MALI SUNCOKRET
26.11.2013., utorak
KUDA?Moj prijatelj je bio gimnazijalac kada su dobili to nasljedstvo. Stiglo je iznenada od osobe koju nikad nije upoznao, ali je bila glavni lik u pričama iz mladosti njegove majke. Dvije prijateljice D. i R. su zajedno pohađale sve razrede, istovremeno čitale Dostojevskog, putovale, zabavljale se na Divčibarama i Zlatiboru, a u Beograd odlazile na koncerte, izložbe i pozorišne predstave. Bile su mlade damice, kćeri jedinice dobrostojećih roditelja. Nakon gimnazije majčina prijateljica odlazi na studije, a njegova majka ih zbog teško lječive bolesti kostiju odlaže. A onda stiže onaj rat. Otac njegove majke za rata mlad umire, a po završetku rata, umire joj i majka. Bogatstvo se topi. Njihovo imanje u obliku velikog ćiriličnog slova P nova vlast kroji i reže preko G do latiničnog slova I. Osiromašena i sama, iako bolesna, teta R. počinje raditi kao službenica. Nekoliko godina iza, udaje se za kolegu i ubrzo postaje majka dvoje djece. Tih godina njena prijateljica D. živi u velikom, dalekom gradu, bavi se znanošću, i sredinom šezdesetih postaje sveučilišna profesorica. U pismima više ne spominje želju za udajom ili djecom. Koliko često su ta pisma stizala, ja koja ovo pričam, ne znam. Kada je gospođa D. saznala za svoju neizlječivu bolest i skoru smrt, testamentom svojoj prijateljici R. ostavlja svu ušteđevinu i kuću sa stvarima u elitnom dijelu grada, uz zahtjev da se njenoj kućnoj pomoćnici omogući nužni smještaj. Neočekivano nasljedstvo mijenja život jedne skromne obitelji. Čudom, i nečijom dobrotom, on postaje ljepši. Sreća koju je donio novac i ponos što su baš oni izabrani, odnosno prijateljstvo, ublažilo je tugu njegove majke za prijateljicom iz mladosti. Kuću su prodali nakon par godina dvoumljenja, a sa stvarima koje su zadržali, čitav minuli život jedne žene, potpuno različit od njihovog, doselio se iz dalekog grada u njihov gradić na imanje u obliku slova I. Slike u koje je gospođa D. nekad gledala popunile su njihove zidove, bezbroj knjiga pronašlo mjesto na policama, a njihov stari namještaj su zamijenile udobne fotelje i sofe majčine prijateljice. Iz tad prepunih ormara, pričao mi je, njegove su prijateljice razgrabile kolekciju šešira i šetale ih rodnim gradom vlasnice, što je njegovu majku posebno usrećilo. U vrijeme kad sam ja postala slušač te velike obiteljske ponos priče, ona je izgubila onu euforičnu notu, a i novac se potrošio. Ostala je suština, svedena na tihu i pomalo tužnu povijest prijateljstva dviju djevojaka. Teta R. ju je pričala blagim glasom koji sam voljela, i sklona detaljima, uvukla me u jedan tuđi život duboko, čak jače nego sam trebala. Možda se to dogodilo kada sam prihvatila ponuđene stvari koje su pripadale pokojnici, kao poklone. Rečeno mi je da izaberem što hoću, izuzev knjiga i slika. Sviđala mi se jedna lampa, na koju sam često skretala pogled, ali iz pristojnosti, ne i prst. Ipak, u želji da i ja doprinesem trajanju i putu njima bitnih sjećanja, privučena sivilom naslova slike nepoznatog mi umjetnika, Kuda? Ili Kam? odabrala sam jednu razglednicu. Razglednica, kupljena tko zna gdje, neispisane ali išarane poleđine, čuvala je tragove igre nečijeg djeteta. Nismo znali čijeg. Uz to sam uzela i slona od crnog oniksa, najmanjeg sa staze sreće, malog čuvara moje sreće i tuđih uspomena. A onda mi je ponuđeno nešto što nisam mogla odbiti. Znajući za šnajdersko umijeće moje majke, teta R. mi je poklonila za to vrijeme i prilike luksuzan mantil od meke crne kože sa krznenim ovratnikom. Prekrojen po mom stasu i ukusu, svugdje s radošću nošen, nakon nekoliko godina u mom vlasništvu, neočekivano se preselio na zagrebačke ulice. Često me tad pratila misao da se mantil vratio doma. Ponekad mi je bilo žao što osim imena vlasnice, nisam imala nikakve podatke i mogućnost da došećem u njemu do Mirogoja i njenog vječnog doma. A onda... Vremenom, slonić od crnog oniksa, kamena za kojeg kažu da je simbol hrabrosti, nestao je s ostalim igračkama moga sina. Crni kožni mantil je otišao putem Crvenog križa, a sa sivila razglednice se za četrdeset godina mog posjedovanja izbrisalo u desnom donjem kutu ime slike Gabrijela Jurkića: „Kuda?“. Preživjelu razglednicu ostavljam ovdje, zajedno sa slikom iz umjetničke galerije, umjesto cvijeća za prijateljice, D. i R. To je jedini način da im se zahvalim što je priča o njihovom prijateljstvu obogatila i mene i moju galeriju sjećanja.   Gabrijel Jurkić (Livno, 24. ožujka 1886. - Livno, 25. veljače 1974.), bosanskohercegovački slikar hrvatskog podrijetla.  |
Hvala Đorđe! 
