MALI SUNCOKRET
10.10.2013., četvrtak
ALICE MUNROČini se da je ovogodišnja Nobelova nagrada za književnost ponovno iznenadila svjetsku javnost, sudeći po prethodnim pretpostavkama, kladionicama, favoriziranjima i osobnim željama. Nisu to neki bitni pokazatelji, ali drže zanimljivijim čekanje i daju priliku da saznate ponešto o vama dotad možda nepoznatim autorima. Naravno, nema tu greške, jer svi među odabranim „zlatarima riječi“ sigurno su: „Oni koji su svojim znanjem učinili život na zemlji ljepšim“. Te riječi rimskog pjesnika Vergilija iz junačkog epa „Eneide“ nastalog od 29. do 19. godine p.n.e. ugravirane su na medalji koja je ove godine, uz novčanu nagradu i diplomu, pripala kanadskoj književnici Alice Munro. Glasnogovornik Švedske akademije je 82-godišnju spisateljicu pri objavi Nobela za književnost nazvao „vladaricom suvremene kratke priče“, a mnogi je nazivaju i „kanadski Čehov“. (Preneseno 17. 07. 2006. BookLounge) Čestitam, kao da me čuje!  I radujem se čitanju zbirke priča „Služba, družba, prošnja, ljubav, brak“ iz 2011., kada je spisateljica kod nas proglašena literarnim otkrićem i bila dobitnica Kiklopa za najbolju stranu prozu. Tu je i nova zbirka od deset priča „Previše sreće" s temama o preljubu, ubojstvima, lažima, u kojoj je naslovna priča inspirirana ruskom matematičarkom i spisateljicom Sofijom Kovalevsky. A u regiji su dostupni roman „Životi devojaka i žena“ i zbirka priča „Bekstvo“. * „Alis Manro je rođena 10. jula 1931. godine u Ontariju. Njena majka bila je učiteljica, a otac je držao farmu lisica (i kokoški op. bl.). Nakon završetka srednje škole upisala je studije novinarstva i engleskog jezika i književnosti na Univerzitetu u Zapadnom Ontariju, ali je formalno obrazovanje prekinula kada se udala 1951. godine. Zajedno sa svojim suprugom preselila se u Viktoriju gde su otvorili knjižaru. Počela je da piše priče još kao tinejdžerka. Svoje kratke priče, koje se bave svakodnevnim životom u provincijama na jugu Ontarija objavljivala je u brojnim časopisima još tokom pedesetih. Prvu knjigu objavila je tek 1968. godine. Bila je to zbirka priča pod nazivom “Dance of the Happy Shades”, koja je privukla pažnju kanadske čitalačke publike. Još jednu zbirku priča, pod nazivom “Životi devojaka i žena” objavljuje 1971. godine, ali kritika knjigu, uz brojne pohvale, svrstava u žanr obrazovnog romana (bildungsroman). Njeno poslednje, za sada objavljeno delo, je zbirka priča “Dear Life” iz 2012. godine. * Zbirke priča su joj tri puta odlikovane nagradom "Gavernor" – najprestižnijim književnim priznanjem u Kanadi (1968, 1978. i 1986). Dobitnica je i Međunarodne Bukerove nagrade za životno delo 2009. godine.“ Izvori: JL, B92, Dnevnik.hr P.S. Pronašla u međuvremenu na PORTALU ZA KNJIGOLJUPCE: * „Ali život u koji je povela samu sebe možda joj neće dati nikoga na koga će se ljutiti, nikoga tko joj bilo što duguje, nikoga koga bi njezini postupci, što god radila, razdragali ili kažnjavali ili na bilo koji način istinski na njega utjecali. Njezini bi osjećaji mogli postati nevažni bilo kome osim njoj samoj, a opet bi bujali u njoj, stežući joj srce i dah. * Svađa ju je zapanjila, jer je otkrila ne samo kako on jedva čeka neprijatelja nego i kako ni ona ne može popustiti u raspravi koja se razmahala do gnjeva. Ni jedno od njih dvoje nije se htjelo povući, oboje su se zagriženo držali svojih načela. Pa zar ne možeš podnijeti da su ljudi drukčiji, zašto ti je to tako važno? Ako ovo nije važno, ništa nije. * Umorili su se od tih osoba punih stremljenja koje nikad ne popuštaju.“ * Alice Munro, Služba, družba, prošnja, ljubav, brak, OceanMore, 2011. |
Hvala Đorđe! 
