ODLAZAK RUJNA
JESENJI DAN
Gospode, čas je. Ljeto b'ješe dugo. Spusti sad sjenu na sunčane ure, a vjetre pusti da poljima jure. Zapovijedi jedrinu zadnjem voću; udijeli mu još dva južnija dana, nek ispod ploda savine se grana, a vinu podaj posljednju slatkoću. Tko sada nema kuće, taj je više sagradit neće. Tko je sada sam, ostat će sam, da sluša romon kiše, da bdije, čita, duga pisma piše, i luta po alejama, gdje dah jesenjeg vjetra suho lišće njiše. Rainer Maria Rilke (Uploaded by rafaellvg on Nov 19, 2011) |
EUROPSKI DAN JEZIKA(Published on Jul 26, 2012 by ecmlat) Europski dan jezika obilježava se 26. rujna, a ustanovljen je 2001. godine odlukom Vijeća Europe i uz pokroviteljstvo EU. Višejezičnost na starom kontinentu, bogata baština 200 europskih jezika, dragocjena je realnost koju treba sačuvati, vrjednovati i braniti u budućnosti. (Uploaded by C25001953 on Sep 19, 2011) “Glavni su ciljevi proslave Europskog dana jezika: • upozoriti građanstvo na važnost učenja jezika i poticati učenje većega broja jezika da bi se povećala višejezičnost i razumijevanje različitih kultura; • promicati bogatu jezičnu i kulturnu raznolikost Europe; • poticati cjeloživotno učenje jezika u školi i izvan nje.” (Wikipedija) |
ČVORCIIako je godina sušna, a nakon kratke zadnje kiše samo se pedalj zemlja namočila, vinograd nam je ovu godinu bolji „neg' lane“. Naročito je „francuz“ rodio i s tim se danima hvalimo, tj. on priča, a ja ponavljam... a i cjepka nije loša, s obzirom na podneblje; doda li se crna i bjela noja koja je nešto lošija ove godine, i uz to prvo „rađanje“ graševine i škrleta, razlozi za zadovoljstvo su veliki. Ali dok god se grožđe ne obere, traju i strahovi. Uz teško uskladiv termin berbe među beračima koji rade, a vikenda malo, te strah od kiše na dogovoren dan berbe, postoji i strah od ptica. Priče o čvorcima koji su snagom jata u stanju za kratko vrijeme jednostavno pojesti sav vaš trud , slušala sam bezbroj puta, ali nisam doživjela. Ljudi prave strašila, mlate i plješću rukama kad čuju tutanj tih udruženih ptičica, vješaju cede-e da ih svojim svjetlucanjem prepadnu. Osim što smo pljeskali i vikali Iš, Iš, nismo poduzeli ostale mjere zaštite. A fino nas je opominjala 87 godina stara susjeda, koja svaku godinu učestvuje u berbi i donira najveći dio svoje jedine preostale brajde, da će nam „brljki“ sve pojesti i da je vrijeme da se prihvatimo posla. I jučer nam zamalo vinograd posta ptičji švedski stol; sreća da su susjedi svojom vikom spriječili veću štetu. Naravno, njihov prvi izbor bili su najljepši grozdovi francuza. Nešto sumnjam da bi ih i neka moja strašila, da sam ih čak i smislila i postavila, omela u njihovom odabiru. Jer francuz je doista bio rasan, a to su ptice za koje u Wikipediji, između ostalog piše i ovo: „Čvorci cijelu godinu "pjevaju"…Čvorak je poznat po sposobnosti imitiranja drugih životinjskih glasova. Dugotrajan, isprekidan pjev čvorka sastoji se od velikog broja uzdižućih ili padajućih različitih zvukova koji mogu podsjećati na zvižduke, zvečanje, šištanje kao i imitaciju raznih drugih životinjskih ili tehničkih zvukova. Često imitiraju glasanje ptica iz svoje okoline, čak i grabljivica, ali i lajanje pasa, zvuk kosilice ili u novije vrijeme mobitela. Glasovi upozorenja su ovisni o vrsti ugroze. Za opasnost iz zraka upozoravaju oštrim, kratkim i višekratno brzo jedan za drugim glasanjem "špett, špett", a za opasnost s tla ponavljajućim, dugim "brrrrrrt" ili "črrrr"." A ako su „savladale“ kosilicu i mobitel, a izgledaju ovako, ni cd im nije neka fora za strah. (Uploaded by ETOSIJEK on Sep 30, 2009) P.S. I prođe berba i 2012.; sa 16% sladora uz 100% Sunca i dobre volje, dâna i berača, mošt je sladak, da slađi ne može biti… (Published on Aug 3, 2012 by majramaki) |
