MALI SUNCOKRET
23.12.2013., ponedjeljak
„A very merry Christmas and a happy New Year…“Happy Christmas (war is over) So, this is Christmas And what have you done? Another year over And a new one just begun And so this is Christmas I hope you have fun The near and the dear one The old and the young A very merry Christmas And a happy New Year Let's hope it's a good one Without any fear And so this is Christmas For weak and for strong For rich and the poor ones The road is so long And so happy Christmas For black and for white For yellow and red ones Let's stop all the fight A very merry Christmas And a happy New Year Let's hope it's a good one Without any fear And so this is Christmas And what have we done Another year over And a new one just begun And so this is Christmas We hope you have fun The near and the dear one The old and the young A very merry Christmas And a happy New Year Let's hope it's a good one Without any fear War is over If you want it War is over Now... (Objavljeno u 22. Stu 2012. Jefferson Saints) Songwriters: Yoko Ono; John Lennon * * * * * Godinu na odlasku ću pamtiti uz razne egzistencijalne tegobe i po potvrđenoj slutnji da djeca neće znati što je to „božićnica i regres“ , kao što onaj momak iz priče o mom tečaju nije znao što je „zimnica“ pa pitao profesora. Ostat će mi u sjećanju i rastanak od prijatelja, mog seoskog „pomoćnika“, kao i gubitak dva kućna ljubimca. Jednog su mi ukrali, a drugog je lupio auto. Za razliku od tuge za ljudima, naučila sam da su suze za ljubimcima lakše i suše se brže. Ne zaboravljaju se nikad, ali više liče na rastanak s dobrim književnim likom; staro zadovoljstvo i sjetu zamijenite novim ushićenjem. S maštom da će dolazeća parna biti bolja i ljepša: Zamisli  Zamisli da nema raja Lako je ako pokušaš Da nema pakla ispod nas Samo nebo iznad nas Zamisli da svi ljudi Žive za danas Zamisli da nema država Nije teško Nema razloga da se ubija ili mre I nijedne religije Zamisli da svi ljudi Svoj život u miru žive Možeš reći da sam sanjar Ali u tome nisam sam Nadam se da ćeš se pridružiti jednom I da svijet će biti kao jedan Zamisli da nema imovine Pitam se da li možeš Da nema potrebe za pohlepom i glađu Bratstvo među ljudima Zamisli da svi ljudi Dijele čitav svijet Možeš reći da sam sanjar Ali u tome nisam sam Nadam se da ćeš se pridružiti jednom I da čitav svijet živjet će kao jedan John Lennon Živjeli i sretna Nova 2014. ! |
20.12.2013., petak
IN MEMORIAMRUŽICA SOKIĆ (1934. - 2013.) (Objavljeno u 19. Pro 2013. Face HD TV) STRAST ZA LETENJEM „Moji drugovi, biseri rasuti…“ (Objavljeno u 19. Stu 2010. lagunaknjige) |
16.12.2013., ponedjeljak
KNJIŽEVNIK I BLOGERSIMO MRAOVIĆ ( 16. 12. 2008. – 16. 12. 2013. )  * „Tjedan dana farbao sam stan. Oprao sam prozore i drvenariju. Izribao sam podove, kupaonicu i WC. Prao sam veš i posteljinu. Prebrisao namještaj. Upalio mirise i stari radio. Obrisao ekran na prastarom kompjutoru. Skuhao čaj. Zapalio cigaretu. Uključio kompjutor. Napisao pjesmu. * Ostao sam na otoku. Sve su druge namlatili. Pa su otišli. Ostao sam na otoku. Penjem se na svjetionik. Pa padam. Ostao sam na otoku. A otok je u krugu. Koji se uzdiže. Ostao sam na otoku. Svi su se vratili. Pa je opet dosadno. Malo sam se odmaknuo. Riječ 'dosadno' je tako lijepa i topla. Tako dugo nisam