Ima riječi za koje nemam više sugovornika. Potječu još iz vremena moje bake, pa iako sam ih rijetko koristila, a često slušala, one su bile ponekad začin razgovorima u mojoj obitelji. Zato mi nedostaju, te sam ih prije desetak godina počela zapisivati kako ih ne bih zaboravila. Blog bi bio zgodno mjesto da ih „pohranim“ objavom i ponekog obradujem, ali sam od te zamisli odustala uglavnom zbog onog poslovičnog : „...a i ja se loše osjećam...“.
Naime, pročitala sam u međuvremenu, mislim u „Znakovima...“ da je to Andrić već „ispričao“, a nedavno i kod Velikića priču kako je Nabokov, unatoč ironiziranju svih vrsta nostalgija svojih zemljaka, „tajno“ ponavljao i zapisivao riječi iz ruskog rječnika, iako je slavu stekao pišući na drugom jeziku.
Ne, nije ovo ni Pamukova „priča o čitatelju koji se počeo osjećati i kao Albertine i kao Proust“, nego samo kratka obavijest:
ako budem falila na ovom mjestu neko vrijeme, nisam na godišnjem, jer smo drugi dio „poklonili“ nikom, nego mi dolazi najdraža prijateljica, moja kuma, da podijelimo dio njenog G.O., pa sam sva u BEHUTU, a ima i SRKLETA.
P.S.
Da malo produžimo ovaj francuski ugođaj, s novijim uratkom FS.-a, koji je FAKAT pravi za ovaj kasni sat.
Post je objavljen 10.08.2011. u 00:46 sati.