"Druge boje"Stvarno volim ovu knjigu. Dođe mi kao udžbenik, i ne samo književnosti, nego života. Knjiga je već trebala biti na svom mjestu u biblioteci, i nije fer od mene prema nekom tko ju možda čeka. Ali, eto, nikako da se rastanemo. I zato, neka je što više ovdje. Jer, tko zna kad ću, i hoću li je kupiti ili dobiti na poklon. A volim se vraćati; volim ponovo čitati što sve radi i misli Orhan Pamuk kad mu je kćer Ruja tužna; volim znati kako su nastajala njegova djela; volim biti s njim u Frankfurtu i Karsu dok smišlja stranice meni najdražeg dosad pročitanog romana „Snijeg“; volim kad priča kako se nakon jednog zemljotresa u Istanbulu odlučio osloboditi nekih knjiga iz svoje kućne biblioteke i da je izbor pao prvo na turske pisce kojima se divio, a oni ga u vrijeme afirmacije neštedice pljuvali; volim znati kako i najbliži članovi obitelji i „unatoč Nobelu“ okreću glavu od pisca zbog nekih davno ispisanih redaka o njima; volim kad piše o „1001 noći“ drugačije od dosad pročitanog; volim znati od kojih knjiga i pisaca se ne razdvaja, a volim što mogu i ovo što slijedi podijeliti s vama: POLITIKA POTLAČENIH Nekada sam mislio da nesreće jačaju osećanje zajedništva. Moj prvi poriv neposredno posle velikih istanbulskih požara u detinjstvu ili zemljotresa od prije dvanaest godina bio je da nesreću podelim sa drugima i da o njoj razgovaram. A ovaj put, dok su u Njujorku gorele i rušile se kule bliznakinje, osetio sam se nekako ružno usamljenim u jednoj sobici u Istanbulu, pred televizorom u jednoj kafani u koju su dolazili vozari konjskih kola blizu pristaništa, tuberkulozni bolesnici i nosači. Odmah po udaru drugog aviona u kulu, turske televizije počele su prenos uživo. Omanja gužva ljudi u kafani gledala je zaprepašteno neverovatne prizore ne unoseći se previše. Neko vreme mi je dolazilo da ustanem s mesta i kažem masi u kafani: „Ja sam živeo među tim zgradama, na tim ulicama sam šetao bez prebijene pare, u tim kulama sam se sastajao sa ljudima, na Menhetnu sam proveo tri godine.“ Ali nisam pustio glasa kao u snu u kome se čovek sve više oseća samim. Izašao sam na ulicu jer nisam mogao da podnesem da gledam što se događa, a još više zato što sam želeo sa nekim da podelim ono što sam video. Posle nekog vremena sam u gužvi koja je čekala brod na pristaništu ugledao uplakanu ženu. Po njenom raspoloženju, iz pogleda ljudi oko nje, odmah sam osetio da ne plače zato što na Menhetnu ima nekog bliskog, već zato što se bližimo kraju sveta. Kad sam bio dete, viđao sam žene koje plaču sa sličnom uzrujanošću, u danima u kojima je vladala zabrinutost da će se kubanska kriza pretvoriti u treći svetski rat, kada su porodice iz istanbulske srednje klase punile ostave pakovanjima sočiva i makarona. Ponovo sam se vratio u čajdžinicu i neko vreme, poput ostalih, gledao slike na ekranu sa strašću kojoj se nisam mogao odupreti. Idući kasnije ponovo ulicama, sreo sam jednog od komšija. „Gospodine Orhane, vide li ti, bacili su bombe na Ameriku“, reče i srdito dodade: „Dobro su uradili.“ * I mnogi drugi ljudi su iskazivali gnev sličan toj njegovoj prvoj reakciji, zbog čega će se kajati narednih dana. U prvi mah su svi u Turskoj, poput ljudi u mnogim delovima sveta, jednoglasno i jednodušno govorili o brutalnosti terorizma, koliko je ono što je učinjeno užasno i strašno. Nije da nisu. Posle tih reči koje su osuđivale ubijanje nedužnih ljudi, prelazilo se na uzdržane ili ljutite kritike koje su počinjale sa „ali“ i odnosile se na političku i ekonomsku ulogu Amerike u svetu. * U istoriji ljudskog roda nikada razlika između bogatih i siromašnih u svetu nije