MALI SUNCOKRET
30.10.2012., utorak
"Nobelovcu najviše francusko odličje"Francuska odlikovala Orhana Pamuka Legijom časti PARIZ – Turski pisac Orhan Pamuk , dobitnik Nobelove nagrade za književnost za 2006., odlikovan je Legijom časti, najvišim francuskim odličjem, pošto je u petak primio uglednu dansku nagradu Sonning. * * “Sloboda vašeg stila savršeno odgovara ljudskoj slobodi (...) Vi koji nikada niste dvojili, čak ni po cijenu velike osamljenosti, da se dignete protiv zaborava i povijesne šutnje«, istaknula je francuska ministrica kulture Aurelie Filippetti primajući pisca čije su knjige prodane u više od 11 milijuna primjeraka u svijetu…” Autor: HINA Objavljeno: 29. listopada 2012. u 23:39 (novilist.hr) * * * * * Pišem zato što mi to spontano dolazi. Pišem zato što ne mogu da radim običan posao kao drugi. Pišem da bi se pisale knjige kao što ih ja pišem i da ih čitam. Pišem zato što se strašno ljutim na sve vas, na svakoga. Pišem zato što mi se mnogo dopada da po celi dan sedim i pišem. Pišem zato što mogu da se pomirim sa stvarnošću jedino ako je promenim. Pišem da čitav svet sazna kakav smo život živeli i živimo – ja, drugi, svi mi u Istanbulu, u Turskoj. Pišem zato što volim miris papira, pera i mastila. Pišem zato što više od svega verujem literaturi i umetnosti romana. Pišem zato što je to navika i strast. Pišem zato što se plašim da ne budem zaboravljen. Pišem zato što mi se sviđa slava i zanimanje koje to donosi. Pišem da bih ostao sam. Pišem da bih možda razumeo zašto se toliko ljutim na sve vas i svakoga. Pišem zato što mi se sviđa da me čitaju. Pišem da bih najzad završio taj roman, ovaj tekst, tu stranicu koje sam jednom započeo. Pišem zato što to svi od mene očekuju. Pišem zato što detinjasto verujem u večnost biblioteka i to da će mi knjige stajati na policama. Pišem zato što je život, svet i sve oko nas tako lepo i zadivljujuće da je to neverovatno. Pišem zato što je zabavno u reči pretočiti svu tu lepotu i bogatstvo života. Pišem ne da bih pričao priču, već da bih je stvorio. Pišem da bih se oslobodio osećanja da postoji neko mesto u koje uvek treba ići i u koje nikako ne mogu da odem – kao u snu. Pišem zato što nikako ne mogu da budem srećan. Pišem da bih bio srećan. Orhan Pamuk, Druge boje, Kofer mog oca P.S. Ponavljam video, i ponavljam kako nije fino, ali je baš dobro što još nisam vratila knjigu „kući“...  |
29.10.2012., ponedjeljak
PRVI SNIJEG(Uploaded on Dec 12, 2011, ivamarija888) Lakunoćna Zelenim, mladim rečima, kanim da te uspavljujem, dok se nehajno pripremaš da preskočiš potok noći s promišlju, radosnom, da jutro donosim u rukama. Tako će godine minuti, hitro kao dečaštvo. Moje reči gase svetiljke, utopljavaju te. I moja ruka usnula je već sretna na tvom licu. Pero Zubac (Uploaded on Mar 21, 2010, damir2310) |
28.10.2012., nedjelja
ŠARENI NEDJELJNI...„LJUDI OD LJUBAVI...TO SMO MI...“ Trebala sam ovaj vikend biti u Beogradu "da zatvorim“ Sajam knjiga. A onda se plan iznenada promijenio, pa su zbog dragih razloga moji beogradski domaćini postali moji gosti. Iskreno, to me više obradovalo; nisam ja baš ljubitelj velikih putovanja, osobito u vremenu kada sat vraćamo unazad. No, uvijek netko moj, gdje mene nije, podari mi svoj dojam  Pa tako kuma piše: „Previše sam bila umorna od putovanja da bih uživala u ovoj neviđenoj gužvi; ali knjige mirišu, po starom...Njega nisam srela da mu prenesem tvoju poruku, koju bi svakako u onom bezobraznom dijelu za nijansu izbrusila, ne pitajući autora za dozvolu )))))))))“ Onda se i ja slatko )))))))), i nastavim priču o Sajmu sa svojim dragim gostima koji su ga obišli tijekom proteklog tjedna. Da, u Beogradu je to kulturni događaj na koji se čeka i računa, o kojem su već neki od naših poznatih književnika prethodnih godina pisali. Pita me jučer moja mila gošća zašto mi satovi pokazuju različito vrijeme. Kažem kako uvijek jedan od mnogobrojnih koji kucaju na mojim zidovima, ostavim da tikataka po starom, i kako će on tijekom dolazeće noći biti spreman za novo. I onda dodam... ja već dugo: Ne merim više vreme na sate, ni po sunčevom vrelom hodu; dan mi je kada njegove se oči vrate, i noć kad ponovo od mene odu. Ne merim sreću smehom, ni time da li je čežnja moja od njegove jača; sreća je meni kad bolno ćutim s njime, i kad nam srca biju ritmom plača. Nije mi žao što će života vode odneti i moje grane zelene; sad neka mladost i sve neka ode, on je zadivljen stao kraj mene. (Sreća, Desanka Maksimović) Naravno da nisam cijelu pjesmu odrecitirala, iako je jedna od rijetkih koju znam napamet. Bio bi to preopširan literarni kutak- trenutak za uvod pred ručak, kao predjelo...i ne bi bilo fer prema mojoj dragoj dvojici i njihovom strpljenju koje je već godinama (i desetljećima) na samoj ivici kraja )))))))), za moje mjerenje vremena...  I zato, hvala ti blože što postojiš. Nego, u Beogradu nam je i naša Nina, i Toni...Pa, evo malo zvuka i slike, tuđeg truda, i s tog događanja: (Published on Oct 27, 2012 mrstomasevic) (Published on Oct 26, 2012 miloske80)  Gdje god da spustim kofere Tebi poželim dobar dan I nepročitan "Mali princ" Da dodje mi na oči san… P.S.( napisano u onom danas poklonjenom satu, nikom i ničem na uštrb ) P.S.+: Uspjela sam „dešifrirati“ Nininu poruku s početka prvog videa)) „ISPOD MOG NEBA POSTOJI SVE ŠTO TREBA – POSTOJI LJUBAV. OVE PJESME POKLANJAM VAMA KOJI ZNATE DA BOL NIJE ZA LUDE I DA JE SRCU NEBO GRANICA... VAMA KOJI JOŠ UVIJEK SANJATE KAO DJECA. VAMA KOJI SE USUDITE OPROSTITI. VAMA KOJI SAMO SRCEM DOBRO VIDITE. VAMA KOJI VJERUJETE U DOBRE LJUDE I VELIKE LJUBAVI KOJE MIJENJAJU SVIJET U NEKO BOLJE MJESTO. LJUDI OD LJUBAVI...TO SMO MI, JA I VI.“ |
26.10.2012., petak
SITNI SATIČulnost Radost i utjeha mog života jest sjećanje na sate u kojima uživah strasti kakve žudjeh. Radost i utjeha mog života jest, što sam izbjegao, svaki užitak iz same navike. Konstantin Kavafi (Uploaded on Mar 18, 2009, Vladan Jovic) |
25.10.2012., četvrtak
OD MLIJEKA KA VINUNe gazite mi grožđe... Nazdravljali su dolasku jednog proljeća. Pita, crno ili bijelo? Crno, svakako. Izaberi. Ako nema Dingača, može i Postup. A ako ti je preskupo, uzmimo Blatinu. Evo ga, Dingač... Čuvano, predratno, arhivsko... iz '90.-e. Bravo! I krenuše polako; Živjeli! Guc po guc, čin po čin, kuc po kuc... I pocrniše joj zubi. Vrhunac večeri koji obožava. Ne smijem se više smijati, kaže. Ružna sam. Samo se ti smij, reče smijući se glasno. Lijepa si, dodade...ili se njoj to učini, te noći kada su nazdravljali jednom proljeću. P.S. Gledam, ove jeseni na Pelješcu gaze grožđe. Kriknem: Neeeeeeeeee! (Uploaded on Jan 6, 2011, pedjaks1) |
24.10.2012., srijeda
PROŠAO JE(Uploaded by pjesmesrca on Jun 7, 2011) |
22.10.2012., ponedjeljak
RIJEČ-DVIJE O MLIJEKU...Mlijeko je prvo „piće“ našeg života. A riječ mlijeko se u mnogim europskim jezicima slično čita i piše: Mléko Mleko Ml(j)ako M(ae)lk Milk Milch Melk Mjölk Moloko Malako Mlieko I kad bi neki od tih Europejaca, sadašnjih, bivših i budućih, nabasali na naše vijesti, mogli bi naslutiti kakav problem imamo u Virovitici i šire: “VIROVITICA/ZAGREB - Proizvođači mlijeka danas su prestati isporučivati mlijeko sa svojih farmi otkupljivačima, neće ga predavati dok mu cijena ne bude 4,05 kuna, u međuvremenu će mlijeko dijeliti besplatno na svojim farmama, a procjenjuju da će na farmama danas ostati oko milijun litara mlijeka.”(JL) Ili, ako bi neko njemačko, englesko, švedsko, rusko, dansko ili makedonsko dijete čulo ovu pjesmicu, znalo bi „o čemu se radi“: (Uploaded by Brankaica on Dec 18, 2010) Tako su i mnogi od nas, i bez znanja engleskog jezika znali "o čemu je riječ" u pjesmi Herman's Hermits, koju smo slušali davne '66:(Uploaded by Jolanda Sterbloem on Aug 28, 2010) I zato ovaj post nije podrška bilo kojoj od strana u sukobu, nego znak poštovanja prema toj dragocjenoj tekućini i njenom pravu.  |
20.10.2012., subota
