MALI SUNCOKRET
31.08.2011., srijeda
„MA VIDI OVOGA“Od kraja travnja i kraljevskog vjenčanja priželjkujemo da našu turističku sezonu obogati dolazak princa Williama i supruge mu Kate, i tako nastavi tradicija morske idile, koju je davnih tridesetih godina prošlog stoljeća započeo britanski kralj Edward VIII, poznat i po romansi s američkom građankom Wallis Simpson, zbog koje je abdicirao. Međutim, to se još nije dogodilo, ali se desilo da nam umjesto slavnih mladenaca doplovi mlađi, neoženjeni princ poznat po svojim nestašlucima, mali Harry. I čitajući ovih dana na preskok naslove o tom gdje je sve bio i što je  i  , jutros me osupnu naslov:„Princ Harry beljio se Hvaranima, za dlaku izbjegao batine“ Nisam mogla vjerovati svojim očima da je takvo što moguće. Beljiti se nama. To uopće nije idilično i nepogodno je za reklamu i promociju našeg turizma. Totalno nepogodno za bilo kakav slogan. Kako ćeš reći npr. KAD SRCE KAŽE LJETO-PRINC SE BELJI.  Mali je stvarno, ono... Derište jedno! No, mi smo, tj. naša djeca, za razliku od princa, bili  , što je pohvalno. Istina, za dlaku, ali, ovaj put je kratak fitilj pobijedio sam sebe. Jer, pričala mi jednom frizerka, negdje s kraja prošlog stoljeća priču, kako je jedan od naših tzv. „prinčeva“, unatoč zaštitarima dobio gadne batine u nekom zg. diskoklubu kad je  o nečem bezveze. Ako je vjerovati frizerki, odnosno njenim izvorima.No, ovaj slučaj je dobro prošao. Kakva bi to reklama bila da je, ne daj Bože, dobio po prinčevskoj labrnji. Srećom, ostalo je sve u granicama verbalnog čuđenja: „Ma vidi ovoga...!“   Vidiš, mogao bi i to biti slogan. Ili, sjetila sam se: ovog ljeta se priča puno o krizi nudizma u svijetu i kod nas. Postoji podatak da je naš prvi naturist bio upravo britanski kralj Edward VIII. Naime, zabilježeno je kako je uživao u kupanju bez odjeće u zaljevu Kandarola na otoku Rabu sa građankom Simpson. E sad bi to nekako trebalo nadahnućem tvoraca slogana formulirati, kraljevska guza  i prinčevski jezik.  .. po prvi put.Dalje ne znam,  , nisam pametna.  (Izvor: JL) |
RAZLOZIIz tri pokušaja nisam uspjela, zbog meni nepoznatih razloga, u vrijeme dok je bio aktualan Špancirfest ostaviti ovaj post. Netko, koga jako, jako volim, pokušao mi je dokučiti zašto je i pored blage bolesti i velikog umora ipak otišao u Varaždin. Razlog je bila MORCHEEBA, nešto što se, kako napisa, nije smjelo propustiti i neko drago vrijeme njihovom muzikom ne vratiti. Kolovoz odlazi, ali još malo ljeta i dobar „razlog“ za užitak ostaju, tu... |
30.08.2011., utorak
LUMINIVatrogasac FRANE LUČIĆ: Nema druge ili poludit, ili se borit! |
28.08.2011., nedjelja
HORIZONTINe znam da li su „Bajke za plažu“, koje smo jednog prosinca zajedno kupile, ili je možda film „Biti zaljubljen“, o kom smo njena majka i ja često pričale, diveći se filmskoj priči i prosinačkoj božićnoj bajci New Yorka , ili samo neki njen san o kojem ne znamo ništa, utjecale na nju i odvele je ovog ljeta u NY. Iako smo se i majka i ja nadale sve do lipnja da našoj curici i njenoj novostečenoj „virtualnoj“ prijateljici neće odobriti vizu i tako nas osloboditi strahova pred novim i nepoznatim tipa „ ne daj Bože što ti majka misli...