bila tako velika. * Danas običan građanin neke siromašne islamske zemlje u kojoj nema demokratije, državni činovnik u bilo kojoj državi Trećeg sveta ili ostacima bivših socijalističkih republika koji muku muči da preživi, ne samo da zna da mu je malo pripalo od bogatstva na zemlji, već da je osuđen da živi kraće u težim i mučnijim životnim uslovima u odnosu na „zapadnjaka“. On krajičkom svesti sluti i da je njegova beda pogreška i glupost njega samog ili njegovog oca i dede. Šteta što zapadni svet malo zna o toj poniženosti u kojoj živi velika većina svetskog stanovništva, koju oni moraju da prevladavaju a da ne izgube razum i ne potpadnu pod uticaj terorista, ultranacionalista i verskih fanatika. * Problem Zapada danas nije samo da pronađe u kom se šatoru, u kojoj pećini, u kojoj ulici kog zabačenog grada krije terorista ili priprema svoju novu bombu, i da mu baci dovoljno bombi na glavu, već da shvati duhovnost bedne, ponižene i obespravljene većine sveta koja se nalazi izvan Zapada. S ratnim pokličima, nacionalističkim govorima, na brzinu započetim vojnim akcijama, čini se potpuno suprotno. * I bogataši modernisti koji su osnovali Republiku Tursku išli su sa policijskim merama, zabranama i armijom na siromašne i zaostale delove zemlje kad su im se suprostavljali, umesto da ih razumeju. Na kraju je poduhvat modernizacije ostao nedovršen. U Turskoj je uspostavljena ograničena demokratija kojom vlada netolerancija. Sad kad u celom svetu čujem pokliče na rat između Istoka i Zapada, plašim se da će se i svet pretvoriti u mesto u kome se stalno upravlja u vanrednom stanju kao u Turskoj. Plašim se i da samozadovoljan, prekomerno pravedan zapadni nacionalizam ne natera ostatak sveta da, baš kao Čovek iz podzemlja Dostojevskog, kaže da su dva puta dva pet. A onda što će najviše hraniti „islamiste“, koji ženama bacaju azotnu kiselinu u lice zato što ga otkrivaju, biće ta agresivna netolerancija Zapada. O. Pamuk, Druge boje, Beograd, 2011. (Prenio korisnik thanatos333x2 18. 03. 2010.) Žao mi je što uz piščeve riječi nemam načina da vam prenesem i njegove crteže. Šteta što ne možete vidjeti tužnu Ruju, sklupčanu na krevetu sa svojim plavim zecom u naručju, ali, pokušajte na tren zamisliti tu djevojčicu. |
IZ VIJESTI
19.09.2012.
John Lennon Chosen as "NME" Magazine’s Ultimate Musical Icon Late Beatles legend John Lennon has been chosen as the Ultimate Musical Icon of the last 60 years in a poll organized by U.K. magazine NME to celebrate its 60th anniversary. Voting began six months ago, with NME offering an initial list of 60 artists from which readers could pick. A total of 160,000 votes were cast. Among the other famous musicians who landed in the top 10 of the poll are David Bowie at #3 and Jimi Hendrix at #7. All 60 icons chosen by NME are highlighted in a special issue of the magazine that’s available now. Here are the top 10 vote-getters of NME‘s Ultimate Musical Icon poll: 1. John Lennon 2. Liam Gallagher (Oasis) 3. David Bowie 4. Alex Turner (Arctic Monkeys) 5. Kurt Cobain (Nirvana) 6. Amy Winehouse 7. Jimi Hendrix 8. Morrissey (The Smiths) 9. Noel Gallagher (Oasis) 10. Ian Curtis (Joy Division) Copyright 2012 ABC News Radio (Uploaded by rockchick2112 on Apr 1, 2008) (Prenio korisnik nataliajudith24 24. 07. 2011.) |
"...sanjajući..."(Published on Apr 25, 2012 by PipsChipsandVideocli) Laku noć, :-) |
