MALI SUNCOKRET
20.10.2012., subota
DA JE...Sedamnaestog oktobra umro je moj brat, jedini sin moje rođene tetke. Otišao je tiho, kao što je i živio posljednjih godina života. Kada sam vijest o smrti proslijedila dvjema prijateljicama koje su ga poznavale, jedna je rekla: „Bože, kako je bio nekad lijep.“, a druga, koja ga je vidjela prije sedam godina, dodala, kako je unatoč „potrošenosti“ zadržao onu toplinu iz naše mladosti i dobar dio svoje fizičke ljepote. Ne znam; nisam ga vidjela dvadeset i dvije godine. Uz mnoge, to je jedan od susreta koje sam odlagala. Nije postojao nikakav značajan razlog izvana. Govorila sam im: dođite prvo vi kod mene. I sestre su došle, a ja opet nisam otišla k njima. On je ostao čuvana uspomena mog djetinjstva i mladosti. Radost mojih zimskih i ljetnih raspusta. Neko ko me vodio u kino, ko je imao najbrže sanjke, ko me prvi put u životu uveo u jedan hotel, da za Dan rudara čujem Mišu Kovača, redovnog gosta tih svečanosti; i na prvom koncertu Crvenih koralja, bila sam s njim. Uz njega sam bila važna i odrasla. Njemu sam povjeravala svoje tajne; on me štitio i vraćao izgubljenu sigurnost nakon prerane očeve smrti. Za uzvrat sam ga slušala i čuvala „tajnu“ da u knjizi povijesti iz koje uči za popravni drži X-roman, da puši...pomagala mu pisati pisma jednoj Višnji koju je volio i smijala se njegovim bezbrojnim forama. Nikad nas četiri sestre nismo znale je li Mentosan, čijom nas je slikom sa šiškama zasmijavao, stvarno postojao, i da li je njegova školska, doista pisala sastavak s naslovom „ganjala kruška jabuku“. Na njegovu svadbu sam išla u ovdje opisanoj bijeloj hipi bundici i poklonjenim rukavicama, a on se, nekoliko godina iza, nakon moje svadbe, sjurio niz stepenice zgrade u podrum da istrese nepunu vrećicu smeća, samo da bi se još jednom pozdravio sa zgodnom ženom našeg vjenčanog kuma na odlasku. Pomagao mi je slagati moje prve bračne ormare i ruže na tapetama, a kasnije „kritizirao“ što mi sin sjedi na spuštenim vratima rerne, i poklopcem od šerpe kao s volanom auta, žestoko šoferira. A ja bih umirala od smijeha govoreći kako je njemu lakše s dvije kćeri nego meni s jednim sinom, i kako je tu „težinu“ svojevremeno odlično poznavala moja tetka, njegova majka. I sve je to godinama bilo tako lijepo. (...) A onda su mješoviti brakovi postali najosjetljiviji teritorij nove povijesti. Neki su uspješno odbili mučke napade i prijatelja i neprijatelja, i s naporom ili bez, sačuvali ih. Njegov nije opstao. Ne, nikad se oni nisu službeno rastali, ali ni neslužbeno sastali. Njegov dom je ostao prazan i pust, a takav mu je vremenom postao i život koji je dijelio s ocem i sestrom. Govorio je kako će on otići prvi, iako je njegova žena starija od njega. Razvodom bi izgubila i stan i penziju, a on to ne želi. A sa 1 200km fizičke udaljenosti, dovoljno je bila slobodna. Kažu, da su mu kćeri lijepe i raskošne mlade žene; i da je cijeli posljednji dan svog života, uživao u njima. Da. Počivaj u miru, dobri moj. (Uploaded by godfatherofthemusic on Apr 2, 2009 Iz 1968. godine u mladim danima velikog pjevača) |
Hvala Đorđe! 
