U mjesecu rujnu rodio se i umro meni posebno drag pisac hrvatskog realizma:
Vjenceslav Novak (1859. – 1905.)
Naravno, sam rujan nije jedini povod mom sjećanju na pisca.
Posljednjih godina ne daju mi mira njegova djela: „Iz velegradskog podzemlja“, „Posljednji Stipančići“, „Dva svijeta“, a ponajviše „Tito Dorčić“.
".. Pod svakim onim kamečkom utisnut je barem koji hip moga života... moga razuma, razmišljanja, moje fantazije, čuvstva i volje... ukratko: moga života... Kolik raskošni poćut, što bi se rodio u meni, kad bih vidio, da je ispod kamena pomolila ribica glavu! Dobacio bih joj sav zanesen udicu, a pri tome nijesam uživao, što joj uzimama život, nego sam ćutio, kao da je ona došla tu iz ljubavi prama meni, samo da ja mogu proživjeti onaj neiskazani poćut, kad je osjetim u svojoj vlasti... Ah, ono čuvstvo jakosti, slobode i moći, kada sam na mahnitim krilima bure upravljao sam jedarcem i kormilom i poput poluboga jurio svojom barkom preko bijesnih valova; drugi su se zgražali gledajući me s obale, a ja sam ćutio buru i valove u njihovoj pokornoj službi, kojom su htjeli da podignu radost moga života! Onda sam bio sretan... Ono je bilo moje pravo tlo, u koje bijaše pustio duboko svoje korjenje moj život, da upije iz njega u sebe snagu i radost...”
V. Novak, Tito Dorčić (1906.)
Post je objavljen 05.09.2012. u 23:53 sati.