DŽABA SI...Ono...ispunili smo anketu ili upitnik; naveli želje i prijedloge; ponadali se većem zadovoljstvu; uređenijoj strukturi; pravilnijoj raspodjeli... Kad ono...niš' koristi. Dosad smo bar „nestajali“ svojevoljno. I kaj ćemo sad! A niš'... Uz :-), koji je ušao u 31.- u godinu, nastavimo strpljivo s navikama, ljubavima i potrebama, pa dok ide, ide... Tapiserija Stojim usred riječi kao da je to negdje i kažem neću temu. Kažem nekome kao da znam kome neću temu. Što je zamišljeno a nije došlo neka je okruglo i nevidljivo. Pripravan za nepravilnosti, nesretan slučaj: njegovom rukom, svojim slovima. Pustim li brod da klizi linijom koju je stvorio, slijedim li put njegovog kratkog daha, na mene će dim veći od svake riječi. Oblikuj se, sudbino, kao koraci u snu! A u blizini pučina samoglasnika, suglasnički vjetar nečistiji od razuma, bistriji od izlaza, duga rečenica za one koji umiru. Pozadina, skitnice, lice u vrču, zemljotres, veselje obližnjeg nereda. Srce, crna granica, zateže nit: korake kao stvari, stvari kao zrak. Zanos. Mjesta na mjestu više nema. Nenađeno. Ja smo, ti smo, mi smo? Nismo. Oni smo, ono smo? Nestalo je mjesto. Izgorilo. Danijel Dragojević (Uploaded by NetopolisPips on Mar 5, 2007) |
SAČEKUŠE...RAZNESunce i obveze su me povukle u grad. Iz kuće me ispratio telefonski poziv tekomovog govornog automata kojim me obavještavaju da sam potrošila više, tj. pričala duže za ovaj period, od prosjeka u prethodna tri mjeseca. U tramvaju me sličan automat opominje da ovjerim kartu, što bi u prijevodu značilo da se ne švercam. Na ulici me dočekao reklamni plakat kazališne predstave „Gospođa ministarka“, kojoj se radujem, obilježen od strane marljivog uličnog prevoditelja. U knjižari me sačekale sve knjige koje želim zadnjih par godina po starim, visokim cijenama. Onda otkrijem bosansko izdanje „Muzeja nevinosti“ 30kn jeftinije od našeg, pa pomislim kako bi bilo dobro...ma nema veze, neću komplicirati i širiti temu. U H&M- u me čeka zaštitar; u banci me promatra isti; u Irisu dotični prati da koja gospođa ne mazne parfem. I sve mi nešto nakrivo; tko koga, od koga, štiti? Znam da uglavnom nisam, ali ne mogu da se ne osjećam kao „sumnjiva". I od muke paranoidnog ili paranoičkog tipa, sjednem pred kafić da se malo sredim. Tu me sačeka dilema hoću li naručiti akcijsku ponudu A ili B: Bućnicu + limunadu za 15kn ili Kavu + limunadu za 15kn. Odlučim se za B, malo odmorim i sredim misli pa požurim doma da stignem do 19.30 do svog „ciganskog“ kvarta kako mi ga predstaviše poznanici prije 35 godina. Jeste da je to sada „city“, ali mu s istom radošću žurim kao i tih davnih, ranih godina. p.s. od nedjelje sam ostala bez riječi, pa nikako da sklopim „prvu“ rečenicu; stoga i ovaj postić kreće od druge, jedva... (Uploaded by lajsosound on Jun 4, 2011) |
KULTURA: "POKOJNIK"Sretnici s kartom „V' ŽEPU“ kažu da je „preseljenje Nušića“ s Brijuna u Zagreb bio dobitak ravan onom lutrijskom. HNK je s radošću dočekao „Pokojnika“, a Seku Sablić suznih očiju u stojećem stavu pozdravio nezapamćeno dugim aplauzom. (Published on Sep 12, 2012 by rakijamala5) Hvala svim zaslužnim umjetnicima i organizatorima za ovo događanje Kulture u mom gradu. P.S. Hvala @Sredovječnom....na jednostavnim i nesebičnim uputama vezanim za povratak nestalih blogova. Bit ću slobodna da njegovu uputu ostavim i na ovom mjestu za one koji se još nisu „vratili“, a slučajno ovdje navrate. Proces je vrlo jednostavan i promjena dizajna nije bila neophodna, bar u mom slučaju. "...evo rješenja za vlasnike nestalih blogova (i ja sam svoj vratio tako) otići u blogeditor odabrati svoj predložak "pogledaj ga" "spremi" Ako se poslije ovoga ne vrati, vratit ce se ako se odabere neki drugi predložak..." |
