ZAROBLJEN U JESENI
Bilo je sedam i trideset
jedne jeseni
i ja sam čekao
nije važno koga.
A vrijeme,
umorno da bude sa mnom,
malo po malo ode
i ostavi me sama.
Ostadoh s pijeskom dana,
s vodom,
s talogom
tužnog, umorenog tjedna.
- Što je? - reče mi
lišće Pariza – koga čekaš?
I tako sam više puta bio ponižen,
najprije od svjetlosti koja je odlazila,
onda od pasa, mačaka i prolaznika.
Ostadoh sam
kao samotan konj
kad na pašnjaku nema ni noći ni dana,
samo sol zime.
Ostadoh
tako bez ikoga, tako prazan
da je proplakalo
posljednje lišće
i onda je padalo kao suze.
Nikada prije i poslije
ne ostadoh
tako nenadano sam.
Bilo je dok sam nekoga čekao,
ne sjećam se,
bijaše glupo,
prolazno,
ali to je bila
trenutačna samoća,
ona samoća
koja se izgubila na putu
i koja najednom, poput vlastite sjene,
razvi svoju beskrajnu zastavu.
Onda pobjegoh s onog
ludog ugla
najbrže što sam mogao,
bijaše kao da bježim
ispred noći
ili ispred nekog mračnog kamena
koji se kotrlja.
Beznačajno je to što pričam,
no to mi se dogodilo dok sam čekao
ne znam koga, jednoga dana.
Pablo Neruda
(Prenio korisnik ShanachieRecords 19. 07. 2011.)
Post je objavljen 10.10.2012. u 23:35 sati.