osjetio njeno pravo značenje. Nema ljepše nego se ubiti od dosade. Čekam dan kad će mi biti dosadno za popizdit. Valjda ima i taj dan. A što mi se te zime dešavalo? A joj! Uopće nije bilo dosadno. * Ali zimu ćemo ovaj put preskočiti. I u ratu je proljeće najljepše godišnje doba. Jedini je zajeb što onda krene i pucnjava. A tek u miru? Vozio sam se s autobusom preko rijeke, iz Novog Zagreba u Zagreb, s Balkana u srednju Europu. Tako smo se znali šaliti. Nitko ne zna točno gdje se prostire Balkan. Kao što nitko ne zna točno gdje se prostire Europa, gdje je crta koja razdvaja Europu od Azije. Tužna je istina, dragi čitatelji, da su sve granice izmišljene. Onda su dugotrajno zabetonirane, onim najcrvenijim što posjedujemo, krvlju. Bela Hamvas bi ih zalio vinom. E, kakve bi to granice bile. Vule bi ih okadio svetim dimom, to bi bila radost. Gledao sam kako su obale Save sve zelenije. Netko je čak postavio kućicu za golf i načinio rupe. Na drugoj strani su tri konjanika na crnom konju i jedan konjanik na bijelom konju kaskali po nasipu. To je neki znak – pomislio sam. Tri crna jahača su glad, rat i bolest, a onaj bijeli je utjeha – smrt. Konji su stali nasred nasipa, konjanici kao da su čekali da konjima narastu krila. Onda su odletjeli iza zgrade Hrvatske televizije. Tako su lijepi bili ti konji, razmišljao sam dalje, tako nestvarni, da ne može biti nešto loše, sigurno su značili nešto dobro. Ona tri crna su bili sitost, mir i zdravlje, a onaj bijeli je bio čisti seks, dobro, u boljoj varijanti, ljubav. * I dalje se vozim u autobusu i pogledam lijevo. Tamo dvije šiparice lijepe ko pekmez. Pogledam desno, dvije prekrasne žene. Pogledam ispod oka i posve slučajno iza sebe, tamo razgovaraju dvije djevojke jedre kao pliskavice. Pogledam naprijed, četiri donedavne brucošice. Zovu me k sebi. Čak što više, s moje su grupe. Najstariji sam u grupi. Imam 28 godina. Pojma nemam kako se cure zovu. Pojma nemam koja je najljepša. Sve su najljepše. Hodam uspravno ali oprezno. Ako padnem gotovo je. Nijedna me neće htjeti. Kad me god vide smijat će se. Držim se s obadvije ruke za štangu. S curama se vozim u krug. Smijemo se ko blesavi. Svašta sam pričao o njihovim profesorima. Što su bili mlađi to je smijeh bio jači. Ovdje ne mogu ulaziti u pojedinosti zbog mira u našim akademskim krugovima. Onda su se raspitivale o piscima. Iz prve ruke. O, što su svašta čitale. Vidi se da su ih pratile, a ne samo čitale. A za Zica, za njega znaju svi studenti. -Zico je lud - kreštale su na sav glas. Opet smo prelazili preko mosta u srednju Europu. Sunce je padalo nisko, rijeka je tekla tiho, vjetar se sporo valjao, a temperatura, idealna za udvaranje. Evo da vam predstavim i djevojke jer sam se sjetio kako se zovu. S moje lijeve strane stoji Marija, do nje Goga, s desne strane stoji Glorija, a do nje Renata. Da, gospodo. A sad, molim vas – oprostite. Žurim!" The End Simo Mraović, Konstantin Bogobojazni: manjinski roman, SKD Prosvjeta, Zagreb 2002. (Mala plava biblioteka) (II. i III. izdanje romana, Durieux, Zagreb 2003. i 2007.) AZRA "Ako znaš bilo što" LIVE (Objavljeno u 26. 08. 2008. PETROVICPETAR) * U opisu njegovog bloga stoji: O svim mogućim i nemogućim seksualnim problemima, iskustvima i okršajima pišite Simi na grupnjak@tportal.hr i zatražite njegov savjet. Uz vijest o smrti, tamo je ostao i njegov posljednji post od 20. 11. 2008. Netko je u jednom od 793 komentara napisao na današnji dan prije pet godina: Simbolično, zadnje riječi tvog posljednjeg bloga su "...do smrti". Izgleda da si i sam predosjetio da je došao kraj. Ali, držao si se vedar i snažan do posljednjeg trenutka. To je hrabrost. Svima si mogao biti primjer potpuno iskrenog stvorenja. R.I.P. (91210 16.12.2008., 12:58:11) |
