MALI SUNCOKRET
16.12.2013., ponedjeljak
KNJIŽEVNIK I BLOGERSIMO MRAOVIĆ ( 16. 12. 2008. – 16. 12. 2013. )  * „Tjedan dana farbao sam stan. Oprao sam prozore i drvenariju. Izribao sam podove, kupaonicu i WC. Prao sam veš i posteljinu. Prebrisao namještaj. Upalio mirise i stari radio. Obrisao ekran na prastarom kompjutoru. Skuhao čaj. Zapalio cigaretu. Uključio kompjutor. Napisao pjesmu. * Ostao sam na otoku. Sve su druge namlatili. Pa su otišli. Ostao sam na otoku. Penjem se na svjetionik. Pa padam. Ostao sam na otoku. A otok je u krugu. Koji se uzdiže. Ostao sam na otoku. Svi su se vratili. Pa je opet dosadno. Malo sam se odmaknuo. Riječ 'dosadno' je tako lijepa i topla. Tako dugo nisam osjetio njeno pravo značenje. Nema ljepše nego se ubiti od dosade. Čekam dan kad će mi biti dosadno za popizdit. Valjda ima i taj dan. A što mi se te zime dešavalo? A joj! Uopće nije bilo dosadno. * Ali zimu ćemo ovaj put preskočiti. I u ratu je proljeće najljepše godišnje doba. Jedini je zajeb što onda krene i pucnjava. A tek u miru? Vozio sam se s autobusom preko rijeke, iz Novog Zagreba u Zagreb, s Balkana u srednju Europu. Tako smo se znali šaliti. Nitko ne zna točno gdje se prostire Balkan. Kao što nitko ne zna točno gdje se prostire Europa, gdje je crta koja razdvaja Europu od Azije. Tužna je istina, dragi čitatelji, da su sve granice izmišljene. Onda su dugotrajno zabetonirane, onim najcrvenijim što posjedujemo, krvlju. Bela Hamvas bi ih zalio vinom. E, kakve bi to granice bile. Vule bi ih okadio svetim dimom, to bi bila radost. Gledao sam kako su obale Save sve zelenije. Netko je čak postavio kućicu za golf i načinio rupe. Na drugoj strani su tri konjanika na crnom konju i jedan konjanik na bijelom konju kaskali po nasipu. To je neki znak – pomislio sam. Tri crna jahača su glad, rat i bolest, a onaj bijeli je utjeha – smrt. Konji su stali nasred nasipa, konjanici kao da su čekali da konjima narastu krila. Onda su odletjeli iza zgrade Hrvatske televizije. Tako su lijepi bili ti konji, razmišljao sam dalje, tako nestvarni, da ne može biti nešto loše, sigurno su značili nešto dobro. Ona tri crna su bili sitost, mir i zdravlje, a onaj bijeli je bio čisti seks, dobro, u boljoj varijanti, ljubav. * I dalje se vozim u autobusu i pogledam lijevo. Tamo dvije šiparice lijepe ko pekmez. Pogledam desno, dvije prekrasne žene. Pogledam ispod oka i posve slučajno iza sebe, tamo razgovaraju dvije djevojke jedre kao pliskavice. Pogledam naprijed, četiri donedavne brucošice. Zovu me k sebi. Čak što više, s moje su grupe. Najstariji sam u grupi. Imam 28 godina. Pojma nemam kako se cure zovu. Pojma nemam koja je najljepša. Sve su najljepše. Hodam uspravno ali oprezno. Ako padnem gotovo je. Nijedna me neće htjeti. Kad me god vide smijat će se. Držim se s obadvije ruke za štangu. S curama se vozim u krug. Smijemo se ko blesavi. Svašta sam pričao o njihovim profesorima. Što su bili mlađi to je smijeh bio jači. Ovdje ne mogu ulaziti u pojedinosti zbog mira u našim akademskim krugovima. Onda su se raspitivale o piscima. Iz prve ruke. O, što su svašta čitale. Vidi se da su ih pratile, a ne samo čitale. A za Zica, za njega znaju svi studenti. -Zico je lud - kreštale su na sav glas. Opet smo prelazili preko mosta u srednju Europu. Sunce je padalo nisko, rijeka je tekla tiho, vjetar se sporo valjao, a temperatura, idealna za udvaranje. Evo da vam predstavim i djevojke jer sam se sjetio kako se zovu. S moje lijeve strane stoji Marija, do nje Goga, s desne strane stoji Glorija, a do nje Renata. Da, gospodo. A sad, molim vas – oprostite. Žurim!" The End Simo Mraović, Konstantin Bogobojazni: manjinski roman, SKD Prosvjeta, Zagreb 2002. (Mala plava biblioteka) (II. i III. izdanje romana, Durieux, Zagreb 2003. i 2007.) AZRA "Ako znaš bilo što" LIVE (Objavljeno u 26. 08. 2008. PETROVICPETAR) * U opisu njegovog bloga stoji: O svim mogućim i nemogućim seksualnim problemima, iskustvima i okršajima pišite Simi na grupnjak@tportal.hr i zatražite njegov savjet. Uz vijest o smrti, tamo je ostao i njegov posljednji post od 20. 11. 2008. Netko je u jednom od 793 komentara napisao na današnji dan prije pet godina: Simbolično, zadnje riječi tvog posljednjeg bloga su "...do smrti". Izgleda da si i sam predosjetio da je došao kraj. Ali, držao si se vedar i snažan do posljednjeg trenutka. To je hrabrost. Svima si mogao biti primjer potpuno iskrenog stvorenja. R.I.P. (91210 16.12.2008., 12:58:11) |
Hvala Đorđe! 