“, viza je ipak stigla i omogućila prvi korak našoj djevojci ka njenom snu. Stvar je bila „gotova“, pripreme je pratilo sveopće uzbuđenje sa potisnutim prethodnim strahovima, i ono malo viška novca u foliji uz rođendansku čestitku, bilo je namijenjeno za jednu kavicu na Manhattanu, koju ćemo „zajedno“ popiti. Djevojke pred završnom godinom fakulteta su otišle u Ameriku. Uvjet za validiranje vize na četiri mjeseca bio je težak zadatak: vlastitim snagama pronaći posao u roku dva tjedna. Uspjele su i to odraditi jedan četvrtak, dvanaestog dana za boravka u NY. Često mi stižu poruke: u jednoj mi je pisala kako se tamo još prodaju tašne i cipele u kompletu i da nisu strašno skupe, znajući da me to zanima; puno ih je bilo o gradu, mjestima i ljudima koje je upoznala; a jedna, koju sam prepisala da ne nestane, bila je: "Draga moja B...'Prokleta je Amerika'...joj!...“ Znam da joj nije lako raditi na blagajni robne kuće i brojati sate od 7,5 $. Znam da je još teže tako umornoj nadorađivati dolare u nekoj piceriji perući suđe da bi si mogla kupiti laptop, koji će, kako kaže, po američkim običajima biti drastično snižen pred početak školske godine kao oprema. Iako sam i tad htjela napisati post, znajući sve to, nisam...jer sam znala da će to proći i da ona to može bez velikih trauma podnijeti. Hrabra je to djevojka. Umjesto posta, rekoh: Znam...ne boj se, proći će. I danas, kada su vijesti o NY ni malo lijepe, kažem: Ne boj se, proći će. Jer, ta djevojčica je doživjela „uragan“ sa dvanaest godina kada joj je smrt uzela oca, o čemu sam već pisala, i tad je odrasla. Ovo su samo njeni snovi i na tom putu ka horizontima, želim joj sreću. Danas New York, sutra Tokio...mila moja, curice. Samo Odrađuješ... Baš onako kako smo pročitale jednog prosinca u „testamentu“ pjesnika: HORIZONTI Ove sam godine shvatio i to da nikada neću upoznati neka mjesta o kojima sam maštao. Ma što maštao, čvrsto odlučio otići tamo i potanko ih upoznati, živjeti ih barem na nekoliko dana. Jednostavno, više mi nije ostalo toliko vremena. Time, što mi je posebno teško, neću upoznati ni ljude koji tamo žive i čekaju da im dođem. Budući da od svega toga neće biti ništa, red je da nabrojim barem nešto od toga pa ako netko bude mogao, neka to ODRADI umjesto mene i neka pozdravi one ljude tamo: Sedam dana New Yorka, London, Moskva, Kairo, Casablanca, Tokio i MJESEC. Havaje sam namjerno preskočio, nije sve za javnost. (Simo Mraović) Čuvamo te.  IZDVOJENO IZ VIJESTI U NAŠU PONOĆ: „...Nije strašno...evakuirani smo u četvrt NY koju službe smatraju sigurnom...Čekamo vijesti, da znamo da li sutra idemo na posao... Znaš, onda sam se tješila i maštom... tata je otišao u Ameriku... Sjećaš se, motorom! ..........  " |
27.08.2011., subota
ODABRANOOdabrano iz kolovoških vijesti: Guvernera ugrizao pas 16.08. Pas napao premijerku 26.08. Uragan Irene stigla do obale SAD-a 27.08. Dok Amerikanci strahuju pred bijesom prirode, nas brine čudno ponašanje pasa. „...Tko god zamišlja da svako voće sazrijeva u isto vrijeme kad i jagode, ne zna ništa o grožđu...“ Paracelsus (Prema Erich Fromm, Umijeće ljubavi, Naprijed, Zagreb, 1984.) |
24.08.2011., srijeda
FALE MIKako za postavljanje željenih slika uz post trebam puno vremena, a često i asistenta koji mi nije vazda pri ruci, jednostavnije mi se „švercati“ s tuđim prilozima s YT. Od sinoć sam krenula u potragu za videom koji bi na bilo koji način obilježio boravak Angeline Jolie u Hrvatskoj, ali mi trud bi uzalud. Nisam se iznenadila puno, ali jesam malo, s obzirom na značaj koji je njen prošlogodišnji nedolazak pobudio u medijima. Mislila sam kako će dolazak popratiti naša radost, a mediji je u velikom broju fotografija i raznih drugih uradaka ovjekovječiti. Da (može) se to, ovako ili onako... No, ne... Izvješća su uglavnom bila škrta. Pa čovjek se upita „hamletovski“, što je bolje, značajnije: Doći ili ne doći! Dolazak je u svakom slučaju bio, kako reče nakon susreta predsjednik gospodin Josipović, značajan za promociju naše zemlje u svijetu. Uz obećanu pomoć u