15.12.2013., nedjelja
Liv i IngmarNa zidu su vodili dnevnik zajedničkog života. Obojanim znakovima ili sa par riječi bi ispisivali svoja raspoloženja. Flomasterom iscrtana srca, cvjetiće, zvjezdice, mjesece, - , +, točkice, kapljice, on bi, koji je uvijek ostajao na otoku, u njenom odsustvu ponovo bojao, da ne izblijede. Posebno one crvene i žute… I tako skoro pola stoljeća. * Ako vas zanima tko je kome rekao: „Ti si moj Stradivarius!“  , pogledajte:„Liv & Ingmar“, film o ljubavi i prijateljstvu švedskog redatelja Ingmara Bergmana i norveške glumice Liv Ullmann, djelo indijskog redatelja Dheeraja Akolkara iz 2012. godine. (Objavljeno u 10. 08. 2012. wanderlust) |
12.12.2013., četvrtak
MONOLOGKažem nedavno po tko zna koji put u zadnjih deset godina susjedi iznad: Ja vas ponovo lijepo molim, ne hranite golubove na svojoj terasi. Nije lijepo činiti dobro pticama ako štetite čovjeku. Izađite u dvorište, okupite ih i svi će vidjeti kako ste vi plemeniti. Nemojte misliti da ja ne volim ptice, a posebno „pilote od perja“. I radujem im se dok guguću na ogradi moje terase, i divim se prizoru s trgova kada ih te „marame bjelje od snijega“ u svojoj šetnji prekriju. Ali, gospođo draga, kod vas oni umiljato jedu, a kod mene, u mom odsustvu, da 'prostite, pi... i se.. Jer, vi ih nakon jela potjerate da vam ne smetaju i ne remete vaš mir i čistoću. Vi možete svoj posjed zaštititi, ali je ne mogu, ako me nema. I nema tu više dobrote i romantike. I meni je žao zbog tog. Ali, sve se mijenja, susjeda draga. Oni se kod mene ponašaju kao loši podstanari, i uvijek po povratku doma strahujem u kakvom ću stanju zateći svoj balkon. I koliko će mi vremena trebati da očistim i dezinficiram taj prostor. Veliki je to posao, a bez vaše pomoći, uzaludna i besmislena tlaka. Onda malo zastanem, predahnem, promijenim nogu i ton, pa nastavim: Istina, i sama sam kriva što se ponekad raznježim pred ovakvom slikom:  I prepustim emocijama. Zadivi me ljubav, mogući život, njihova graditeljska upornost i majstorstvo, i grize me da narušim taj sklad. A plaćam to svaki put većom cijenom. Kad se oni udruže u ekipu, te uzmu furseta, ja jedna, ništa im više ne mogu. Stoga vas molim susjeda moja, akobogaznate, uhavizajte se, što rekla moja baka, a i mama ponekad nama kćerima u mladosti. Tu stanem i rastanemo se s osmijehom, kao i za prethodnih susreta. Je li me razumjela ovaj put, ne znam… Ili i dalje misli kako je ona dobra duša, a ja to nisam, i da samo ona voli „pobjegle ruže“ i „gugutanjem okićen“ moj grad. (Preneseno 8. 06. 2008. vinyldaewo) |
10.12.2013., utorak