"EKSPRES PREPORUČENO"Ekspres preporučeno Preporučujem mladim i vitkim djevojkama da uvijek ovako stoje, kao da nekog čekaju, u sumračnom voćnjaku, između bezimenih postaja, s rukom o boku, zamišljeno grickajući travku, uokvirene blijedim prozorima jurećeg ekspresa ko nepomičnim sličicama filma. Preporučujem im da stanu na proplanak uz prugu, ili kraj osamljenog zdenca, dok se vjedra pune, ili uz brklju, s košarom, pa putu kući, da stoje uz cijelu mrežu željezničkih pruga, rasute pejzažem ko da su spomenici neke egzotične, zaboravljene uljudbe koju obrasta gusta mahovina sumraka. Preporučujem im da obrube pruge, ko što bih prozračnom akvarelu breza preporučio obale vijugavih rijeka, ko što bih vodopadima da se naglo otkriju i smjesta zarone čedno u vela vlastite pjene, ko što bih dupinima, kad bih bio mornar, da skaču u buketima, ko da izbacuje more skamenjene kreste valova pred pramac tvog broda. Preporučujem isto tako osamljenim mladićima brončanog mišićja u napetim majicama da u ljetni sumrak zastanu u vinogradu, oslonivši se na držak motike, dok kraj njih tutnji zelena neman ekspresa ko zasun što će zakračunat noć. Preporučujem im da dignu na čas pogled, zatečen možda, ali ravnodušan, zaokupljen magnetom neokopanih lijeha ; da ne pročitam u njihovim očima zavist na putnike, ni čežnju za njihovim mjestom, ni plamen pustolovine, nego da žive u istom redu sa svojim čokotima, mojim prolaskom zatečeni u sreći. Preporučujem dakle onima koji ne putuju nego imaju mjesto, neka ga ispunjuju ko što jabuka, zrijuć, ispunja svoj oblik i svoj tajanstveni zadatak. Oni postoje da bi mjesta bila kao saće, gdje se sreća skuplja, ko gusti med, da bude svima vidljiva. Da mi ne prolazimo samo starim grobljima, bojištima bivšim, prolaznim zbjegovima, da tek ne putujemo u traženju života, nego da vidimo da se svuda živi još uvijek, i da se živi lijepo. Dok jurim u noćnom ekspresu, više ne znam kamo, preporuke nosim ko kakav zalutali poštar i sijem ih iz vlaka po poljima ko sjeme : najtoplije, kažem, preporučujem svima njima neka se ne kriju, nek nam se pokazuju, neka okite sve pruge ko prometni znaci, neka se ne stide svoje jednostavne sreće, ili neka svećenički čuvaju njen privid : da imamo još kome zavidjeti, da imamo još čime hranit ovu neutaživu žeđ, što se napaja daljinom. Najtoplije preporučujem da nam se jasno pokaže da su djevojke i mladići svuda lijepi i zdravi, da su mladići prema djevojkama nježni, da su ljudi dobre volje i da ih nije strah, da žene nisu umorne i vjeruju u besmrtnost, da su djeca dobra za životinjama, da su vode čiste i pune mrijesta, da krzna životinja raznose ljepljive sjemenke, da masline rode, da grožde bubri da i ishlapjleli starci nose nabrekle trbuhe ko kakve prerano trudne pjegave djevojčice, i da su meteorološke prognoze suglasne da će vrijeme jednom biti trajno lijepo. Najtoplije preporučujem vama koji živite pokažite nama što samo prolazimo u ovom falusu ekspresa što se zariva u jalovu i sve crnju noć dok nam život curi između prstiju ko što slike pejzaža promiču kroz svjetlo vagonskog prozora, iskrivljeno nasipom pokažite nam spremno, raskošno, nesebično, da života ima, da ga se može živjeti. Inače, sve će nam odnijeti tutanj vlakova u beskrajne daljine, do kojih se ne može doći. Antun Šoljan |
JOJ, JOJ, BLOŽE MOJ!SEMAFOR Jednom, čini mi se davno, a bilo je prije samo par godina, sanjala sam čudan san. Na ekranu su se pojavile tri ogromne točke obojene crveno. Stajale su horizontalno na jednakoj udaljenosti i iste veličine i izgledale kao žive. Život im je davao pokret, a ono što je u njima pisalo sugeriralo je značenje i značaj u snu viđenog. Točke su ravnomjerno blicale, kao farovi automobila i da ih je bilo dvije, pomislila bih da sanjam auto. I ne bi mi to bilo prvi put, i samim tim san bi bio već viđen i kao mnogi nakon prve jutarnje kave, vjerojatno zaboravljen. Ne znam u kom dijelu sna, jer vrijeme u snu ne liči na vrijeme u javi i ne prolazi proporcionalno