razminiravanju, sa prijateljem Radom čijem pozivu na Brijune se ipak odazvala, dogovarala je pokretanje međunarodnog kazališta sa umjetnicima „iz kriznih područja i ratom zahvaćenih zemalja koji bi svojim umjetničkim angažmanom pridonijeli rješavanju tih problema”. Đuri, kako kažu u škrtim izvješćima, skočila je u zagrljaj, što je meni osobno posebno drago, i baš mi fali video s tim materijalom. I, pogledala je predstavu „Kralj Lear“ u izvođenju teatra Ulyssesa: O tom je rekla: "Oduševljena sam predstavom koja razbija okvire klasične predstave. Ambijent u kojem je igrana idealan je za ovo djelo, a Rade Šerbedžija u glavnoj ulozi kralja Leara bio je izvrstan. I inače cijenim njegov rad i drago mi je da sam ga vidjela i u ovoj kazališnoj ulozi.“ Inače, gospoda Branko Đurić Đuro i Rade Šerbedžija su glumci u njenom redateljskom filmskom prvijencu, filmu “Zemlja krvi i meda/dobra i zla”, čija premijera se očekuje u rujnu, negdje u svijetu, a američka u prosincu. Dakle, puno je bilo štofa da se njen dolazak medijski poprati onako kako je prošlogodišnji nedolazak, ili bar, kao ono iznenađenje koje su ona i suprug priredili Sarajlijama svojim dolaskom na SFF. Fali mi ta priča. A valjda smo imali preča posla; naša posla! Evo kako smo o nedolasku bili informirani prošle godine od strane gospodina Zorana Šprajca, a o svom izostanku, gospođa Jolie je ovih dana rekla da je u posljednji trenutak odustala zbog obaveza... (Zoki, fališ...) |
22.08.2011., ponedjeljak
SEX BOMBVijest da nam na jesen dolazi sedamdesetogodišnji Tom Jones, nije me posebno uzbudila. Nisam nikad bila njegov fan, iako sam Dilajlu pjevala, naravno. Bio je toliko popularan u svijetu na kraju šesdesetih, da su tu pjesmu svi svugdje znali. Ali to nije pomoglo jednom našem poznaniku da umjesto refrena: “My my my Delilah Why why why Delilah…” pjeva: Laj, laj, laj Dilajla… Nasmijalo me to danas, uz sjećanje kako se vremenom naziv pjesme počeo koristiti, bar u mom zavičaju, u jednom drugom značenju, blago pogrdnom pri opisu određenih ljudi. Isto kao što je Dancima, što sam danas pročitala, nakon bezbrojnog emitiranja tog svjetskog hita na radiju 1968., pjesma postala toliko dosadna da su je na kraju godine na top listi proglasili najdosadnijom. Ono po čemu još, uz pjesmu njegovog povratka krajem devedesetih „Sex bomb“, pamtim Tom Jonesa je davna vijest da je umjesto nogu, ruku ili glasa što su tad najčešće svjetske zvijezde osiguravale na milijunske svote, osigurao svoje poprsje, tj. dlake na grudima kao svoj zaštitni znak. Zato sam u odabiru videa uz ovaj post, umjesto Dilajle izabrala jednu drugu, meni dragu pjesmu, kako bih slikom obnovila sjećanje na taj 7 milijuna nekad vrijedan zaštitni znak. A unatoč tom što je jedan od ponuđenih videa „Sex bomb“ na YT posjetilo 11 647 876 +1, odlučila sam se za ovaj, nešto drugačiji ))) ne želeći time umanjiti bilo što od onog što taj engleski pjevač, nositelj kraljičine titule Sir znači u povijesti pop glazbe: Nasmijao me, a malo sam tužna, što ni danas ne jedem rođendansku tortu jednog od četvorice mojih najdražih odraslih dječaka. Sretan ti rođendan, lijepi i dragi moj. Mislim da gledajući ovaj, za tvoj rođendan odabran video svima nama u obitelji drage i značajne pjesme, ne bi bilo puno dvojbe oko „osiguranja“ naj dijela tijela...  |
21.08.2011., nedjelja