„Jedna kratka vijest“„Bezbojni Cukuru Tazaki i njegove godine hodočašća”, novi roman Harukija Murakamija u prijevodu Nataše Tomić i izdanju Geopoetike, od danas je u prodaji u knjižarama naših susjeda. Uh… Do knjige… s glazbom „iz“ knjige : (Preneseno 6. 01. 2012. EuroArtsChannel) p.s. (zaboravih)  Cena: 972,00din (Srednji kurs u utorak 115 dinara za evro) * * * Iz knjige: * Traganje za sopstvenom vrednošću isto je kao merenje materije koja nema mernu jedinicu. * Normalno, Cukuru Tazaki je bio srećan, pa i ponosan na to što on čini jedan nezamenjiv deo tog petougla. Iskreno je voleo svoje četvoro prijatelja, a više od svega voleo je osećaj jedinstva koji je postojao među njima. Poput mladice koja iz zemlje crpe hranljive sastojke, Cukuru je u ranoj mladosti od te grupe skupljao neophodne hranljive materije, kao hranu koja je važna za rast, ili ih je pak pohranjivao u sebi, odlažući ih kao izvor energije u slučaju nužde. Pa ipak, negde u dubini duše uvek je nosio strah da će jednog dana ispasti, ili da će biti izbačen iz te družine bliskih prijatelja i da će biti ostavljen. Taj nemir, da će se s njima razići i ostati sam, često je, poput tamne stene koja za vreme oseke zlokobno proviruje iznad morske površine, pomaljao svoje gadno lice. * „To je Le mal du pays – Franca Lista. Iz prve godine svite Godine hodočašća, iz njegovog švajcarskog ciklusa.“ „Le mal du pays, to je na francuskom jeziku. Uobičajeno se koristi u značenju 'nostalgija' ili 'melanholija', ali konkretnije rečeno znači: 'neobjašnjiva tuga koju u nečijoj duši izaziva prizor pastoralnog pejzaža'. Izraz koji se teško može precizno prevesti.“ * Originalnost nije ništa drugo nego dobro promišljena imitacija. Tako kaže realista Volter. * Svaka stvar ima svoje okvire. Isto je i s idejama. Mi se ne plašimo okvira, ali se ne smemo plašiti ni razbijanja tih okvira. To je važnije od svega ako čovek hoće da postane slobodan. Poštovanje okvira i prezir prema njima. Ključne stvari u životu uvek su sporedne… * „Mi smo, u izvesnom smislu bili savršen sklop. Kao pet prstiju jedne ruke“, rekao je Plavi, podigavši desnu ruku i šireći svoje debele prste na njoj. „I sada to često pomislim. Nas petoro se prirodno uzajamno dopunjavalo. Tako nešto nam se verovatno neće dogoditi nikad više u životu. To je bilo jednom i nikad više. Takav osećaj imam. Ja sada već imam i svoju porodicu, koju volim, naravno. Ali iskreno govoreći, ja ni prema porodici nemam tako čista, prirodna osećanja kakva sam onda imao.“ * „Kad mi usred priče zazvoni ta melodija, često iznenadi moje klijente u godinama. Pitaju me otkud to da se jedan tako mlad čovek odlučio za tu staru pesmu kao melodiju na telefonu. Tu razgovor obavezno živne. Naravno, Viva Las Vegas nije Elvisova najlegendarnija pesma. Ima on više poznatih hitova od nje. Ali u ovoj pesmi ima valjda nečeg neočekivanog, nečeg što čoveka na čudnovat način navodi da se otvori. Ljudi se, valjda, nesvesno ozare kad je čuju. Ne znam zašto, ali uglavnom, tako je…“ (Preneseno 1. Stu 2009. renapap05) * Postoje stvari na ovom svetu koje samo pojava žene može da ti saopšti. * „Čak i kada sećanje uspešno negde zametneš, čak i kada ono potone negde sasvim duboko, ne možeš da izbrišeš istoriju koju je ono proizvelo“, rekla je Sara gledajući ga pravo u oči. „To je nešto što bi trebao da zapamtiš. Istorija se ne može ni izbrisati ni izmeniti. Jer bi to bilo ravno uništenju tvog bića.“ * Ljudsko srce je noćna ptica. Mirno nešto čeka i kad kucne čas, ustremi se i poleti pravo ka tome. Zatvorio je oči, osluškujući ton harmonike. Njena jednostavna melodija probijala se kroz bučan žagor ljudi. Poput sirene za maglu, gotovo prigušene tutnjavom mora. Haruki Murakami, Bezbojni Cukuru Tazaki i njegove godine hodočašća, Geopoetika, Beograd 2013. |
