MALI SUNCOKRET
21.10.2013., ponedjeljak
„ o tuzi…“U želji da napravim uvod u planirano prepisivanje, već nekoliko dana pokušavam za tipkovnicom sebi objasniti zašto tek sad čitam KNJIGU omiljenog pisca izdanu još 2006., ali mi se danas to učini nebitnim. Stoga, s uvodom ili bez… : ORHAN PAMUK, ISTANBUL: GRAD, SJEĆANJA * „Je li to vezanost za dom? Možda. Jer pedeset godina kasnije ja još uvijek stanujem u istoj zgradi. Dom je za mene važan zbog toga što je središte moga unutarnjeg svijeta, a ne zbog ljepote prostorije i stvari u njoj. Ali, iza moje tuge dadu se na neki posredan, zbrkan i dječji način naslutiti i roditeljske svađe, siromaštvo koje se bližilo zbog očevih i stričevih stalnih bankrota i velike obiteljske razmirice oko diobe nasljedstva. Namjesto da zrelo i do kraja osvijestim tu duševnu bol, da se suočim s njom, da makar izbacim iz sebe to bolnu gorčinu govoreći izravno o njoj, ja sam je, čudnim promjenama fokusa u svome umu i igrama samoobmane i zaborava doveo do stanja mističnog doživljaja. Taj se doživljaj sjedinio s mojim drugim, unutarnjim svijetom i osjećajem krivnje. Nazovimo to zbrkano stanje tugom. Budući da nije posve transparentna, nego je nešto što - upravo zbog tog svojstva - prikriva stvarnost i omogućava mi da s njom mirnije živim, usporedimo tu tugu s parom koja u hladnom zimskom danu izlazi iz čajnika na pregrijanu štednjaku i hvata se na prozorskim staklima. Izabrao sam taj primjer jer zamagljena stakla bude u meni tugu. Još uvijek uživam najprije samo gledati takvo staklo; onda ustanem i prstom koješta pišem i crtam na njemu. Jer, priča o tuzi ima i tu stranu. Crtajući i pišući prstom po zamagljenu staklu ne samo da odagnavam tugu i zabavljam se, nego to šaranje i pisanje na koncu obriše paru sa stakla pa mogu vidjeti i krajolik vani. Ali, i krajolik se na koncu čovjeku čini tužnim. Moramo donekle razumjeti taj osjećaj koji je, čini se, sudbina cijelog grada. * Moja polazna točka bio je osjećaj što se javlja kod djeteta koje gleda kroz zamagljen prozor. Sad smo došli do onoga što tugu dijeli od melankolije. Ne približujemo se melankoliji koju osjeća pojedinac, nego tuzi i onom mračnom osjećaju koji u sebi nose milijuni ljudi. Pokušavam govoriti o tuzi jednog cijelog grada – tuzi Istanbula.“ * P.S. Pitaš me hoću li novog Albaharija, a ja ti velim u subotu: naravno, je li onu „Learning cyrillic“ („Učenje ćirilice“) Ma ne, imaju dvije nove… Hoću jednu novu, i ako može još i jednu staru, revidiranu… Dogovoreno :-) * Čekajući Albaharijeve „Male priče“ i revidiranu Pamukovu „Tihu kuću“ : (možda će se ovo nastaviti…)  „Prije no što se potrudim dokučiti taj jedinstveni osjećaj koji sjedinjuje grad i njegove stanovnike, podsjetimo na to da je osnovna tema slike nekog krajolika sâm krajolik, ali i osjećaj koji on pobuđuje u nama. * Ali, sad ne pokušavam govoriti o melankoliji Istanbula, nego o tuzi koja sliči tom osjećaju koji gordo čuvamo u sebi i dijelimo s drugima u zajednici. O tome što znači moći uočiti mjesta i trenutke u kojima se prožimaju tuga kao takva i ozračje koje navodi grad da je osjeti. Govorim o ranim zimskim večerima, o očevima koji se pod svjetlom uličnih svjetiljki vraćaju kućama s vrećicama u rukama. Govorim o ostarjelim knjižarima koji zbog stalnih gospodarskih kriza po cijeli dan čekaju mušteriju cvokoćući od studeni u svojim knjižarama; o brijačima koji se jadaju zbog toga što se ljudi zbog oskudice sve rjeđe briju; o pomorcima koji s vjedrom u ruci peru oronule bosporske lađe usidrene na praznim pristaništima, bacajući pri tom pogled na mali crno-bijeli televizor podalje od njih, i koji će nedugo za tim utonuti u san;  * o djeci koja na popločenim uskim ulicama, među automobilima, igraju nogomet; o šutljivim ženama s maramama na glavama i plastičnim vrećicama u rukama, koje na zabačenim autobusnim stajalištima čekaju autobus što nikako ne dolazi; o napuštenim spremištima za čamce pored starih ljetnikovaca; o čajanama prepunim ljudi bez posla; o strpljivim svodnicima koji u ljetna predvečerja na najvećem gradskom trgu šetkaju u nadi da će naići na nekog pijanog turista; o svjetini koja za zimskih večeri žuri da stigne na brod; o ženama koje navečer razmiču zastore i gledaju na ulicu iščekujući muževe koji nikako da se vrate kući; * o pokvarenim klackalicama u pustim parkovima; o brodskim sirenama u magli; o ruševnim gradskim bedemima iz bizantskih vremena; o tržnicama koje predvečer opuste; * o galebovima koji na kiši nepomično stoje na hrđavim plutačama prekrivenim dagnjama i algama; * o gomilama muškaraca koji na Mostu Galata pecaju ribu; * o ulicama koje po zalasku sunca ne može vidjeti ni jedna žena; * o razderanim i išaranim plakatima; o gužvi koja vlada u pretrpanim autobusima; o džamijama s kojih redovito kradu olovne oplate i žljebove; o grobljima i čempresima koji u gradu postoje kao neki zaseban svijet; o prigušenim svjetlima koja u večernjim satima žmirkaju u brodovima što plove između Kadikoja i Karakoja; * o pismima čitatelja koja nitko ne čita, otisnutim u kutu kakvih novina… * o onim ranim jutarnjim satima kad spavaju svi osim ribara koji isplovljavaju na pučinu; * o tome da je rub svake stube u pothodnicima i na nadzemnim prijelazima najprometnijih dijelova grada oštećen na drukčiji način; o čovjeku koji četrdeset godina na istom mjestu prodaje razglednice Istanbula; * o mladim djevojkama koje u listu Hurrijet čitaju rubriku „Povjerljivi razgovori“; o zalascima sunca koji prozore na Uskudaru oboje u crvenkasto-narančasto; * Kad snažno osjetimo tu tugu i krajolike, gradske uglove i ljude koji ju prenose na grad, i kad nas na njoj odgoje , ona u jednom trenutku - iz kog kuta promatrali grad – postane toliko vidljivom da se može razaznati u krajolicima i na ljudima, baš kao i izmaglica koja nježno zaleluja nad bosporskim vodama kad se u hladna zimska jutra najednom probije sunce. |
Hvala Đorđe! 