SUMMERTIMEnedjelja, 24.08.2008. FJAKA Podne je. Subota. Moslavačko selo drijema u vrelom danu kolovoza, umorno od žege i prašine. Moji ljubimci prekrili škrtu hladovinu pod jabukom, tromo žmirkaju i ponekad se protegnu zbog leta dosadne muhe, vladarice sela ovog dana. Ljudi nevidljivi do prvog daška vjetra. Samo uporno žedni "kvartet" sjedi pred seoskom trgovinom i ritmično i sinhronizirano diže ruku s hladnom pivskom flašom, ne mareći za vrijeme. Škiljkajući sklanjaju pogled pred suncem i rijetkim autom u prolazu, puše i čekaju...rujan. Zaštićeni kineskim"panama" šeširima, kroz titrajući zrak, liče mi na lijene prizore iz meksičkog filma. Sjedim u dvorištu pod suncobranom, omamljena kao biljke pognutih glava. Pogled mi kroz naočale prati paperjasti trag aviona na žućkastoplavom nebu. Odlažem svaki pokret, u carstvu sam fjake, znojna i spora, pomislim: da mi je malo vjetra, da mi je koja kap kiše...i ništa više. I ništa više... - 01:05 - Komentari (20) - Isprintaj - # |
20.08.2011., subota
NI DA, NI NEJučer ja otvorih blog I skoro me trefi šlog! Pomislih, ovo je greška I to ona prava i teška. Zbunjena, prvo mišem desno klikam, Pa skrenem , na plavo prstom pikam... Nema baš ni jednog starog druga mog, A ni Malog Suncokreta, bloga osobnog. Stanem, gledam, razmislim malo, Ma, nemoguće da je sve nestalo. Krenem očima polako, i bez panike, Ha! I prvo ugledam meni drage slike. Tu je more, zimnica, očale i mace, Pa skužim da su to i sve stare face. A tu ste, u novom ruhu svi oni dragi, I razvučem među ušima osmijeh blagi. U zraku mi još jedno pitanje visi, Gdje si si, ako na čudnoj listi nisi.I onda napišem staru priču neku, Pa me uvrstiše u novu blogoteku. U anketi zaokružim Ni ovo, Ni ono, Što i mislim, manje više, baš iskreno. Nisam ta koja strogo o novom sudim, Ma gdje bila, muziku i priču nudim. Kad sam jednom bila bloger mali, Zavoljela sam one koji su mi više dali. Svoje favorite u „povijesti“ čuvam, Pa se puno svim listama i ne muvam. Pjesnik nisam, niti je ovo poezija Osobno, je uvijek moja kategorija. I nije ovo neki žanrovski skok, Nego samo mišljenje kroz srok. Dugo sam već Suncokret mali, I na Blog.hr-u ništa mi ne fali. Cool, Fresh ili Almost cool lista, Moja osobna, je doista, vazda ista.   |
19.08.2011., petak
PAPIR, KREVETNINA, EDUKACIJA I... SL.
Čini mi se, ništa od uštede na papiru u Zdravstvu.
Prijepis svakog pacijenta zahtijeva 3 nova lista, što je u slučaju koji spominjem ovih dana, 5 100 komada. U programu kompjutera ne postoji mogućnost prijenosa već registriranih pacijenata na suvremeniji način. Previđen je! U reorganizaciju zdravstvene službe, s vjerom u boljitak, uključena je i KREVETNINA, te edukacija šofera, uz već sprovedenu obuku medicinskih sestara zadnjih mjeseci. Da približimo neupućenom čitatelju problem: doktorima su ostavljeni kreveti bez krevetnine, tako da sam pri drugom odlasku dr.-a na dežurstvo, jer pri prvom nismo bili informirani, spakirala komplet posteljine iz naše imovine: u veliku kutiju sam stavila obučeni jorgan (poplon, poplun) u šlifer (navlaku), jastuk u jastučnicu i čaršav (plahtu), a na kutiji napisala naše prezime uz opasku: Ne diraj!, što sam prepisala s viđenog obrasca na već formiranim kutijama njegovih kolega istog sadržaja. Zbog zeze, dodala sam: Opasno! I tako opremljen, kao za kempiranje, ode Dr. na cjelodnevni boravak! Ali, da ne pomislite kako „pas laje“ ovih dana samo zbog sebe, evo par primjera iz prakse, te citata iz zakona, označenih kao ušteda, reorganizacija, edukacija i sl. Prethodnih mjeseci medicinske sestre ne-laboratorijskog smjera, kakvih je većina u ordinacijama obiteljske medicine imale su obuku u trajanju od JEDNOG dana i tako educirane postale zamjensko osoblje za dosadašnje iz laboratorija domova zdravlja, gdje se po novom vrše samo analize naših tekućina prikupljenih na terenu. Teško našim venama, a i tašnicama ako se izlije