08.12.2013., nedjelja
LENONICENedavno sam vidjela fotografije starog prijatelja kojeg od mladosti nisam srela. Kako bih spojila sliku iz sjećanja sa nepoznatim sijedim čovjekom petnaestak kilograma debljim od onog nekadašnjeg, potražila sam mu prvo oči. I dalje su se plavile, iako nešto sitnije od zapamćenih, i kroz naočale su pratile tekst neke knjige. Dugo sam ga gledala i pokušavala prepoznati. Na nekog mi je jako ličio. Znaju ti susreti s prošlošću biti sjetni jer kroz njih tražimo i samog sebe. Ali jedan detalj sa slike odagnao je moguću nadolazeću sjetu. Bio je to oblik njegovih naočala: Lenonice kojih se ni u vremenu oslabljenog vida nije odrekao. Uz taj znak prepoznavanja, negdje u sebi sam bila sigurna da je to ipak Onaj On. Kako su danas 33 godine od smrti Čovjeka čije naočale su postale simbolom jedne kulture, a on uzor brojnim ljudima i generacijama Kugle zemaljske u zadnjih pola stoljeća, neka ovaj post bude u slavu Lenonica . Kažu da su prve naočale napravljene u Italiji 1284., a „Windsor" Lenonice u Engleskoj 1880., sto godina prije smrti čovjeka koji ih je proslavio. Uz Johna Lennona, kroz povijest su ih voljeli, uz male, i veliki: James Joyce, Mahatma Gandhi, Abraham Lincoln… Tko, gdje i kad je napravio ove iz moje antikvarnice, i na nosu kojeg mog pra-pra-svekra su stajale, nemam pojma.   P.S. A kako je Johnova muzika stalni pratilac mojih prosinaca, današnji dan je prilika da krene(m): (Preneseno 20. 08. 2007. ohshaith) DODATAK: Havana: "Čuvar" naočara Džona Lenona Izvor: Tanjug Zanimljivosti | ponedeljak 9.12.2013.B92 Bronzana statua Džona Lenona podignuta je u jednom parku u Havani pre 13 godina, ali su ljubitelji nekadašnjeg Bitlsa redovno krali njegove okrugle naočare... * Zvaničnici su pokušali da ih zalepe ali su ih vandali samo odlomili. Zbog toga Huan Gonzales, 95-godišnji penzionisani nadničar koji živi preko puta parka, svakoga dana, četiri dana nedeljno proteklih 13 godina dolazi u 6 ujutru na 12-časovnu smenu čuvanja statue. Kada se turisti pojave, on stavlja naočare na pevačev nos i strljivo čeka da ga islikaju. Kada odu, naočare se vraćaju kod njega u džep. Gonzales nije čuo za "Bitlse" dok su bili na vrhuncu slave. Tada je već bio sredovečan, a komunističke vlasti Kube nisu cenile rokenrol. * Sada je, kaže, veliki ljubitelj liverpulskog benda. I pored godina, Gonzales kaže da nije spreman da batali svoju misiju čuvanja sećanja na jednog od velikana moderne muzike. A uživa i u upoznavanju ljudi iz svih krajeva sveta. "Svi stranci koji dođu ovde fotografišu i mene. Sada sam u svakoj zemlji na svetu", rekao je on AP-u. (Preneseno 5. 06. 2009. walterdecampvideos) John Lennon has a permanent chill-out session on a park bench in Havana, Cuba, The Park in Vedado district is called Parque John Lennon, and it was Fidel Castro himself who in 2000 unveiled the life-size bronze statue of the Beatle. |
07.12.2013., subota
