SEMAFOR
Jednom, čini mi se davno, a bilo je prije samo par godina, sanjala sam čudan san. Na ekranu su se pojavile tri ogromne točke obojene crveno. Stajale su horizontalno na jednakoj udaljenosti i iste veličine i izgledale kao žive. Život im je davao pokret, a ono što je u njima pisalo sugeriralo je značenje i značaj u snu viđenog. Točke su ravnomjerno blicale, kao farovi automobila i da ih je bilo dvije, pomislila bih da sanjam auto. I ne bi mi to bilo prvi put, i samim tim san bi bio već viđen i kao mnogi nakon prve jutarnje kave, vjerojatno zaboravljen.
Ne znam u kom dijelu sna, jer vrijeme u snu ne liči na vrijeme u javi i ne prolazi proporcionalno našim željama, činilo mi se da su to oči. Dva crvena oka kao s fotografija nastalih zbog prethodno neuštimanog aparata, koja trepte slovima kao trepavicama, a između njih se smjestilo ono treće, nevidljivo, i poprimilo njihovu boju. Tumačeći u snu san, a to već dugo radim, rekoh da me netko promatra, ili ja nekog i sa onim trećim okom.
I na tom bi vjerojatno i ostalo do buđenja, da me ispisane riječi unutar tih nepoznatih očiju nisu brinule. Bile su mi poznate, isuviše drage, intimne i značajne, i morale su kao takve ostati. Stoga mi se u snu nametnuo zadatak pronaći put kako ih izbrisati prije nego postanu i drugima vidljive. U snu nema velike akcije, i to uspješne. Sve je nekako usporeno, koraci su kratki i tromi, pa je put do cilja težak.
Kako su tri ogromne točke istim intenzitetom radile, tj. blicale ne mijenjajući boju, položaj i tekst, javila mi se i treća i posljednja misao o tom što tu noć sanjam. Ličilo je to na semafor, onaj s riječima sa velikih raskrsnica u nekim gradovima svijeta. Jedino što ih je razlikovalo od semafora bio je nedostatak boja: falila je zelena i žuta, na mjestu dvije crvene.
Zapravo, shvatila sam da sanjam semafor, ali pokvaren. Sanjati pokvaren semafor, prema tumačenju Sanjarice.hr, jer u suvremenom snu možete i čitati i koristiti internet, piše:
„Ukoliko je semafor bio pokvaren, budite oprezni da ne bi bilo neugodnih iznenađenja u prometu.“
Imala sam dvije mogućnosti: vratiti se natrag, ili, popravkom semafora krenuti naprijed. Iako i nisam baš neki majstor za semafore, ali znajući iz starih iskustava da u snu rješenja dolaze drugačijim putem i snagom, odlučila sam pokušati pronaći put. Bitno je bilo da se težak san ne pretvori u noćnu moru i postane stalni pratilac. Što prije ga se riješiti i osloboditi. Što prije vratiti ispisane riječi na njihovo pravo mjesto, a obojene točke osloboditi istosti crvenog, vraćajući zelenu i žutu na put kojim sam krenula.
I kao pravi majstor, prihvatila sam se posla: šmirglala, prala, brusila, četkala, turpijala i farbala. Prvo sam vratila žutu i uklonila riječ. Mogla sam protrčati na svom putu kroz žuto svijetlo, što bi mi možda bilo i dovoljno i dozvoljeno, ali bi mi ostala još jedna bitna riječ neudomljena. To bi značilo da se san mogao vratiti u obliku noćne morice, a to nisam nikako htjela. Radila sam na zelenoj boji, kako bih mogla, onako umorna, polako, ne trčeći i slobodna, poći svojim željenim putem.
Odluka da jednu riječ ipak ostavim ispisanu, jer u snu, kao i na javi nema stopostotnih rješenja, rasteretila me. Obavljenog posla, zadovoljna, krenula sam ka buđenju.
Čule su se ptice, pa pijetlovi, a onda rani automobili, i glasovi đaka pred školom, kada sam otvorila oči. Potražila sam u jutarnjem sjećanju i dnevnom svijetlu sliku iz sna, i smiješeći se sneno, s mirom, naslonila glavu na onu jednu, preostalu, neizbrisanu riječ.
P.S.
Što je to s blog - naslovnicama?
Je li se to blog pokvario, ili...Pa, već dva dana nepomično stoje stare vijesti na mjestu za nove?
Joj, joj, blože moj!
Post je objavljen 14.09.2012. u 14:05 sati.