sadržaj od prvojutarnjeg pražnjenja našeg mjehura u flašicu (teglicu) od Vegete; možete.......i u sterilnu, koju nosite doma, jer ordinacija opće nema vecea, ali koliko će u narednih npr. 24 sata ostati sterilna, upitno je. Općenito je upitna naša sigurnost, jer, ako je netko zaboravio, ja ili mi nismo, zar ne, da je naše SAD, sa bezbroj slova u medijima opričano kao vrijeme HIV-a, HPV-a, te HEPATITISA raznih. Po novom, edukacija čeka i šofere hitne pomoći, koji po potrebi, tj. iznimno mogu obaviti posao medicinske sestre, a čini mi se i doktora, gluho bilo...Koliko će njihova obuka trajati, zasad, ne bih znala. Prijeđimo na zakon: Članak 12. Djelatnost izvanbolničke hitne medicinske pomoći obavljaju: 1. Tim hitne medicinske pomoći koji čine: – liječnik, – dvije medicinske sestre/medicinski tehničari, od kojih je jedan vozač vozila hitne medicinske pomoći. Iznimno, umjesto jedne medicinske sestre/medicinskoga tehničara član tima hitne medicinske pomoći može biti vozač zaposlen na tim poslovima na dan stupanja na snagu ovoga Pravilnika. Vozač je obvezan završiti edukaciju sukladno članku 21. ovoga Pravilnika. 2. Tim hitnog prijevoza koji čine: – dvije medicinske sestre/medicinski tehničari, od kojih je jedan vozač vozila hitne medicinske pomoći. Iznimno, umjesto jedne medicinske sestre/medicinskoga tehničara član tima hitne medicinske pomoći može biti vozač zaposlen na tim poslovima na dan stupanja na snagu ovoga Pravilnika. Vozač je obvezan završiti edukaciju sukladno članku 21. ovoga Pravilnika. 3. Tim pripravnosti koji čine: – liječnik, – medicinska sestra / medicinski tehničar, koji obavlja i poslove vozača. 4. Prijavno-dojavna jedinica koju čine: – liječnik, – medicinska sestra / medicinski tehničar. ITD. Kako to izgleda u praksi, zasad postoje samo verbalne posljedice u obliku negativne reakcije stanovnika i apela predstavnika iz jedne županije koja je, valjda, ždrijebom izvučena da prva ponese teret „pilot projekta“: “Naime od 11. srpnja u G. je počela s radom reorganizirana Hitna služba. Takozvani TIM 2 čine pet timova u kojima su medicinska sestra i vozač, ali ne i doktor. Ista reorganizacija čeka i ostale županije, gdje će se odrediti tko će dobiti TIM 1, a tko TIM 2. U B.-b. ž. timove 1 imaju tek B. i D., a zbog udaljenosti i maksimuma od 15 minuta za pružanje hitne pomoći očekivalo se da će ga dobiti i G. Negodovanje ovakvom zdravstvenom zaštitom jučer su iskazali i gradski vijećnici. Problematika je to u kojoj treba zaboraviti političku opredijeljenost, složili su se vijećnici , te dodali kako će ispred vijeća uputiti i ravnatelju županijskog Doma zdravlja i ravnatelju Zavoda za Hitnu medicinu dopis u kojem zahtijevaju dolazak u G. i obrazloženje ovakve reorganizacije. Budući da je i sama djelatnica g. Doma zdravlja vijećnica M. B. dodala je kako se dopis treba uputiti i županiji, točnije županu Č., jer oni su osnivači g. Doma zdravlja. Hoće li sa svojim apelima promijeniti situaciju upitno je, baš kao i činjenica kako će takva reorganizacija hitne pomoći poboljšati zdravstvo u Hrvatskoj.” Uf, sad sam se sjetila kako Vegeta više nije ambalažirana u staklenke, izuzev povećeg luksuznog brendovskog izdanja, a još nemam ideju što bi ih moglo zamijeniti. Đemdo! kako bi to rekao jedan od „junaka naših dana“... A kako je to izgledalo nekad na filmu, još nisam zaboravila: (Na Dr. Housea i Dr. Luku Kovaca, ne moram podsjećati, zar ne! ) |
18.08.2011., četvrtak
DAĆA
Naša daća je mala. Uživam u njoj posljednje tri godine, a deset prethodnih sam ju krpala. Bila je to kuća sa tisuću i jednom rupom, nastalom od godine '39. do '99.