SKROMNOSTProđe Sv. Nikola. Pitali me što želim u čizmicu, a ja kažem One čizme... Oni se zasmiju. Gledam ih, pa se i ja zasmijem, pa velikodušno odustanem od čizama do sniženja, (ako bude broja, te bla, bla) i lupim cijenom skromniju želju: „Želim kartu za Balaševićev koncert!“ Na tren me u čudu pogledaju, pa se nastave još jače smijati. I tako, ostade mi čizmica danas prazna. Ali… ima se želja, a i čizama i varijanti: (Objavljeno u 7. 10. 2013. Vlado Kreslin) Are You Lonesome Tonight - Vlado Kreslin in Rade Šerbedžija P.S. Vidimo se 22. 12.  |
03.12.2013., utorak
PločicaPisala sam već o tom kako smo za doček Nove 2004. odsjeli u apartmanu Motela u kom je 1967. godine boravio doživotni predsjednik bivše nam države sa svojom nedavno preminulom suprugom. Bili smo tim posebno počašćeni. Prije sedam godina kratko smo ugostili u svom seoskom domu internacionalnu ekipu prijatelja našeg prezimenjaka koji, nakon Kanade, oko pola stoljeća živi u Americi. Tog ljeta smo zamoljeni da organiziramo smještaj za tridesetak ljudi iz cijelog svijeta i ugovorimo krštenje unuka možebitnog nam rođaka, u našoj seoskoj crkvi. Naime, čeprkajući po svom obiteljskom stablu, guleći slojeve njegove kore, gospodin kanadski Amerikanac je jednog ljeta poželio da nas upozna, a par ljeta iza, njegova kćer poželi krštenje svoga sina imenom Kristofor Maria u Crkvi njenih dalekih hrvatskih predaka. U tim pripremama za dolazak, gostima smo predložili tri selu najbliža ugostiteljska objekta i oni su se odlučili za gore spomenuti motel, najviše zbog njegovog povijesnog konteksta. U motelu su planirali odsjesti tri dana, ali su nakon krstitki produžili boravak. Trideset stranaca oduševilo se prirodom, svježim zrakom i prozirnom vodom vještačkog jezera, gastronomskom ponudom, povijesnim spomenicima, krilima spomenika Slobode i „predsjedničkim“ apartmanom u kom je odsjeo naš rođak sa suprugom Brendom. A fotografiju mesingane pločice ukucane iznad vrata sa inicijalima imena našeg nekadašnjeg predsjednika, svi su odnijeli u Svijet. Naš rođak (84), rođeni Zagrepčanin i njegova supruga (82), Amerikanka, i danas se u telefonskim razgovorima zahvaljuju na pomoći i uspješnoj organizaciji događaja za njihov život bitnog. A njihova kćer i zet, kao zahvalu, insistiraju na našem dolasku u New York. Ovog ljeta smo odveli novu gošću na isto mjesto. Nakon lošeg ručka, obilaska spomenika, šetnje uz prljavu vodu i gustu šumu, u svoje uspomene je htjela smjestiti i „čuvenu“ pločicu iz zapamćene priče. Zamolili smo recepcionara za dozvolu, a čovjek je, sliježući ramenima sa žaljenjem rekao kako nema problema da fotografiramo apartman, ali je problem što ne možemo i pločicu, jer nje više nema. Motel je promijenio vlasnika i nečijom odlukom, skinuta je. Bila je to mala, skroz mala ploča na koju su stala samo tri slova ispisana latiničnim pismom. Štete od nje nije moglo biti, a koristi, bar za turizam, našu najperspektivniju gospodarsku granu, moglo je, s vremena na vrijeme, i biti. A kako se danas doživljeno čuva osim u sjećanju i u raznim memorijama naših sprava, mogućnosti za širenje lijepog su sve veće i brže. Daleko i dugo se vide. No, fotografije prljave vode jezera i dvije prazne rupe od šarafa, voljela bih da što prije naša gošća izbriše iz svoje memorije: „moje slike“. Dovoljna je i ova moja smještena u: „moji dokumenti“. (Preneseno 24. 11. 2010. Cro Rec) LIVIO MOROSIN "MORE DIMBOKO NEBO VISOKO" s albuma "GLAS ISTRE" 2010. Redatelj spota Dejan Aćimović |
Hvala Đorđe! 