Objavljeno: prije 11 min...ZA ROMAN 'SRDA PJEVA, U SUMRAK, NA DUHOVE' Jednu od najvažnijih europskih književnih nagrada dobio pisac i kolumnist Jutarnjeg: Angelus Miljenku Jergoviću • Autor: Adriana Piteša, Ines Tanović Objavljeno: prije 11 min ...nakon Andruhoviča, Esterhazyja, Škvoreckog Miljenko Jergović, pisac i kolumnist Jutarnjeg lista, dobitnik je književne nagrade Angelus za poljski prijevod romana “Srda pjeva, u sumrak, na Duhove”. * * * LAUREATI ANGELUSA 2011. Swietlana Aleksijewicz 2010. György Spiró 2009. Josef Škvorecky 2008. Peter Esterhazy 2007. Martin Pollack 2006. Jurij Andruhovič (JL) BRAVO, MAJSTORE!  (Uploaded by ZandonaiEditore on Feb 13, 2011) |
DA JE...Sedamnaestog oktobra umro je moj brat, jedini sin moje rođene tetke. Otišao je tiho, kao što je i živio posljednjih godina života. Kada sam vijest o smrti proslijedila dvjema prijateljicama koje su ga poznavale, jedna je rekla: „Bože, kako je bio nekad lijep.“, a druga, koja ga je vidjela prije sedam godina, dodala, kako je unatoč „potrošenosti“ zadržao onu toplinu iz naše mladosti i dobar dio svoje fizičke ljepote. Ne znam; nisam ga vidjela dvadeset i dvije godine. Uz mnoge, to je jedan od susreta koje sam odlagala. Nije postojao nikakav značajan razlog izvana. Govorila sam im: dođite prvo vi kod mene. I sestre su došle, a ja opet nisam otišla k njima. On je ostao čuvana uspomena mog djetinjstva i mladosti. Radost mojih zimskih i ljetnih raspusta. Neko ko me vodio u kino, ko je imao najbrže sanjke, ko me prvi put u životu uveo u jedan hotel, da za Dan rudara čujem Mišu Kovača, redovnog gosta tih svečanosti; i na prvom koncertu Crvenih koralja, bila sam s njim. Uz njega sam bila važna i odrasla. Njemu sam povjeravala svoje tajne; on me štitio i vraćao izgubljenu sigurnost nakon prerane očeve smrti. Za uzvrat sam ga slušala i čuvala „tajnu“ da u knjizi povijesti iz koje uči za popravni drži X-roman, da puši...pomagala mu pisati pisma jednoj Višnji koju je volio i smijala se njegovim bezbrojnim forama. Nikad nas četiri sestre nismo znale je li Mentosan, čijom nas je slikom sa šiškama zasmijavao, stvarno postojao, i da li je njegova školska, doista pisala sastavak s naslovom „ganjala kruška jabuku“. Na njegovu svadbu sam išla u ovdje opisanoj bijeloj hipi bundici i poklonjenim rukavicama, a on se, nekoliko godina iza, nakon moje svadbe, sjurio niz stepenice zgrade u podrum da istrese nepunu vrećicu smeća, samo da bi se još jednom pozdravio sa zgodnom ženom našeg vjenčanog kuma na odlasku. Pomagao mi je slagati moje prve bračne ormare i ruže na tapetama, a kasnije „kritizirao“ što mi sin sjedi na spuštenim vratima rerne, i poklopcem od šerpe kao s volanom auta, žestoko šoferira. A ja bih umirala od smijeha govoreći kako je njemu lakše s dvije kćeri nego meni s jednim sinom, i kako je tu „težinu“ svojevremeno odlično poznavala moja tetka, njegova majka. I sve je to godinama bilo tako lijepo. (...) A onda su mješoviti brakovi postali najosjetljiviji teritorij nove povijesti. Neki su uspješno odbili mučke napade i prijatelja i neprijatelja, i s naporom ili bez, sačuvali ih. Njegov nije opstao. Ne, nikad se oni nisu službeno rastali, ali ni neslužbeno sastali. Njegov dom je ostao prazan i pust, a takav mu je vremenom postao i život koji je dijelio s ocem i sestrom. Govorio je kako će on otići prvi, iako je njegova žena starija od njega. Razvodom bi izgubila i stan i penziju, a on to ne želi. A sa 1 200km fizičke udaljenosti, dovoljno je bila slobodna. Kažu, da su mu kćeri lijepe i raskošne mlade žene; i da je cijeli posljednji dan svog života, uživao u njima. Da. Počivaj u miru, dobri moj. (Uploaded by godfatherofthemusic on Apr 2, 2009 Iz 1968. godine u mladim danima velikog pjevača) |
17.10.2012., srijeda
ČEKAJUĆI MMSObuci se toplije; Budimpešta 7°C-16°C. Čuvaj se i, uživaj! Čekam MMS. Zavidim, malo) ) ) Sretan put, ljubi m. (Published on Aug 13, 2012 by Angie Fotopoulou) :-) (Published on Aug 17, 2012 by famul) |
16.10.2012., utorak
