MALI SUNCOKRET
04.08.2011., četvrtak
BEATLEMANIA
U školu sam pošla petnaest godina nakon kraja onog rata.
Te godine su se dečki iz Liverpoola nazvali The Beatles. U lipnjima smo slavili Dan škole. Obilježili bi ga sportskim takmičenjima, nastupom školskog zbora i orkestra, dodjelom knjiga-nagrada najboljim učenicima, Satom povijesti i plesnom zabavom uz gramofonske ploče, na kraju. Moj otac je bio učitelj, i borac. Na tim „satovima povijesti“ je pričao priče iz, i o ratu. Uz šaljive anegdote, bilo ih je puno tužnih i meni nepoznatih. Osam godina sam ih pažljivo slušala. Drugi nisu. Pažnja i interes su iz godine u godinu slabili. Priče bi pratilo gurkanje i meškoljenje. Bilo je to vrijeme Beatlemanije, koja je i nas „stigla“. Svi su čekali „kraj priče“, kojim bi se označio početak plesa. U petom ili šestom razredu sam rekla majci kako bi bilo najbolje da ih tata prestane pričati. Svaku godinu sam se sve više bojala da će mu se netko nasmijati. I da će on zaplakati, zbog najbolnijeg dijela priče koji je uvijek preskakao. Nikad nije ispričao da je u ratu izgubio majku i rodnu kuću. U prvoj godini mog gimnazijskog školovanja otac je umro. Godinu iza su se raspali Bitlsi. Bio je to cijelom svijetu tužan kraj jedne priče. |
Hvala Đorđe! 
