MALI SUNCOKRET
07.09.2012., petak
DVA POSTAI. Bila sam u prijepodnevnoj šetnji. Činilo se da će kiša. Ali samo me kratko pofajtalo nešto što je ličilo na nju. Sparina je putem peglala, znoj me lagano prao, korak se usporio. Obišla sam suh ribnjak i rječicu koja je gotovo prestala teći. Ribe su negdje nečujno dahtale. Zemlju izboranu pukotinama prekrila je pečena trava. Na vrhu jedne još zdravo zelene krošnje čuči poveća ptica koju ne prepoznajem, i kao dirigent osluškuje pjesmu u granama skrivenih vrabaca. Na drugoj obali rječice prostire se gusta hrastova šuma. Imam zadatak da ju slikam, pošto će ove jeseni biti posječena zbog starosti. Treba iskoristiti stablo dok drvo još vrijedi. Seljani vole tu šumu. Nekad je ona bila glavno hranilište svinja žirom. U tim djetinjstvima, kada je hrast znao pucati od niskih temperatura, djedovi su pričali o svom učešću u njenom nastanku i akcijama pošumljavanja. Godinama sam slušala te priče i vremenom ih zavoljela. U šetnje idem bez cigareta, kako bih sat-dva hodala bez dima u glavi. Danas su mi misli lijene. Sporo se kotrljaju. Zastaju na istom danu prije osamnaest godina i traže sliku Sveučilišne klinike u Würzburgu. S klupe u čekaonici vidi se lift. Pred njim strka oko kreveta s majkom koja još diše. Vrata se otvaraju; lift odlazi i odvozi život. U pustom hodniku tupa tišina. Dugo sjedenje prekida glas profesora koji pognute glave priča o smjeni života i smrti. Iza, mlađi doktor u svom kabinetu govori o istom i gleda nas u oči. Mislim kako je 66. godina prerano za konačnost. Usmjerenim pogledom ka prozoru vidim dva crkvena tornja, poznate ukrase grada Würzburga. S rukom u torbi, čvrsto stišćem cigarete. Vraćam se zadatku. Napravim par snimaka. Okrenem leđa obali i krenem u pravcu duhanskog dima. (Uploaded by TheSwayingHarmony on Feb 6, 2010) II. Na današnji dan, prije četiri godine, umro je Dino Dvornik. Otac i sin, glumac i muzičar, otišli su u Vječnost s proljeća k jeseni 2008. * * * I opet iz početka, kao da pjesma nema kraja, kao da je radost beskrajna, kao da tuge imaju mjeru...kao da bol ima granicu, kao da smrt ne postoji. (Iz starog posta: Zvuk tuge) (Uploaded by EllaDvornik on Jan 25, 2012) |
Hvala Đorđe! 