našim željama, činilo mi se da su to oči. Dva crvena oka kao s fotografija nastalih zbog prethodno neuštimanog aparata, koja trepte slovima kao trepavicama, a između njih se smjestilo ono treće, nevidljivo, i poprimilo njihovu boju. Tumačeći u snu san, a to već dugo radim, rekoh da me netko promatra, ili ja nekog i sa onim trećim okom. I na tom bi vjerojatno i ostalo do buđenja, da me ispisane riječi unutar tih nepoznatih očiju nisu brinule. Bile su mi poznate, isuviše drage, intimne i značajne, i morale su kao takve ostati. Stoga mi se u snu nametnuo zadatak pronaći put kako ih izbrisati prije nego postanu i drugima vidljive. U snu nema velike akcije, i to uspješne. Sve je nekako usporeno, koraci su kratki i tromi, pa je put do cilja težak. Kako su tri ogromne točke istim intenzitetom radile, tj. blicale ne mijenjajući boju, položaj i tekst, javila mi se i treća i posljednja misao o tom što tu noć sanjam. Ličilo je to na semafor, onaj s riječima sa velikih raskrsnica u nekim gradovima svijeta. Jedino što ih je razlikovalo od semafora bio je nedostatak boja: falila je zelena i žuta, na mjestu dvije crvene. Zapravo, shvatila sam da sanjam semafor, ali pokvaren. Sanjati pokvaren semafor, prema tumačenju Sanjarice.hr, jer u suvremenom snu možete i čitati i koristiti internet, piše: „Ukoliko je semafor bio pokvaren, budite oprezni da ne bi bilo neugodnih iznenađenja u prometu.“ Imala sam dvije mogućnosti: vratiti se natrag, ili, popravkom semafora krenuti naprijed. Iako i nisam baš neki majstor za semafore, ali znajući iz starih iskustava da u snu rješenja dolaze drugačijim putem i snagom, odlučila sam pokušati pronaći put. Bitno je bilo da se težak san ne pretvori u noćnu moru i postane stalni pratilac. Što prije ga se riješiti i osloboditi. Što prije vratiti ispisane riječi na njihovo pravo mjesto, a obojene točke osloboditi istosti crvenog, vraćajući zelenu i žutu na put kojim sam krenula. I kao pravi majstor, prihvatila sam se posla: šmirglala, prala, brusila, četkala, turpijala i farbala. Prvo sam vratila žutu i uklonila riječ. Mogla sam protrčati na svom putu kroz žuto svijetlo, što bi mi možda bilo i dovoljno i dozvoljeno, ali bi mi ostala još jedna bitna riječ neudomljena. To bi značilo da se san mogao vratiti u obliku noćne morice, a to nisam nikako htjela. Radila sam na zelenoj boji, kako bih mogla, onako umorna, polako, ne trčeći i slobodna, poći svojim željenim putem. Odluka da jednu riječ ipak ostavim ispisanu, jer u snu, kao i na javi nema stopostotnih rješenja, rasteretila me. Obavljenog posla, zadovoljna, krenula sam ka buđenju. Čule su se ptice, pa pijetlovi, a onda rani automobili, i glasovi đaka pred školom, kada sam otvorila oči. Potražila sam u jutarnjem sjećanju i dnevnom svijetlu sliku iz sna, i smiješeći se sneno, s mirom, naslonila glavu na onu jednu, preostalu, neizbrisanu riječ. P.S. Što je to s blog - naslovnicama? Je li se to blog pokvario, ili...Pa, već dva dana nepomično stoje stare vijesti na mjestu za nove? Joj, joj, blože moj! |
OBAVIJEST: TU SAM
Majstore, ugasi svijeću
Majstore, ugasi svijeću, došla su ozbiljna vremena. Radije noću broji zvijezde, uzdiši za mladošću. Tvoje neposlušne riječi mogle bi pregristi uzice. Sadi u vrtu luk, cijepaj drva, pospremaj tavan. Bolje da nitko ne vidi tvoje oči pune čuđenja. Takav je tvoj zanat: ništa ne smiješ prešutjeti. Ne uzmogneš li izdržati i jedne noći opet uzmeš pero, majstore, budi razuman, ne bavi se proročanstvima, pokušaj zapisati imena zvijezda. Ozbiljna su vremena, nikome se ništa ne oprašta. Samo klauni znadu kako se možeš izvući: plaču kad im se smije i smiju se kad im plač razara lice. Slavko Mihalić |