Kuće su kao ljudi, troše se. Svakoj rupi moraš pokloniti pažnju na vrijeme, zbog zdravlja. Ova moja je bila kronično bolesna. Jednom sam spavala u sobi bez zida, koji se nakrivio zbog rupa, pa smo ga morali cijelog srušiti. U toj petodnevnoj generalci čeonog dijela, kuhala sam za 20 ljudi po 3 obroka, pa sam toliko bila umorna, da nisam mogla uživati u zvjezdanom nebu koje se prostiralo iznad mog kreveta, kao jorgan. Zaspala bih u prašnjavom radnom odijelu, jer, presvući se u pidžamu bilo je nemoguće zbog susjeda, te šofera koji bi je vidjeli u svitanje prolazeći ulicom pored sobe bez zida. Umor i tugu uma i tijela tjerala sam mantrom, izabravši ono iz Seoba, M. Crnjanskog: „Pogledaj! Beskrajni, plavi krug i u njemu zvezda“. I mantrajući tako od kredita do kreditića, od cigle do crijepa, od zrna pijeska do tačaka šljunka, polako ali uporno, nastala je moja daća i vremenom se, suprotno mojim prvobitnim planovima, od kuće za odmor pretvorila u kuću za višemjesečno življenje. Govorili su ljudi da nismo normalni i čemu to krpati, i kako je najbolje sve staro srušiti i kamenom temeljcem početi novo, a nas dvoje, ne polažući nikom račune o našim računima, izabrasmo teži, duži i, jedini put. Novi temelj smo i mogli postaviti, ali što bismo s kućom bez zidova. Iako mala, kraća od nečije jahte, i takva, kao mrvica u odnosu na vile moćnika, puno je ljudi primila u svoje skute i kute ovih zadnjih mjesec dana. Zatekavši se u osobnom problemu, koji je ujedno postao i problem većeg broja one grupe od 1.700 ljudi, moja kućica je postala informativni centar, te besplatno savjetovalište i tješilište, a poveće dvorište parking na kom se tražilo mjesto više. Nitko od prisutnih, a naročito ja, nije bio sretan zbog situacije u kojoj smo se svi zajedno bespotrebno našli. Ali, kad ne možeš na ulici povući za rukav kreatora reforme, niti znaš kako doći do njegove morske daće koju ni paparaci još nisu otkrili, kidaš rukav i živce onom koji ti je najbliži. A u ovom slučaju, od svih izabranih, jedino ti je ostao tvoj izabrani liječnik, koji to više nije, ali je donekle mogao objasniti ljudima što je to „pilot projekt“, iako ni sam nije znao "čemu sve to i zašto". Teška su vremena, a priče o njima još i teže. A ovih mjesec dana puno sam ih se naslušala. Sve su slične i tužne, bez prava žalbe. Mogli smo zaključati kapiju i tako podići zid između naše osobne i tuđe priče, ali nismo imali srca. Mogli smo isključiti telefon i možda mirnije spavati i biti odmorniji začepivši uši za tuđe muke. A da jesmo, bilo bi mi kasnije žao. A bila bi i šteta ne čuti, pored ostalih, i ovu priču: Prije dva dana, po savjet i informaciju je došla i jedna fina žena, majka odraslih kćeri. Pažljivo je slušala svog bivšeg obiteljskog liječnika i na odlasku, zahvaljujući se za sve, uz ispriku što nam je oduzela naše slobodno vrijeme, tužno reče: „Ali, doktore...što ste nas napustili!“ Ne manje tužno, odgovorio je: „Da sam ja odlučivao, nikad ne bih napustio te vaše prekrasne oči.“ Nisam mogla razaznati na suncu da li su zelene ili plave, ali su blistale neviđenom ljepotom, na koju ni jednog časa nisam bila ljubomorna, nego sam ponovo mislila o ... „beskrajnom plavom krugu“...i zvijezdi. Pričam istinu, a kuma mi je svjedok... I danas mi piše kako „cijeli“ njen grad miriše na naše jabuke, dok njih Tri sestre pripremaju pitu jabukovaču za svoje najdraže. A on mi reče, da su te suzne oči bile zelene. ( & " / . (" ) - ! "- " # . # !" ( !) 28.01.11. : #!! !+ ! .) |
17.08.2011., srijeda
REPLAY...MORAM  |
16.08.2011., utorak
"FRAJLE" |
10.08.2011., srijeda
KRATKA OBAVIJESTIma riječi za koje nemam više sugovornika. Potječu još iz vremena moje bake, pa iako sam ih rijetko koristila, a često slušala, one su bile ponekad začin razgovorima u mojoj obitelji. Zato mi nedostaju, te sam ih prije desetak godina počela zapisivati kako ih ne bih zaboravila. Blog bi bio zgodno mjesto da ih „pohranim“ objavom i ponekog obradujem, ali sam od te zamisli odustala uglavnom zbog onog poslovičnog : „...a i ja se loše osjećam...“. Naime, pročitala sam u međuvremenu, mislim u „Znakovima...“ da je to Andrić već „ispričao“, a nedavno i kod Velikića priču kako je Nabokov, unatoč ironiziranju svih vrsta nostalgija svojih zemljaka, „tajno“ ponavljao i zapisivao riječi iz ruskog rječnika, iako je slavu stekao pišući na drugom jeziku. Ne, nije ovo ni Pamukova „priča o čitatelju koji se počeo osjećati i kao Albertine i kao Proust“, nego samo kratka obavijest: ako budem falila na ovom mjestu neko vrijeme, nisam na godišnjem, jer smo drugi dio „poklonili“ nikom, nego mi dolazi najdraža prijateljica, moja kuma, da podijelimo dio njenog G.O., pa sam sva u BEHUTU, a ima i SRKLETA. P.S. Da malo produžimo ovaj francuski ugođaj, s novijim uratkom FS.-a, koji je FAKAT pravi za ovaj kasni sat. |
09.08.2011., utorak
BOZA
Filmovi koji rasplaču i muškarce i žene, smatraju se doista dobrim. Nagrađeni su ljudskim suzama, a nerijetko i priznanjima kritike. Oni, pak, na koje samo žene reagiraju plačem, po sudu muškaraca su „limunade“, ili „boze“*, kako se u kotlini „moga djetinjstva“ nekad govorilo. Takvih je daleko više.
