MALI SUNCOKRET
10.10.2012., srijeda
BILO JE...ZAROBLJEN U JESENI Bilo je sedam i trideset jedne jeseni i ja sam čekao nije važno koga. A vrijeme, umorno da bude sa mnom, malo po malo ode i ostavi me sama. Ostadoh s pijeskom dana, s vodom, s talogom tužnog, umorenog tjedna. - Što je? - reče mi lišće Pariza – koga čekaš? I tako sam više puta bio ponižen, najprije od svjetlosti koja je odlazila, onda od pasa, mačaka i prolaznika. Ostadoh sam kao samotan konj kad na pašnjaku nema ni noći ni dana, samo sol zime. Ostadoh tako bez ikoga, tako prazan da je proplakalo posljednje lišće i onda je padalo kao suze. Nikada prije i poslije ne ostadoh tako nenadano sam. Bilo je dok sam nekoga čekao, ne sjećam se, bijaše glupo, prolazno, ali to je bila trenutačna samoća, ona samoća koja se izgubila na putu i koja najednom, poput vlastite sjene, razvi svoju beskrajnu zastavu. Onda pobjegoh s onog ludog ugla najbrže što sam mogao, bijaše kao da bježim ispred noći ili ispred nekog mračnog kamena koji se kotrlja. Beznačajno je to što pričam, no to mi se dogodilo dok sam čekao ne znam koga, jednoga dana. Pablo Neruda (Prenio korisnik ShanachieRecords 19. 07. 2011.) |
Hvala Đorđe! 