SJEĆANJE5 GODINA OD SMRTI: TOŠE PROESKI (16.10. 2007. – 16. 10. 2012.) Mise za Tošu u zemljama bivše države Cijela regija ovih dana obilježava prerani odlazak makedonskog glazbenika Toše Proeskog, koji je poginuo 16. listopada 2007. godine. U povodu obilježavanja pete obljetnice tragičnog stradanja tog pjevača, Tošini fanovi platili su mise zadušnice u Zagrebu, Ljubljani, Skoplju, Beogradu. (JL) (Uploaded by xAGGELEMOYx on Nov 18, 2010) ZRAK Znaš, tako se rađaju bajke koje bih volio imati u svim svojim snovima i ispričat ću ih da bih letio u rajeve koje nemam i nije lako ostati bez vila koje bi lovio i nije se lako igrati ako ti nedostaješ Zrak, kako je slatko u zraku skliznuti iz života mog Zrače udahni mi tišinu ne reci zbogom već podigni cijeli svijet Da, ponesi me sa sobom među anđeoske tajne i vragolaste osmijehe i ja ću ih pretvoriti u sitna nježna svjetalca i uvijek ću uspjeti pobjeći među šarene boje koje treba razotkriti i uspijet ću i dalje čuti onu muziku Zrak, kako je slatko u zraku skliznuti iz života mog Zrače udahni mi tišinu ne reci zbogom već podigni cijeli svijet Zrače zagrli me letjet ću Zrak, vratit ću se u zraku koji me odnosi iz života mog Zrak, prepustit ću se u zraku Zrak, kako je slatko u zraku skliznuti iz života mog Zrak, prepustit ću se u zraku (Published on Jan 21, 2012 by peugeot255) |
15.10.2012., ponedjeljak
MO YANDobitnik ovogodišnje Nobelove nagrade za književnost je kineski književnik Mo Yan. Ovih dana uglavnom čitamo: jedan od najuglednijih i najprodavanijih književnika mnogoljudne Kine, piše pod pseudonimom koji znači „ne govori“, ne podržava disidente, majstor kratke priče, ima 57 godina, zove se Guan Moye… i za one koji su se kladili na Murakamija, predstavlja veliko „iznenađenje“. Malo sam se zaintersirala za meni, a čini mi se i velikom broju čitatelja i znalaca, skroz nepoznatog pisca, i u moru uglavnom istih informacija, odabrala za nas: “Moova knjiga “Velika nedra i široka bedra” prevedena je na srpski jezik u izdanju "Portalibrisa". To je epski roman koji govori pre svega o ženama u zemlji u kojoj dominiraju muškarci.” (B92) Peter Englund, tajnik Švedske akademije reče: „Ako pročitate pola stranice Mo Yanovog teksta, odmah ćete ga prepoznati“. No, da bi se prepoznali, prvo se moramo upoznati. Pa, napravimo barem koračić ka tom: * * * „Majko...”, rekla je Šanguan Lu. Tapšući rukama kako bi skinula prašinu, Šanguan Li je nežno promrmljala: „Dobra moja snajo, daj sve od sebe! Ako i ovo bude devojčica, bila bih luda kad bih nastavila da te branim.” Iz očiju Šanguan Lu kapale su suze dok je grizla usnu; pridržavajući svoj istureni stomak popela se opet na kang prekriven prašinom. „Ovo si već iskusila”, rekla je Šanguan Li dok je na kang stavljala trubu bele vate i makaze. „Hajde, porodi se.” A onda je, mršteći se od nestrpljenja, rekla: „Tvoj svekar i Lajdin tata su u štali gde neguju crnu magaricu. Ovo će joj biti prvo magarence, pa bi trebalo da ja budem tamo i da im pomažem.” Šanguan Lu je klimnula glavom. Začula se još jedna eksplozija praćena lajanjem preplašenih pasa. Gromki glas Sima Tinga dopirao je u naletima: „Sugrađani, bežite da sačuvate živu glavu, ne čekajte ni minuta...” Osetila je da se beba rita, kao da odgovara na povike Sima Tinga, a probadajući bol naterao je kapi užeglog znoja da izađu iz svake pore na njenom telu. Stisnula je zube da bi suzbila vrisak. Kroz suze koje su joj zamaglile pogled videla je bujnu crnu kosu svoje svekrve dok je klečala kraj oltara i stavljala tri štapića kineskog tamjana od sandalovine u Guanjinov gorionik. Mirišljavi dim se izvio i brzo ispunio sobu. „Milostivi Bodisitva Guanjine, koji pomažeš potlačene i siromašne, zaštiti me i sažali se na mene, pomozi da se u ovoj porodici rodi sin...” Pritiskajući svoj izbočen, nabrekli trbuh obema rukama, koje su bile hladne na dodir, Šanguan Li je piljila u zagonetno sjajno lice keramičkog Guanjina, nemo se moleći u njegovom oltaru a suze su joj ponovo potekle. Skinuvši mokre pantalone i podvrnuvši nagore košulju kako bi otkrila stomak i grudi, zgrabila je ivicu kanga. Posle svake kontrakcije, prstima je prolazila kroz svoju zamršenu kosu i naslanjala se na smotanu asuru i stabljike sirka. Komad živinog ogledala u prozoru sa rešetkama odražavao je njen profil. Kosa mokra od znoja, duge kose