"STANICA"Stanica Tridesetak godina svaki dan gledam kako se ispred mog prozora vlakovi zaustavljaju i odlaze. Prolaze tereti, ulaze i izlaze ljudi, voze se, sjede, stoje na prozorima, u hodnicima, izgledaju ovako i onako, putuju tko zna kamo – i ja sve te godine taj prizor ne prestajem gledati, ne umara me i ne dodijava mi. Uvijek sam, štogod radio, malo s vlakovima i ljudima, malo ulazim i izlazim, malo putujem, malo izbacujem kofere i odlazim u neku ulicu na neki kućni broj. Kada sam pribraniji učini mi se da je to najrealniji trenutak moga života. Dolazak i odlazak me uspokoje i stave na pravo mjesto, postajem nomad koji putuje i ne pomaknuvši se. I uistinu sam sretan što su me prilike postavile na stanicu pored pruge. Ljudi dolaze k meni, odlaze od mene, prolaze ne zaustavljajući se, a ni ne znaju da sam s njima. Čovjek u vožnji i na stanici – kako je to pravo stanje svakog stanja, naravna slika i slika naravi: protok, naime, najmanje je loš. Možda ipak nisam najbolje iskoristio taj položaj? A zašto bih ga iskoristio i pomoću njega postao bolji? Gledao sam prizor i sudjelovao u njemu kako sam mogao i znao. Zahtjevnost je prenesena iz knjiga: da se sve upotrijebi za neko napredovanje, za neku svrhu. Kad već ima toliko vlakova i prizora, zašto tražiti koristan i nadmoćan zbroj, zašto sve zajedno pamtiti, kada će sutra ionako biti novih vlakova, drugih ljudi koji će ulaziti, izlaziti, vikati, vući prtljagu, nekamo žuriti bez ikakva zaključka? Danijel Dragojević (Uploaded by TheNirvana4ever on Jun 2, 2011) |
ZA FAJRONT:(Uploaded by TamburasiZaDusu on Jan 3, 2011) |
POI!(Published on Sep 9, 2012 by alexandersenden) Na Olimpijskom stadionu u Stratfordu sinoć su pred 80 000 gledatelja zatvorene 14. Paraolimpijske igre. Među 4 200 sportaša iz 164 zemlje svijeta nastupilo je i 25 hrvatskih natjecatelja. Čestitke svim sportašima koji su nas predstavljali na POI , a posebno onima čiji je sjaj medalja u našim očima izmamio suze radosti! LONDON 2012. - Mihovil Španja - 3. mjesto na 100 leđno (BRONCA) - Darko Kralj - 2. mjesto u bacanju kugle (SREBRO) - Mikela Ristoski - 3. mjesto u skoku u dalj (BRONCA) - Zoran Talić - 2. mjesto u skoku u dalj (SREBRO) - Branimir Budetić - 3. mjesto u bacanju koplja (BRONCA) (Published on Sep 10, 2012 by alexandersenden) |
DVA POSTAI. Bila sam u prijepodnevnoj šetnji. Činilo se da će kiša. Ali samo me kratko pofajtalo nešto što je ličilo na nju. Sparina je putem peglala, znoj me lagano prao, korak se usporio. Obišla sam suh ribnjak i rječicu koja je gotovo prestala teći. Ribe su negdje nečujno dahtale. Zemlju izboranu pukotinama prekrila je pečena trava. Na vrhu jedne još zdravo zelene krošnje čuči poveća ptica koju ne prepoznajem, i kao dirigent osluškuje pjesmu u granama skrivenih vrabaca. Na drugoj obali rječice prostire se gusta hrastova šuma. Imam zadatak da ju slikam, pošto će ove jeseni biti posječena zbog starosti. Treba iskoristiti stablo dok drvo još vrijedi. Seljani vole tu šumu. Nekad je ona bila glavno hranilište svinja žirom. U tim djetinjstvima, kada je hrast znao pucati od niskih temperatura, djedovi su pričali o svom učešću u njenom nastanku i akcijama pošumljavanja. Godinama sam slušala te priče i vremenom ih zavoljela. U šetnje idem bez cigareta, kako bih sat-dva hodala bez dima u glavi. Danas su mi misli lijene. Sporo se kotrljaju. Zastaju na istom danu prije osamnaest godina i traže sliku Sveučilišne klinike u Würzburgu. S klupe u čekaonici vidi se lift. Pred njim strka oko kreveta s majkom koja još diše. Vrata se otvaraju; lift odlazi i odvozi život. U pustom hodniku tupa tišina. Dugo sjedenje prekida glas profesora koji pognute glave priča o smjeni života i smrti. Iza, mlađi