Postoje dva filma čiji kraj u čestim reprizama obavezno čekam i ispratim plačem. Da li zbog zgodnih i dragih mi glumaca, muzike, anđeoskog glasa i stasa Whitney H., baršunastog zvuka smijeha i svake izgovorene riječi nezaboravne Debre W., bajke zaustavljenog aviona radi još jednog poljupca ili ostvarenog sna tvorničke radnice, suze ne znaju. A ja ne znam da li je pojačana lakrimacija razlog zašto se kod nas žene gotovo ne bave filmskom kritikom. A za one koji ne znaju što je to boza, prije citata iz Wikipedije, dodat ću i moj kratki vremeplov: boza je piće mog i našeg djetinjstva, koje se pilo prije i poslije malinovca, borilo za opstanak s limunadom iz automata, i zajedno sa puno skupljom koktom, dočekalo s nama mladost i coca-colu. Limunada me osvježi, a bozu volim. *„Boza je bezalkoholno i osvježavajuće piće koje se spravlja od kukuruza (kukuruznog brašna), kvasca, šećera i vode. Specifičnog je slatkog okusa i žućkaste boje. Priprema se i služi u slastičarnama, gdje je uz limunadu pripremaju po vlastitom receptu. Zbog relativno velikog udjela kvasca, boza ne može dugo zadržati slatkasti okus, jer dolazi do vrenja i pretvaranja mješavine kvasca sa šećerom u alkohol, nakon čega gubi svoj okus. Boza se može naći u slastičarnama u Sarajevu i drugim gradovima u Bosni i Hercegovini, ali i diljem Europe, sa raznim primjesama, kao vanilin šećer ili dodatkom drugih žitarica, čime se postiže sličan okus.“ |
08.08.2011., ponedjeljak
ČREPNJA  |
04.08.2011., četvrtak
BEATLEMANIA
U školu sam pošla petnaest godina nakon kraja onog rata.
Te godine su se dečki iz Liverpoola nazvali The Beatles. U lipnjima smo slavili Dan škole. Obilježili bi ga sportskim takmičenjima, nastupom školskog zbora i orkestra, dodjelom knjiga-nagrada najboljim učenicima, Satom povijesti i plesnom zabavom uz gramofonske ploče, na kraju. Moj otac je bio učitelj, i borac. Na tim „satovima povijesti“ je pričao priče iz, i o ratu. Uz šaljive anegdote, bilo ih je puno tužnih i meni nepoznatih. Osam godina sam ih pažljivo slušala. Drugi nisu. Pažnja i interes su iz godine u godinu slabili. Priče bi pratilo gurkanje i meškoljenje. Bilo je to vrijeme Beatlemanije, koja je i nas „stigla“. Svi su čekali „kraj priče“, kojim bi se označio početak plesa. U petom ili šestom razredu sam rekla majci kako bi bilo najbolje da ih tata prestane pričati. Svaku godinu sam se sve više bojala da će mu se netko nasmijati. I da će on zaplakati, zbog najbolnijeg dijela priče koji je uvijek preskakao. Nikad nije ispričao da je u ratu izgubio majku i rodnu kuću. U prvoj godini mog gimnazijskog školovanja otac je umro. Godinu iza su se raspali Bitlsi. Bio je to cijelom svijetu tužan kraj jedne priče. |
02.08.2011., utorak
OD 0 DO 24
Dolaskom u Beograd u jesen '72., te u Zagreb krajem jeseni '77. godine, bile su mi drage trgovine u pothodnicima ta dva grada koje rade od 00.00 do 24.00. sata. Nekako je to bilo cool i shopping u sitnim satima mi sličio scenama iz filmova ili pričama o iskustvima ljudi koji su boravili u svjetskim metropolama.