oči bez sjaja, bled nos sa jakim hrbatom i pune, ali ispucale usne koje nisu prestajale da drhte. Sunčevi zraci vlažni od rose probijali su se kroz prozor i padali joj na stomak. Njegove izuvijane, nabrekle vene i rupičasta koža izgledali su joj strašno; spopala su je pomešana osećanja, mračna i vedra, kao čisto plavo nebo u Severoistočnom Gaomiju po kojem se kotrljaju tamni kišni oblaci. Nije mogla da podnese da gleda taj ogromni, čudnovato zategnuti stomak. Jednom je sanjala da je njen fetus komad hladnog čelika. Drugi put da je velika krastava žaba. Pomisao na komad čelika mogla je da podnese, ali ježila se od pomisli na žabu krastaču. „Gospode na nebesima, zaštiti me... časni preci, zaštitite me... bogovi i demoni odasvud, zaštitite me, poštedite me, dopustite da rodim zdravog dečaka... sine moj, dođi majci. Oče nebeski, majko zemljo, žuti dusi i lisičije vile, pomozite mi, molim vas...” I tako je ona molila i preklinjala rastrzana kontrakcijama. Dok se držala za asuru pod sobom, mišići su joj se zgrčili i iskočili, oči iskolačile. Zrak crvenog svetla bio je ispunjen jarkim belim nitima koje su se vrtele i uvijale i skupljale pred njom kao srebro koje se topi u peći. Na kraju, ipak nije mogla snagom volje da spreči da joj se sa usana otme krik; proleteo je kroz rešetku na prozoru i odzvanjao je ulicama i sporednim putevima gde se sudario sa vikom Sima Tinga i isprepleo se sa njom, vitica od zvuka koja se vijugajući se uvukla u dlakave uši visokog, suvog, povijenog Šveđanina pastora Malorija sa velikom glavom i čupavom riđom kosom. On je prestao da se penje uz trule stepenice zvonika. Njegove su tamnoplave ovčije oči, uvek vlažne i suzne, sposobne da te taknu do dna duše, odjednom veselo zasijale prenuvši se od razdraganosti. Prekrstivši se svojim kratkim, debelim crvenim prstima izgovorio je teškim, gaomi akcentom: „Svemogući bože...” Počeo je ponovo da se penje, a kada je stigao do vrha, zazvonio je zarđalim, bronzanim zvonom. Sumoran zvuk se razlegao kroz maglom obavijenu ružičastu zoru. Baš u trenutku kada se razlegla prva zvonjava i vazduhom se proneo uzvik upozorenja da Japanci napadaju, između nogu Šanguan Li pokuljala je plodova voda. U vazduhu se osećao miris koze nalik na miris ovčetine, kao i povremeno jak a povremeno slab miris cvetova rogača. U mislima je videla neverovatno jasno kako sa pastorom Malorijem vodi ljubav ispod drveta rogača, ali pre nego što je osetila bilo kakvo zadovoljstvo zbog tog sećanja, u sobu je utrčala njena svekrva, ruku poprskanih krvlju, preplašivši je kada je videla da joj se o ruke odbijaju zelene varnice. „Da li se beba već rodila?”, upitala je njena svekrva, skoro vičući. Ona je postiđeno zavrtela glavom. Glava njene svekrve se tresla i sijala je na suncu, i ona je sa iznenađenjem primetila da je starica osedela. * * * „Pogledaj taj stomak, ogroman je i prekriven čudnim mrljama. Mora da je dečak. To je sreća za tebe i za mene i, zapravo, za celu porodicu Šanguan. Bodisatva, budi ovde sa njom, Gospode na nebesima, pomozi joj. Bez sina, bićeš samo rob celog svog života, ali sa njim – bićeš gospodarica. Verovala ti meni ili ne, to zavisi samo do tebe. Zapravo, nije...” „Verujem, majko, verujem vam!”, rekla je Šanguan Lu puna poštovanja. Pogled joj je pao na tamne mrlje na zidu, a srce joj se ispunilo tugom kada su joj navrla sećanja na ono što se dogodilo pre tri godine. Tek što je rodila svoju sedmu ćerku, Šanguan Ćijudi, zbog čega je njen muž Šanguan Šous, bio toliko zaslepljen besom da je na nju bacio čekić, pogodivši je pravo u glavu i umrljavši zid njenom krvlju. Svekrva je stavila pored nje korpu okrenuvši je naopako. Njen glas je goreo iz mraka kao plamen šumskog požara: „Reci ovo: dete u mom stomaku je kraljevski dečačić. Reci to!” Korpa je bila puna kikirikija. Ženino lice je zračilo setnom dobrotom; bila je delom božanstvo, delom nežni roditelj i Šanguan Lu je bila tronuta do suza. Svekrva joj je gurnula u ruku nekoliko kikirikija i rekla joj da izgovori: „Kikiriki, kikiriki, kikiriki, dečaci i devojčice, ravnoteža između jina i janga.” Zahvalno uzimajući kikiriki u ruku, ponovila je mantru: „Kikiriki, kikiriki, kikiriki, dečaci i devojčice, ravnoteža između jina i janga.” Mo Yan, Velika nedra i široka bedra - - - - - “Najpoznatiji mu je roman “Crvena raž”. Po njemu je snimljen i istoimeni film koji je 1988. dobio Zlatnog medvjeda u Berlinu. To je bio prvi veliki izlazak kineskog filma u svijet…”(JL) (Uploaded by James P on Jan 4, 2012) |
