, dva do tri puta više od ljetne mjesečne zarade našeg, domaćeg sezonca (naknadna op. bl.). Nepušače molim da suosjećaju, bar iz razloga što cijenu cigareta prati u stopu povećana cijena krumpira. Krumpir nije štetan, ali kg košta 1,5 ( jednu i pol) bivšu marku. Pa ti sad vidi… (Preneseno 15. 12. 2008. RockyRock76) |
Hvala Đorđe! 