Ne sjećam se da je itko tad spominjao izrabljivanje, niti su mi tadašnji trgovci djelovali „potrošeno“. Znalo se da se noćni rad plaća više, kao i onaj praznikom i nedjeljom. Danas o radu trgovina u Bg. nemam pojma, a naročito o prije 40 godina popularnom Dragstoru, ali me ukidanje cjelodnevnog rada spomenutog dućana u Zg. prije nekoliko godina nemalo iznenadilo. Ne volim teme o kojima se razglaba danima i tim im se daje značaj koji one zapravo nemaju, nego popunjavaju prostor i mjesto onog važnijeg, što se iza brda valja. O bivšem problemu „rada nedjeljom“ i sadašnjim pripremama za “prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o trgovini kojim se ubuduće neće regulirati radno vrijeme u toj djelatnosti”, nemam što reći izuzev, da bi me obradovao veći broj zaposlenih mladih trgovaca plaćenih „po zakonu“ i rastužio susret sa svakom osobom starijom od 50 godina koja bi morala iz bilo kog razloga raditi u trgovačkoj „trećoj smjeni“. Više me brine, npr., a i prpa mi je, doći ponedjeljkom na pregled k doktoru koji je prethodno dežurao 24 sata, ili petkom u 13.00 kada s dežurstvom od protekle noći navršava Dan rada i ostaje mu još 2 sata za odraditi. No, to je problem koji ne puni novinske stupce i ne budi opću znatiželju puka, tj. pacijenata. On nema „ono nešto“ što bi mu dalo dimenziju teme trakavice. Doduše, nedavno je bio jedan mali člančić o Izmjenama Zakona o zdravstvenoj zaštiti pod naslovom: „Liječnici će moći raditi samo 48 sati tjedno“. (Ops...ups.? op.bl.) Čitamo mi to na godišnjem odmoru, pa mi on kaže da mu izrežem člančić, dok sam ja rezala nešto drugo, kako bi mogao prostudirati napisano, ne znajući još što ga čeka po povratku. A ja mu vrteći škare kažem da je jednostavnije njemu to naučiti napamet, nego meni rezati (vremenski), hihi... I onda se vratimo s godišnjeg. Nastavljajući s digresijom na digresiju, moram prokomentirati kako izgleda nametnuti mjesečni „plan rada“ liječnika s novonastalim statusom penzionera: 07.00 – 12.00 rad s pacijentima u novoj ordinaciji nešto udaljenijoj od stare u tzv. zakupu“, s koncesijom iliti „njegovoj“; 12.00 – 15.00 povratak u stari prostor i vraćanje „duga“ kolegi koji ga je zamjenjivao tijekom godišnjeg odmora, što nije obveza s obzirom na novi status, ali je korektno; I. dežurstvo u trajanju od 12 sati; II. dežurstvo u trajanju od 16 sati; III. # # # # # # # # # # # 18 sati; i, IV. # # # # # # # # # # # # 24 sata = 70 sati + onih redovnih 168, pa ti vidi, sele moja! Žali se moj penzioner, a ja mu velim: „Razumijem te, kao i uvijek, ali znaj da i meni nije lako“, pa se počnem jadati: „Npr. moje radno vrijeme na Blogu je, od-do: 11.00 – 02.00 Nema tu ni nedjelje ni praznika. Smisli, napiši, ispravi, popravi... Pa onda, obiđi ponudu...odaberi, pročitaj, razmisli...klikni 'vamo, klikni tamo...negdje jednom ili nijednom, ali negdje i pet puta navratiš. Jedino, sreća je što ne komentiram više pa sam tu u dobitku bar dva sata koje posvetim intenzivnijem čupkanju cvijeća ili čitanju, a sve češće popodnevnom spavanju. Nemaš pojma kakav je to ponekad napor. A u pauzama: spremi ručak, nabavi, opeglaj, popeglaj, telefoniraj, usisaj, pometi, zalij, okopaj, nahrani ljubimca, dodaj kulturu, informaciju, odmor, obveze žene, dužnosti majke i prijatelja, večeraj, užinaj, slušaj, pričaj, e-mailiraj, esemesiraj, dinersiraj,...tješi, galami, šuti... Ima dana kad ne znam „kako se zovem“...Pa smišljam „nickove“, haha...“ „E, jesi blesava...“, smije se on. „Pa i jesam, jer nisam plaćena...bas badava, ni kune ni lipe, ni pare dinara “, dodam ozbiljna, pa prasnem u smijeh. „Eee, da nije te Crne Šege, čovjek bi davno... odustao“, još dodam, onako, usput. |
