MALI SUNCOKRET
02.08.2011., utorak
OD 0 DO 24
Dolaskom u Beograd u jesen '72., te u Zagreb krajem jeseni '77. godine, bile su mi drage trgovine u pothodnicima ta dva grada koje rade od 00.00 do 24.00. sata. Nekako je to bilo cool i shopping u sitnim satima mi sličio scenama iz filmova ili pričama o iskustvima ljudi koji su boravili u svjetskim metropolama.
Ne sjećam se da je itko tad spominjao izrabljivanje, niti su mi tadašnji trgovci djelovali „potrošeno“. Znalo se da se noćni rad plaća više, kao i onaj praznikom i nedjeljom. Danas o radu trgovina u Bg. nemam pojma, a naročito o prije 40 godina popularnom Dragstoru, ali me ukidanje cjelodnevnog rada spomenutog dućana u Zg. prije nekoliko godina nemalo iznenadilo. Ne volim teme o kojima se razglaba danima i tim im se daje značaj koji one zapravo nemaju, nego popunjavaju prostor i mjesto onog važnijeg, što se iza brda valja. O bivšem problemu „rada nedjeljom“ i sadašnjim pripremama za “prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o trgovini kojim se ubuduće neće regulirati radno vrijeme u toj djelatnosti”, nemam što reći izuzev, da bi me obradovao veći broj zaposlenih mladih trgovaca plaćenih „po zakonu“ i rastužio susret sa svakom osobom starijom od 50 godina koja bi morala iz bilo kog razloga raditi u trgovačkoj „trećoj smjeni“. Više me brine, npr., a i prpa mi je, doći ponedjeljkom na pregled k doktoru koji je prethodno dežurao 24 sata, ili petkom u 13.00 kada s dežurstvom od protekle noći navršava Dan rada i ostaje mu još 2 sata za odraditi. No, to je problem koji ne puni novinske stupce i ne budi opću znatiželju puka, tj. pacijenata. On nema „ono nešto“ što bi mu dalo dimenziju teme trakavice. Doduše, nedavno je bio jedan mali člančić o Izmjenama Zakona o zdravstvenoj zaštiti pod naslovom: „Liječnici će moći raditi samo 48 sati tjedno“. (Ops...ups.? op.bl.) Čitamo mi to na godišnjem odmoru, pa mi on kaže da mu izrežem člančić, dok sam ja rezala nešto drugo, kako bi mogao prostudirati napisano, ne znajući još što ga čeka po povratku. A ja mu vrteći škare kažem da je jednostavnije njemu to naučiti napamet, nego meni rezati (vremenski), hihi... I onda se vratimo s godišnjeg. Nastavljajući s digresijom na digresiju, moram prokomentirati kako izgleda nametnuti mjesečni „plan rada“ liječnika s novonastalim statusom penzionera: 07.00 – 12.00 rad s pacijentima u novoj ordinaciji nešto udaljenijoj od stare u tzv. zakupu“, s koncesijom iliti „njegovoj“; 12.00 – 15.00 povratak u stari prostor i vraćanje „duga“ kolegi koji ga je zamjenjivao tijekom godišnjeg odmora, što nije obveza s obzirom na novi status, ali je korektno; I. dežurstvo u trajanju od 12 sati; II. dežurstvo u trajanju od 16 sati; III. # # # # # # # # # # # 18 sati; i, IV. # # # # # # # # # # # # 24 sata = 70 sati + onih redovnih 168, pa ti vidi, sele moja! Žali se moj penzioner, a ja mu velim: „Razumijem te, kao i uvijek, ali znaj da i meni nije lako“, pa se počnem jadati: „Npr. moje radno vrijeme na Blogu je, od-do: 11.00 – 02.00 Nema tu ni nedjelje ni praznika. Smisli, napiši, ispravi, popravi... Pa onda, obiđi ponudu...odaberi, pročitaj, razmisli...klikni 'vamo, klikni tamo...negdje jednom ili nijednom, ali negdje i pet puta navratiš. Jedino, sreća je što ne komentiram više pa sam tu u dobitku bar dva sata koje posvetim intenzivnijem čupkanju cvijeća ili čitanju, a sve češće popodnevnom spavanju. Nemaš pojma kakav je to ponekad napor. A u pauzama: spremi ručak, nabavi, opeglaj, popeglaj, telefoniraj, usisaj, pometi, zalij, okopaj, nahrani ljubimca, dodaj kulturu, informaciju, odmor, obveze žene, dužnosti majke i prijatelja, večeraj, užinaj, slušaj, pričaj, e-mailiraj, esemesiraj, dinersiraj,...tješi, galami, šuti... Ima dana kad ne znam „kako se zovem“...Pa smišljam „nickove“, haha...“ „E, jesi blesava...“, smije se on. „Pa i jesam, jer nisam plaćena...bas badava, ni kune ni lipe, ni pare dinara “, dodam ozbiljna, pa prasnem u smijeh. „Eee, da nije te Crne Šege, čovjek bi davno... odustao“, još dodam, onako, usput.  |
Hvala Đorđe! 