11.10.2012., četvrtak
„ANATOMY LESSON OF...“*Negdje u prošlosti, među studentima se prepričavala jedna tzv. anegdota. Na nekom od „društvenih“ fakulteta profesor je za vrijeme pismenog ispita napuštao učionicu, a svoje povjerenje u studente, popratio otprilike riječima: Vjerujem da nećete prepisivati. A oni koji dođu u „napast“, neka razmisle kako bi izgledalo da su njihovi doktori to radili na ispitima. (Published on Aug 18, 2012 by Camilla Brydsře) Brrrrrr! (Uploaded by Drazen78Banjaluka on Sep 26, 2011) * Rembrandt, Anatomy Lesson of Dr. Nicolaes Tulp, 1632. |
10.10.2012., srijeda
BILO JE...ZAROBLJEN U JESENI Bilo je sedam i trideset jedne jeseni i ja sam čekao nije važno koga. A vrijeme, umorno da bude sa mnom, malo po malo ode i ostavi me sama. Ostadoh s pijeskom dana, s vodom, s talogom tužnog, umorenog tjedna. - Što je? - reče mi lišće Pariza – koga čekaš? I tako sam više puta bio ponižen, najprije od svjetlosti koja je odlazila, onda od pasa, mačaka i prolaznika. Ostadoh sam kao samotan konj kad na pašnjaku nema ni noći ni dana, samo sol zime. Ostadoh tako bez ikoga, tako prazan da je proplakalo posljednje lišće i onda je padalo kao suze. Nikada prije i poslije ne ostadoh tako nenadano sam. Bilo je dok sam nekoga čekao, ne sjećam se, bijaše glupo, prolazno, ali to je bila trenutačna samoća, ona samoća koja se izgubila na putu i koja najednom, poput vlastite sjene, razvi svoju beskrajnu zastavu. Onda pobjegoh s onog ludog ugla najbrže što sam mogao, bijaše kao da bježim ispred noći ili ispred nekog mračnog kamena koji se kotrlja. Beznačajno je to što pričam, no to mi se dogodilo dok sam čekao ne znam koga, jednoga dana. Pablo Neruda (Prenio korisnik ShanachieRecords 19. 07. 2011.) |
09.10.2012., utorak
OBLJETNICA120 GODINA OD ROĐENJA: IVO ANDRIĆ (9. listopada 1892. - 13. ožujka 1975.) Kad se mali rodio, Usud je nad njim bacio kocke: Bićeš od jakih i smjelih i kad prvi put čuješ riječ: sreća, zaželićeš da je pribaviš cijelom svijetu, ali ćeš na jednog jedinog zaboraviti i nećeš biti srećan nikada. Bićeš možda pobjednik strasti i visoko nad zemnim kalom osjetićeš bijelu radost čistoće i visine, ali srećan nećeš biti nikada. Bićeš možda nasmijan sin zemlje i osjetićeš svu radost užitka, toplu i neizrecivu, kao bîlo u nježnom zglobu žene, ali srećan nećeš biti nikada. Zažalićeš možda na svijet, pa svladati i svoju žalost i svijet i, ostavši tako pobjednik svega, umrijeti sa smiješkom koji sve razumije i sve oprašta, ali srećan, srećan nećeš biti nikada. Ivo Andrić, Ex Ponto (1918.) (Uploaded by Speedb95 on Nov 28, 2008) |
BERBEROV I ANDRIĆEV "KABINET"MERSAD BERBER (1940. – 2012.) (Published on Mar 27, 2012 by fioreSARDO1) Negdje prošle ili... godine, prijateljica mi je poslala poruku dojma; uživala je slušajući Berbera koji je između ostalog rekao, citirajući Andrića, da se sve više povlači u svoj kabinet – „kabinet Duše“. Prisjetile smo se tad i našeg prvog susreta s njim u gimnazijskoj '71., kroz Ćopićevu zbirku poezije za „djecu i odrasle“, koju je mladi slikar ilustrirao. U tom međuvremenu od četiri desetljeća, u protoku naših života, svaki ponovni susret s Berberovim djelom činio je našim dušama radost i dobro. Hvala mu na tom. Počivao u miru. (Uploaded by Misa Forger on Feb 16, 2010) |
08.10.2012., ponedjeljak
SREĆKAIma tome skoro pola stoljeća. Majka me poslala da joj kupim deterdžent za rublje zvani Plavi radion. Mislim da smo ga tad zvali prašak za veš. Bio je skup i pakiran u kutije različitih težina do 1kg. Zabunila sam se, pa sam umjesto radiona kupila Albus, što je mamu naljutilo. Kad smo otvorili kutiju, iz nje je izvirila „srećka“ (loz ili lutrija). Dobitak je bio mali, mamu je oraspoložio, a za mene su svi rekli kako sam ja sretni dobitnik. I sjećam se da je cijeli komšiluk „prešao“ na Albus, a ja se osjećala važnom. Kako u nekom željenom periodu nitko više nije dobio loz, vratili su se „radionu“, jer se pričalo da je on najbolji. U tom vremenu nije bilo mašina, nego se veš prao ručno uz pomoć jeftinog vešnog sapuna, a deterdžent se zbog skupoće i štednje tretirao kao začin za rublje, i mjerio žličicom. Uz još jedan dobitak od 50kn na tzv. instant lutriji kojom se u posebno dobrom raspoloženju ponekad počastim, stane sva moja povijest dobitaka u igrama na sreću. A igrala sam, nije da nisam. Ne sjećam se da sam ikad pročitala ime nekog našeg sretnika koji je osvojio veliku lovu igrajući na sreću, dok smo dobitnike automobila viđali i po novinama i televizijama. Govorilo se kako je anonimnost mjera predostrožnosti zbog eventualne pljačke sretnika od strane lopova, susjeda, rodbine. Poznat bi bio samo grad u kom je „srećka“ prodana ili uplaćen loto listić i slično. Daleko više smo znali o tzv. Loto djevojkama, kojima je izvlačenje kuglica iz bubnja bila dobitna kombinacija za budućnost. Nekad davno si za tu ulogu morao imati čak „certifikat ljepote“; pun pogodak je bila titula mis „nečega“: republike, države, tinejdžera , grada, plaže...Danas su kriteriji blaži, ali i „lansirne rampe“ uspjeha manjeg dometa. No, priče o njihovim životima prate nas i kada se ta uloga u karijerama i potroši i zaboravi. Ali priče o životima naših velikih dobitnika ne znamo. Bilo bi zanimljivo čuti kako je to kada te i takva sreća presretne, kada ti novac promijeni život, kada ga uložiš i oplemeniš, ili spiskaš do zadnjeg novčića. Bilo bi lijepo pročitati bar nakon desetak godina što se događalo tom sretniku, i da li ga je novac uistinu usrećio. Za razliku od naših dobitnika, o onima kojima se to dogodilo u inozemstvu znamo većinu podataka. Sve je transparentno: tko je i gdje živi, kako se osjećao prije i poslije, kako slavi, što želi i planira, i tako to. Naravno, i ti nama daleki sretnici imaju svoje susjede, rođake i potencijalne lopove oko sebe. P.S. Ovaj tekst odavno postoji, ali mi je bio nešto bezveze)))))))))) Inspirirana lijepim događajem večeri, s mišlju kako će nam mladi i sretni profesor koji je svojim znanjem večeras osvojio milijun kuna, sigurno jednom ispričati kako je to biti i živjeti kao „milijunaš“, kliknuh: „objavi“. ZAGREB - U večerašnjem kvizu "Sve u 7" Hrvatska je dobila novog milijunaša i to bez ijednog potrošenog jokera! Leonard Mlinarić iz Belog Manastira, 28-godišnji profesor latinskoga jezika i povijesti radi u nekoliko škola u Slavoniji i Baranji i još nema punu profesorsku satnicu. Roditelji Ljubica i Stevo su nezaposleni, a sestra Marčela radi povremeno honorarne poslove, javlja HRT. Leonard kaže kako su mu sreća i hrabrost pomogli u nekim odgovorima. Znanje se isplatilo, čestitke stižu, slavlje počinje. Leonard je među rijetkima koje nitko neće pitati kako je zaradio - prvi milijun. (JL) (Published on Oct 7, 2012 by TheBosniaVEVO) UZ ČESTITKE LEONARDU, , SRETAN I NAMA PRAZNIK! |
05.10.2012., petak
DVA ROĐENDANA50. rođendan danas slave jedna pjesma i jedan film. Izvori kažu da je istog petka, kada je objavljen debitantski singl Beatlesa "Love Me Do", u kinima prikazan prvi film o tajnom agentu Jamesu Bondu (007) “Dr No”, sa Seanom Conneryjem u glavnoj ulozi. U to ime, živjeli! “There are places I remember all my life…” (Uploaded by EstrangedBy on Jan 20, 2010) |
04.10.2012., četvrtak
DAN ŽALOSTIBORIS ŠPREM (1956. - 2012.) Počivao u miru. (Uploaded by mazda9708 on Feb 28, 2012) Zagrebački gradonačelnik Milan Bandić rekao je da su na vijest o bolnom i preranom odlasku Borisa Šprema podjednako zanijemile cijela Gradska uprava i Gradska skupština, kao i Hrvatski sabor i Vlada. "Poznavajući Borisa, njegov optimizam i upornost svi smo se nadali da će njegov borbeni duh i pozitivna energija dobiti i ovu bitku, no, nažalost, to se nije dogodilo. Borisovim odlaskom ostajemo bez dragog kolege i prijatelja, a svi mi koji smo ga imali priliku bliže poznavati zadržat ćemo ga u trajnom sjećanju kao časnog i poštenog čovjeka koji je svojim primjerom i političkom biografijom pokazao da politika bez etike ne služi ni čovjeku ni stranci, ni narodu ni domovini", istaknuo je Bandić. Naglasio je kako je Šprem, kao miran i tolerantan čovjek, jednako poštivao i svoje političke istomišljenike i političke suparnike čemu je, kazao je, i sam svjedočio u Gradskoj skupštini. Boris Šprem zalagao se za opći boljitak Zagrepčana i ugled Zagreba u Hrvatskoj i svijetu, naveo je Bandić i dodao da će zbog svojih ljudskih vrlina i političkih osobina Šprem ostati zapamćen kao jedan od najsamozatajnijih i najsmirenijih hrvatskih političara. "U srcima i sjećanjima živjet ćemo s njegovim imenom. Dragi prijatelju, počivao u miru. I zbogom", rekao je Bandić na komemoraciji u Gradskoj skupštini. (JL) |
03.10.2012., srijeda
JEDAN STARI FILM:ŽIVJETI OD LJUBAVI Voljela sam ovaj film. Nedavno smo se mimoišli. „Sreli“ smo se sinoć, nakon 40 godina. (Prenio korisnik klasiktv1 31. 12. 2010.) Hrvatski film iz 1973. kojeg je režirao Krešo Golik (Tko pjeva zlo ne misli, Gruntovčani) a glume Vlasta Knezović, Rade Šerbedžija, Boris Dvornik, Franjo Majetić, Zvonko Lepetić, Fabijan Šovagović, Alenka Rančić, Edo Peročević, Mirjana Bohanec i Mia Oremović. Studenti, bračni par, Davor i Minja suočavaju se s prvim problemima kad Davor ostane bez novčane potpore za nastavak studija. Kako bi pomogla Davoru da završi studij, Minja prekine svoj i zaposli se kao nastavnica u osnovnoj školi u selu Crna Lokva. Tamo stanuje kod Ane, koja živi sama s djecom, dok joj muž, gastarbajter već tri godine radi u Njemačkoj. Minji je ugodno pod novim krovom, no u školi se suočava sa spletkama kolega, pa mora pristati i na kompromise da bi sačuvala radno mjesto. Istodobno, Davor zapušta studij, nezadovoljan je što ga žena izdržava, a započinje i vezu s nekadašnjom poznanicom Vandom, situiranom gradskom gospođom. Krešo Golik autor je iznimnih filmskih ostvarenja poput "Tko pjeva, zlo ne misli", "Djevojka i hrast", "Vila Orhideja", te antologijske TV serije "Gruntovčani". Film je snimljen 1973. i iste je godine na festivalu u Puli nagrađen Velikom brončanom arenom, Vlasta Knezović dobila je diplomu za uspješan debi, a Alenka Rančić za epizodnu ulogu, dok je film dobio Nagradu Ilustrovane politike za režiju filma u boji. Na festivalu u Nišu Alenka Rančić dobila je Nagradu za žensku epizodnu ulogu; Vlasta Knezović Povelju te Nagradu publike najpopularnijem glumcu. (YT) Čini mi se da zaljubljeni Rade prekrasnoj Vlasti u uvodu filma pjevuši: (Uploaded by aeriko2008 on Feb 13, 2011) A onda Boris šeretski nastavlja pjevati : “dat ću sve, dat ću sve, za te oči garave…” I dok film teče, kao da me smješta u neku davnu kino dvoranu. Ne sjećam se više u kojem gradu sam plakala i čitala stihove na odlasku filma: Maglovit mir nam nosi ova zora, od tuge Sunce svoju glavu skriva. (Koješta još spoznati se mora, da nekriva raspoznamo od kriva.) Shakespeare, Romeo I Julija |
01.10.2012., ponedjeljak
TREĆA, ZLATNA DOB :-)Pokušavam obilježiti 1. listopad, Međunarodni dan starijih osoba*: „Vrijeme je supstanca od koje sam sačinjen. Vrijeme je rijeka koja me odnijela, ali ja sam rijeka; vrijeme je tigar koji me je rastrgnuo, ali ja sam tigar; vrijeme je vatra koja me je progutala, ali ja sam vatra.“ Jorge Luis Borges (1899. – 1986.) (Prenio korisnik Desideratum100 13. 03. 2010.) * Međunarodni dan starijih osoba proglasila je Glavna Skupština Ujedinjenih naroda 14. prosinca 1990. rezolucijom 45/106, da bi se naglasila važnost osiguravanja životne sredine koja se može prilagoditi potrebama i sposobnostima stanovnika treće dobi. Proglašenjem međunarodnog dana starijih osoba želi se potaknuti države da starijim članovima osiguraju zadovoljenje njihovih potreba i omoguće im sudjelovanje u društvu u skladu s njihovim fizičkim i intelektualnim sposobnostima. (Wikipedija) |
Hvala Đorđe! 