doktor u svom kabinetu govori o istom i gleda nas u oči. Mislim kako je 66. godina prerano za konačnost. Usmjerenim pogledom ka prozoru vidim dva crkvena tornja, poznate ukrase grada Würzburga. S rukom u torbi, čvrsto stišćem cigarete. Vraćam se zadatku. Napravim par snimaka. Okrenem leđa obali i krenem u pravcu duhanskog dima. (Uploaded by TheSwayingHarmony on Feb 6, 2010) II. Na današnji dan, prije četiri godine, umro je Dino Dvornik. Otac i sin, glumac i muzičar, otišli su u Vječnost s proljeća k jeseni 2008. * * * I opet iz početka, kao da pjesma nema kraja, kao da je radost beskrajna, kao da tuge imaju mjeru...kao da bol ima granicu, kao da smrt ne postoji. (Iz starog posta: Zvuk tuge) (Uploaded by EllaDvornik on Jan 25, 2012) |
U MJESECU RUJNUU mjesecu rujnu rodio se i umro meni posebno drag pisac hrvatskog realizma: Vjenceslav Novak (1859. – 1905.) Naravno, sam rujan nije jedini povod mom sjećanju na pisca. Posljednjih godina ne daju mi mira njegova djela: „Iz velegradskog podzemlja“, „Posljednji Stipančići“, „Dva svijeta“, a ponajviše „Tito Dorčić“. ".. Pod svakim onim kamečkom utisnut je barem koji hip moga života... moga razuma, razmišljanja, moje fantazije, čuvstva i volje... ukratko: moga života... Kolik raskošni poćut, što bi se rodio u meni, kad bih vidio, da je ispod kamena pomolila ribica glavu! Dobacio bih joj sav zanesen udicu, a pri tome nijesam uživao, što joj uzimama život, nego sam ćutio, kao da je ona došla tu iz ljubavi prama meni, samo da ja mogu proživjeti onaj neiskazani poćut, kad je osjetim u svojoj vlasti... Ah, ono čuvstvo jakosti, slobode i moći, kada sam na mahnitim krilima bure upravljao sam jedarcem i kormilom i poput poluboga jurio svojom barkom preko bijesnih valova; drugi su se zgražali gledajući me s obale, a ja sam ćutio buru i valove u njihovoj pokornoj službi, kojom su htjeli da podignu radost moga života! Onda sam bio sretan... Ono je bilo moje pravo tlo, u koje bijaše pustio duboko svoje korjenje moj život, da upije iz njega u sebe snagu i radost...” V. Novak, Tito Dorčić (1906.) |
„abada, abada“Ako je broj preporuka na kraju teksta nekakav pokazatelj toga što se najviše čitalo ovih 2-3 dana na Portalu najtiražnijeg dnevnog lista, zanimanje naših čitatelja izgleda ovako: Tutu o ratu u Iraku (4) Obama i proizvodnja piva s medom (5) Eastvood u zamišljenom razgovoru s američkim predsjednikom (6) Johnson voli Dingač (7), (12) Cruise „odletio“ s Jadrana (1) Svilan na sudu (3), (5) Modrić pohvaljen za prvi nastup u Realu (1) Fiolić K. kao svjedok (17) Prosinečki o Zvezdi i Dinamu (20), (40) Pupovac u Nu2 (40), (50) Shakirin uradak s jahte (79), (99) („izmjereno“ danas oko 14.00h; odabir moj; naslovi prepričani) (Uploaded by CuraDebela on Dec 4, 2010) Dodatak: Za period od šest sati, točnije do 20.00h, čitanost je porasla samo nekim od naslova. |
LJETNI KUĆNI..."VIC": Jutros uz kavu ga pitam je li pročitao da je riješen „misterij“ najmanjeg badića na svijetu. Kaže kako jeste, pa skroz ozbiljan dodaje: - Eee, da sam ja znao gdje se to kupuje, imala bi ti „bungie“ već ovog ljeta! (Uploaded by shiptry on Jan 13, 2007) - Jâ, moje budaleee...male... (Prenio korisnik Penelopa64 26. 09. 2010.) |
"40 godišta poslije"BUCO I SRĐAN Obljetničkim koncertom pod nazivom „Buco i Srđan – 40 godišta poslije“, Ljubomir Pende Buco i Srđan Gjivoje su na taraci tvrđave Revelin obilježili 40 godina svoga rada. Duo Buco i Srđan kojeg nazivaju simbolom brojnih ljubavi, noćnih đireva Stradunom i ponoćnih serenada… (Portal Oko) (Uploaded by otilija09 on Jan 13, 2011) |
< | rujan, 2012 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | |||||
3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |